Mit o prednosti napadača

Voluntarist, Bitarh

Ideju opšte naoružanosti i naoružane samoodbrane često pokušavaju predstaviti kao neodrživu prihvatajući argument prednosti napadača. Koja je na kraju razlika, naoružana li je žrtva ili ne, ako je napadač svakako bolje pripremljen za sukob, budući da je upravo on njega isplanirao, dok žrtva ništa ne očekuje. Uopšte, malo koji napadač će rizikovati susret sa jačim protivnikom, oni će radije birati slabu žrtvu, a jaku će zaobići. Napadač uvek ima prednost, najčešće je jači, a sloboda naoružavanja će mu dati samo još veću prednost, jer će moći slobodno da se naoruža.

Za početak treba primetiti da upravo ograničavanje slobode naoružavanja daje napadaču prednost. Zabrana važi samo za poslušne građane. Ako uzmemo statistiku iz SAD, 94% masovnih pucnjava dešava se u zonama bez oružja, i 80% naoružanih kriminalaca je svoje oružje nabavilo nelegalnim putem, najčešće na crnom tržištu, a ne jednostavno kupovinom u običnoj prodavnici oružja; osim toga, 57% kriminalaca se u većoj meri plaši naoružanih građana nego policajaca. Svi ovi činjenice direktno ukazuju na to da upravo regulacija i zabrana naoružavanja daje napadