Zašto decu ne smete prodavati u ropstvo? I kako će privatna policija održavati red, ako je isplativije krasti?

Anonimno pitanje

Drugo pitanje je prilično jednostavno, odgovoriću na njega prvo. Privatnom obezbeđenju je takođe isplativije da krade proizvode iz prodavnice, nego da pazi da drugi ne kradu. Ali samo u kratkoročnoj perspektivi, a nakon toga je otpuštaju, sa većim ili manjim skandalom. Važno je ne davati mu ovlašćenja iznad onih koja su direktno potrebna za izvršavanje radnih obaveza, inače on neće samo krasti, već će zastrašivati i ostalo osoblje kako bi prikrivali krađu, kreirajući fiktivne izveštaje za vlasnike. Ne isključujem da se takve šeme na nekim mestima čak i pojave zbog nemara vlasnika prodavnice, ali obično postoji sistem stimulansa koji ovakvo ponašanje čine malo verovatnim i ne dozvoljavaju mu da ode predaleko.

A sada hajde da pričamo o deci.

Za početak ću napomenuti da se i sada, pri državi, deca sasvim normalno prodaju u ropstvo. I ne govorim ovde o državnom ropstvu, poput radne obaveze pri sakupljanju pamuka za uzbečke školarce, već o privatnom, koje ista ta država zabranjuje. Ipak, upravo pri državi sistem stimulansa za policiju, kao što je istaknuto u odgovoru na prvo pitanje, takav je da policiji može biti isplativije da sama prodaje decu u ropstvo ili da štiti takvu trgovinu. Privatno radničko ropstvo dece je karakteristično pre za neku crnu Afriku sa njenom prilično primitivnom rudarstvom. U zaposlenijim zemljama je aktuelnije seksualno ropstvo.

Postavlja se pitanje, zašto sve to slabo brine autore pitanja o ropstvu dece pri ankapu? Nije teško odgovoriti. Pri državi se privatno ropstvo dece smatra marginalnim, ono se dešava negde daleko i ne upada u oči. Zabrinutost autora pitanja izaziva upravo potencijalna situacija u kojoj je takvo ropstvo prihvatljivo. Kada na to nailazite na ulici i u informacionom prostoru na svakom koraku, pa stoga morate prihvatiti postojanje tog fenomena, a ako pokušate da se borite protiv toga sredstvima moralnog pritiska, tada ćete se sami naći u koži marginalca koji ometa pristojne ljude da se ponašaju uobičajeno.

Može li ropstvo dece u ankap zajednici postati prihvatljiva praksa? Naravno, može. Prema principima libertarijanizma, restitucija je sasvim legitiman način sticanja imovine, i ako, recimo, dete pokvari neku skupu imovinu (a deca to ponekad rade), onda je od deteta sasvim dopustivo zahtevati kompenzaciju, pa čak i prisilno je naplatiti, jer ono poseduje samopripadnost, a pitanje od koje starosti se pripisuje puna pravna subjektnost je pitanje konvencije. Restitucija je sasvim dopustiva ne samo u novčanoj, već i u naturalnoj formi, i to vam je preduslov za ropstvo.

Tako, prakse u kojima dete otplaćuje razbijeni prozor komšije košenjem komšijskog travnjaka su pri ankapu više nego verovatne, jer ne izazivaju moralno odbacivanje. Šta može sprečiti razvoj strožih praksi, kada, recimo, od deteta zahtevaju kao restituciju nešto što bi odrasla osoba smatrala ponižavajućim za sebe, poput snimanja u BDSM videu? Upravo to isto moralno odbacivanje će to sprečiti. Pronaći će se previše ljudi koji bi, primenjujući situaciju na sebe, izjavili da ne bi pristali na to ni za novac, te stoga njima lično takva restitucija deluje nepravedno (predmet konflikta se ocenjuje kao nesrazmerno manje značajan od štete nanete tokom restitucije). Libertarijanska morala zahteva mešanje u konflikte na pravednoj strani, stoga će dete u takvoj situaciji lako pronaći branioce.

Pa ako je tako, autori pitanja o ropstvu dece pri ankapu mogu odahnuti sa olakšanjem: gora situacija od one pri državi sigurno neće biti. Mogu i dalje nastaviti da bojkotuju proizvođače odeće napravljene primenom prisilnog dječjeg rada, a ankapce ostaviti na miru.

Kako će se pri minarhizmu, a još više pri potpunom ankapu, rešavati problem „federalne flotte“?

Ovaj problem se jasno vidi u Građanskom ratu u SAD-u, gde su Južnjaci imali veću vojsku, moćniju ekonomiju i više novca, ali im je nedostajalo jedno: gospodstvo na moru.

Dakle, suština problema je jednostavna: održavanje brodova je užasno skupo, skuplje od svih ostalih vrsta naoružanja, i postoje velike sumnje da jedna firma može sama da održava nuklearni 항공nosac. Ako će ga održavati više firmi, postoji velika šansa da će se on pretvoriti u „federalni“ 항공nosac.

Bez flote – nemoguće je osigurati samoodbranu. Sa flotom – nemoguće je kontrolisati kontrarevoluciju.

Kako se predlaže boriti protiv takvog problema?

P.S. Govorimo, naravno, o minarhizmu ili ankapu u pojedinačnoj državi.

Anonimno pitanje

U velikoj meri ovo pitanje podseća na problem zakopavanja gradova pod slojem konjskog stajca sa rastom stanovništva krajem 19. veka. Drugim rečima, problem pripada jednoj tehnološkoj eri, a okolnosti za koje se predlaže traženje rešenja – već drugoj.

Proto-ankap u Islandi je postojao trista godina, a zatim se predao državi. Proto-minarhizam u SAD-u je postojao, konvencionalno rečeno, do tog istog Građanskog rata, dakle manje od sto godina, a zatim je s mnogo krvi zgazičen od strane federalnog centra. Tako da, naravno, sam problem centralizacije moći nije izmišljen, ali u njegovoj osnovi leži izrazito pozitivan efekat razmere pri povećanju naoružanja. Ako taj efekat nestane, nestaje i problem centralizacije moći.

Danas je gospodstvo na moru stvar sumnjive efikasnosti. Recimo da postoji neki mega-bandit koji je opljačkao svoje podanike u tako astronomskom iznosu da može sebi priuštiti mega-flotu koja po snazi nadmašuje sve ostale flote. Koji je profit od toga? Mogućnost osiguravanja efikasne morske blokade bilo koje izabrane priobalne teritorije? Mogućnost kontrole neba nad bilo kojom teritorijom u dometu palubne avijacije? A kako se te mogućnosti konvertuju u novac? Za mega-bandita kao neku celovitu сущnost – skoro nikako. Ovi troškovi se nikada neće isplatiti, a pomorske vojne mišiće bandit koristi gotovo isključivo za ukras.

Druga stvar je što je mega-bandit teoretski entitet, dok u stvarnosti odluke donose konkretni ljudi, i njima nije važno koliki prihod će ostvariti mega-bandit, već koliki prihod će ostvariti lično oni – smanjenjem opšte efikasnosti mega-bandita. Opet, ako se umesto povećanja sopstvene efikasnosti smanjuje efikasnost drugih, to je takođe sasvim delatna strategija kako bi se ostalo najmoćniji, čak i po cenu smanjenja sopstvenih mogućnosti u apsolutnom izrazu, i mega-bandit zaista može potpuno racionalno delovati polazeći od ove krajnje „pametne“ strategije „nek ti crkneš danas, a ja sutra“.

Kako bi konvencionalna ankap-zajednica mogla sprečiti ovakve debilne napade od strane ovih atavističkih predatora? Prvo, kao što nam je pokazao epizod sa krstarac Moskva, protivbrodski raketi su prilično efikasni protiv flote uz znatno nižu cenu. Drugo, eliminisanje pojedinih funkcionera režima je obično još jeftinije nego uništavanje hiljadutonskih kofova. Treće, ideja nacionalne države je sve manje popularna, a sa njom pada i popularnost patriotizma, što se iskazuje, između ostalog, u neželi za služenjem u vojsci. U rezultatu, danas zemlje čak i sa ogromnim vojnim budžetima imaju ozbiljan nedostatak ljudstva. Već danas je teško kompletirati flotu, a kada se situacija razvije do nivoa da na Zemlji pojave prve značajne teritorijalne ankap-zajednice, situacija će za etatiste postati još očajnija.

Da, konji neće prepustiti mesto automobilima u jednom trenutku, ali gradovi više neće biti zakopani pod stajcem, trend se promenio. Konflikti će postajati sve više tržišno utemeljeni, a to znači minimalni troškovi uz maksimalnu efikasnost. Nema više mesta za 항공nosce.

Razlika između agresije i nasilja na primeru igrača američkog fudbala i policajaca

Voluntarist, Bitarh

Agresivna osećanja i ponašanje su prirodni deo ljudske prirode. Ali ova prirodnost agresije često se, i potpuno pogrešno, percipira kao sposobnost za njeno bezgranično ispoljavanje, pa sve do nasilnog čina kao što je ubistvo. A iz takve pogrešne interpretacije prirode agresije izvlači se zaključak o nemogućnosti iskorenjivanja nasilja iz ljudskog ponašanja, jer bi bez toga čovek postao „bežvoljno povrće“, nesposobno za mnoge vrste aktivnosti koje od njega zahtevaju agresivnost. Međutim, ova apsurdna zamena pojmova može se lako opovrgnuti jednim praktičnim primerom – statistikom domaćeg nasilja u porodicama igrača američkog fudbala i policajaca.

Ako smatrate agresivnost neophodnom komponentom mnogih vrsta ljudskih aktivnosti i socijalne komunikacije, onda se složite da je američki fudbal prilično agresivan sport, za učešće u kojem čovek bez te komponente nikako ne može proći. Zašto je ona neophodna policajcima, mislim da ne treba ni objašnjavati. Ali između igrača i policajaca postoji jedna kategorička razlika. Kako pokazuje američka statistika domaćeg nasilja, u porodicama policajaca njegov nivo je do 4 puta veći od nacionalnog proseka. U isto vreme, u porodicama igrača ono se javlja skoro 2 puta ređe od proseka.

Zašto je to tako? Dok igrači jednostavno treba da postignu dobre sportske rezultate, neposredni zadatak policajca je da vrši nasilne napade na druge ljude, koji često sami nisu počinili nikakvo nasilje, već su samo optuženi za kršenje određenih državnih zakona i „ zločine bez žrtve“. Očigledno je da će prva profesija možda privlačiti one koji jasno demonstiraju svoju agresivnost, ali su i dalje nenasilni ljudi, kod kojih je ona ograničena i pod inhibicionom kontrolom. Druga profesija će češće privlačiti upravo nasilne ljude, jer njihove službene dužnosti zahtevaju nasilje.

Na primeru ove dve profesije možemo jasno videti u čemu je razlika između funkcionalne agresije koja je pod inhibicionom kontrolom i patološkog nasilja koje je izmaklo kontroli. Prvo je apsolutno dovoljno čoveku za obavljanje bilo koje aktivnosti, pod uslovom da ta aktivnost ne sastoji od vršenja samog nasilja. Čovek neće postati neko „bežvoljno povrće“ ako bude njegova agresivnost ograničena. Zapravo, ona je prirodno ograničena kod ogromne većine ljudi, koji nikada ne bi mogli namerno naneti ozbiljnu štetu nekome, a naročito ne ubiti, osećajući snažno odbojnost prema tome. Zbog toga će nazivanje sposobnosti za vršenje nasilja kao osobine važne za mnoge vrste ljudskih aktivnosti biti jednostavno apsurdna zamena pojmova.

Erik Mak. Libertarijanizam. Glava u kojoj se autor prvi put ukosno dotiče ankapa.

U poglavlju Anarhija, minimalna država bez oporezivanja i minimalna država sa oporezivanjem Erik Mak prvi put bar malo dotiče temu ankap-a, kojom je do tada gnušajući zanemarivao. Zanimljivo je da je odeljak u kojem se ova tema pojavljuje zaključni u knjizi, koji se ne odnosi čak ni na izlaganje doktrina libertarijanizma, već uopšte na njegovu kritiku. Pa, šta se može očekivati od njih, akademskih filozofa.

Hvala Aleksu Dvoreckom na donaciji koja me je podstakla na prevod. U potpunom skladu sa ekonomskim mejnstrimom, finansiranje takvih javnih dobara, kao što je objavljivanje bilo čega u otvoreni pristup, trebalo bi da bude nedofinansirano, a ipak vaše donacije me redovno hrane, iako ne do sitosti.

U knjizi je ostalo prevesti još samo tri poglavlja. Obično to znači da proces treba da se ubrza, jer su svi radoznali hoće li biti srećan kraj i hoće li se glavni junaci venčati. Videćemo.

Mrežna država

Prijateljski kanal Russkiy kripto frontir započeo je prevod nedavno objavljene knjige Baladžija Šrinivasana Network State. Za sada je objavljena samo preambula, ali slobodno možete ohrabrivati Jurija u komentarima i tražiti od njega novčanik za donacije kako bi mu rad bio zabavniji.

Pročitala sam kratak spisak koncepata knjige. Autor razvija panarhijske ideje koje lebde u vazduhu i predlaže ideju mrežne države kao startapa koji spaja elemente kriptovalutne zajednice, ulogačke igre i nacionalne dijaspore. Ovo uopšte ne liči na drugu popularnu ideju o stvaranju čarter gradova, ali na pojedinim mestima prilično podseća na projekat Montelibero – kod nas takođe imamo i razvijenu tokenomiku, i stvarno stanovništvo na zemlji, i široku diasporu izvan Crne Gore, kao i sopstveni skup tradicija, praksi samoupravljanja i rešavanja sporova.

Ukratko, sa interesovanjem ću pratiti proces prevoda i s vremena na vreme najavljivati pojavljivanje novih prevedenih poglavlja.

A sutra želim da objavim prevod novog poglavlja iz Erika Maka – Aleks Dvoreckij je pre par dana donirao za njega na Boosty, tako da evo, već završavam.

Pitanje instinkata i refleksa u ljudskoj agresiji

Voluntarist, Bitarh

Prilično ustaljeno mišljenje postalo je to da čoveku nije svojstveno nikakvo instinktivno ponašanje. Ponekad se čak i instinkti visoko razvijenih životinja (naročito primata) dovode u pitanje. Prioritet im se daje u vidu grubog zadovoljenja neposrednih potreba, dok se za svo ostalo ponašanje tvrdi da je isključivo socijalne prirode. Polazeći sa takve pozicije, kritici je izložena i ideja da su čoveku svojstvene urođene predispozicije u pogledu socijalnog ponašanja, na primer neka sklonost kako ka nasilnom, tako i ka nenasilnom ponašanju. Na taj način, ponašanje čoveka je isključivo proizvod vaspitanja i okruženja, osim ako nije reč o nekim patologijama koje je medicina već opisala. Ili čak i ako pojedinac ima neke urođene predispozicije, one se veoma lako mogu „prepisati“ vaspitanjem.

Da bi se razumelo da li su čoveku svojstveni instinkti ili ne, potrebno je dati definiciju samom pojmu instinkta, kao i još jednom sličnom pojmu – refleksu. Instinktom se naziva skup složenih naslednih i unapred postavljenih činova ponašanja, dok se refleksom naziva standardna reakcija na nadražaj. Odmah se može uočiti da se razlika između instinkta i refleksa svodi na složenost strukture ovih pojava, bez sprovođenja neke jasne granice. To može dovesti do određene zabune u proučavanju pitanja urođenih bihevioralnih predispozicija. Uostalom, ako se instinkti smatraju nepostojećim kod čoveka, u postojanju refleksa apsolutno niko ne sumnja.

Verovatno se najviše kritikovanim može nazvati majčinski instinkt. Međutim, neosporiv je činiti da se privrženost između majke i deteta ipak, po pravilu, javi. Istraživanja jasno pokazuju da se kod majke tokom iznošenja i dojenja deteta luči oksitocin – hormon koji igra važnu ulogu u ovom procesu. Ipak, istraživači se slažu da se to ne može nazvati instinktom.

U isto vreme, iz nekog razloga, instinktom se jasno naziva urođeni strah čoveka pred određenim pretnjama sa kojima se susretao tokom svoje evolucije. Na primer, istraživanje je pokazalo da je strah od zmija i paukova svojstven deci uzrasta od 6 meseci. U celini, koncept efekta nadmoći pretnje, koji objašnjava sposobnost čoveka da brzo reaguje na pretnje u okruženju, govori o pojavljivanju odbrambene reakcije kako na urođene, tako i na iskustvom stečene stimulanse, a ne samo na ove poslednje.

Pređimo sada na temu agresije. Kako tvrde etolozi, suzdržavanje intraspecifične agresije kod životinja, što se izražava, između ostalog, ritualizacijom borbi, ima instinktivnu prirodu. Međutim, model mehanizma inhibicije nasilja kod čoveka naziva reakciju odbacivanja, koja se još u detinjstvu javlja kod normalno razvijenog pojedinca pri posmatranju signala za pomoć (izraza tuge, straha, bola) sa strane žrtava nasilja, samo bezuslovnim refleksom. Vredi takođe napomenuti da je ovaj mehanizam važan u razvoju empatije, i deca već od 2-3 dana života pokazuju empatički odziv reagujući na plač druge dece reaktivnim plačem, pri čemu je on intenzivniji nego na druge iritirajuće stimulanse.

Znamo da čoveka prvenstveno čini nenasilnim upravo korektno funkcionisanje takvog mehanizma koji izaziva osećaj odbacivanja nasilja, igra važnu ulogu u razvoju empatije, kao i dovodi do razvoja niza važnih uslovljenih refleksa, i tek nakon toga dolazi vaspitanje. Da li je takvo ponašanje instinktivno, ili je to jednostavno refleks? Ne može se precizno reći dok se ne sprovede jasna granica između ovih pojmova. Međutim, ako istraživači ipak nazivaju instinktivnim urođeni strah pred pretnjom koji utiče na regulaciju agresivnog ponašanja, onda zašto se mehanizam inhibicije nasilja ne može nazvati instinktivnim? Tim više što je kod mnogih ljudi on toliko snažno izražen da apsolutno ne dozvoljava vršenje nasilja, barem u njegovim ozbiljnim oblicima.

Ispravka libertarijanizma

Desilo se tako da se novi članak Karla Frankoa Preispitivanje libertarijanizma odlično preklapa sa novim poglavljem koje sam nedavno objavio iz priručnika o ankapu koji još uvek dopisujem.

Autor površno nabacuje sopstveni skup osnovnih libertarianskih principa, a zatim izjavljuje da se iz tih principa može odlično izvesti razvijena državna redistribucija i regulacija, i da ako tipični libertarijanac iz nekog razloga odbija da sledi ove zaključke, onda sa njim očigledno nešto nije u redu.

Zatim se pokazuje da bi libertarijanci, kada bi odbacili svoje glupe ideale slobode i umesto njih usvojili mnogo popularnije ideale reda, čistote, poštovanja autoriteta, brige i drugih prelepih stvari, naravno uspeli da učine ovo novo preuređeno učenje popularnijim od trenutne gubitničke sekte obožavatelja slobode.

U članku ima mnogo sasvim korisnih kritika, neću ih sve prepričavati. Mogu samo preporučiti ponovno čitanje poglavlja Anarhistička politika: o libertarianskoj partiji iz Fridmanove Mehanike slobode. Ne vidim smisao da dodajem još nešto rečima dede, on je davno pokazao pravac evolucije stavova libertarianskih političara i kako se prema tome odnositi.

Zapaljena zadnjica saosećajnih libertarijanaca

Mehanika slobode – gotovo! (sada u audio formatu)

Prevod knjige Dejvida Fridmana Mehanika slobode je konačno potpuno snimljen u audio formatu. Sada konačno možete pumpati mišiće u nekoj teretani, dok istovremeno razvijate mozak libertarianskom teorijom.

Povodom toga želim da reklamiram novi kanal Olega – volontera koji je snimio knjigu. Na kanalu on objavljuje svoje audio snimke različitih književnih dela. I, naravno, što veće bude interesovanje za kanal, to će biti više stimulusa za pojavljivanje novih audio zapisa.

Podsećam da mi u radu stoje prevodi još tri knjige – Libertarianizam Erika Maka, Praktična anarhija Stefana Molinjua i Pravni sistemi koji se značajno razlikuju od naših našeg Dejvida Fridmana. Prevodi idu mnogo brže kada stignu donacije, tako da ne budite ustručani. Isti razlozi važe i za moju sopstvenu knjigu o ankapu, njoj je odavno vreme da bude završena, ali stalno nedostaje vremena, a kada nad dušom visi sveža donacija i kuka što nije „otrađena“, onda nema izbora, mora se hvatati tastatura.

Kako ograničenja i zabrane oružja daju efekat suprotan očekivanom

Voluntarist, Bitarh

Kada određene političke sile ili zajednice zagovaraju strogu regulaciju, ili čak zabranu naoružavanja privatnih lica, one neizbežno očekuju od toga povećanje sigurnosti u društvu i smanjenje kriminaliteta, uključujući onaj nasilnog karaktera. Logika koja stoji iza takvih očekivanja je sledeća – osoba bez oružja ne može naneti toliko štete koliko osoba s oružjem, stoga sloboda naoružavanja predstavlja pretnju za društvo.

Naravno, takva logika je iz korena pogrešna. Potpuno se rešiti oružja je jednostavno nemoguće. U svim scenarijima, ono će ostati u rukama vladinih agenata, kao što su vojska i policija. Takođe, najčešće će ostati i na raspolaganju banditima – oni su banditi, što znači da neće poštovati zakon o zabrani oružja. Ako im se oduzmu „legalni“ načini da dođu do oružja, koristiće se „nelegalni“ načini i crno tržište. Na primer, statistika iz Sjedinjenih Država pokazuje da 80% naoružanih kriminalaca oružje nabavlja upravo na nelegalan način.

Vidimo da, bez obzira na bilo kakve zakone, najmanje dve vrste agenata će oružje imati apsolutno uvek. Samo što ga sada garantovano neće imati obični ljudi – zakone poštujući građani. I apsurdnost ovakvog stanja stvari ne sastoji se samo u tome što je ogromnoj većini ljudi oružje potrebno samo za samoodbranu, i da ga nikada ne bi koristili za napade. Ona se još i sastoji u tome što se ljudi na taj način zapravo lišavaju svih mogućih prava i sloboda odjednom. Šta uopšte mogu nenaoružani ljudi protivstaviti naoružanim banditima, kako onima stacionarnog karaktera (državama i vladama), tako i onima nomadskog (privatnim banditima i nasilnicima)? Šta će raditi ako odluči neko da napadne njih, koji u principu nemaju nikakvu moć, koristeći svoj ogromni potencijal nasilja?

A to se uvek dešavalo u istoriji čovečanstva. Genocidi su počinjali upravo oduzimanjem slobode naoružavanja. Pre turskog genocida nad Jermenima izašla je proglasa o oduzimanju oružja od potonjih. Sovjetska vlast je još pre završetka građanskog rata uvela obaveznu predaju oružja vladi i stroge kazne za neposlušnost. Nemački nacisti su takođe uveli zabrane naoružavanja. Slična situacija bila je tokom genocida u Kambodži i Ruandi, kao i u mnogim drugim genocidima.

Što se tiče privatnog nasilja, navimo za primer iste te Sjedinjene Države, gde se 94% svih masovnih pucnjava dešava upravo u takozvanim „zonama slobodnim od oružja“ (gun-free zones). Po logici protivnika slobode naoružavanja, to je jednostavno nemoguće, jer je oružje tamo zabranjeno. Takođe ću primetiti da je vrlo lako objasniti zašto je stopa masovnih pucnjava toliko visoka na mestima sa zabranom naoružavanja, dok se tamo gde je oružje dozvoljeno one skoro nikada ne dešavaju. A zašto bi se tamo dešavale, ako će svaki bandit pri pokušaju da organizuje nešto takvo trenutno dobiti kao odgovor naoružanu samoodbranu svojih potencijalnih žrtava?

Želim da postavim pitanje protivnicima slobode naoružavanja – šta ćete raditi ako vaša vlada, odlučivši da sprovede čišćenje ljudi koji joj ne odgovaraju, usmeri svoje oružje protiv vas samih? Šta ćete raditi ako vas napadne bandit sa pištoljem, ili čak samo sa nožem? Šta predlažete da rade svi obični i mirni ljudi u takvim situacijama? Očigledno je da se na ova pitanja ne mogu dati nikakvi adekvatni odgovori bez pozivanja na naoružanu samoodbranu.

Zagovarati protiv slobode naoružavanja i protiv prirodnog ljudskog prava na samoodbranu znači dati malom procentu bandita i nasilnika punu silinsku moć nad celim društvom. Pokušaj da se postigne veća sigurnost na kraju donosi samo manje sigurnosti, ako ne i njeno potpuno odsustvo, jer ona ne može postojati tamo gde neki ljudi poseduju relativno beskonačan potencijal nasilja, a drugi nemaju ni pravo ni mogućnost da se brane. Privatni banditizam i vladini genocidi su očekivani rezultati takvih težnji.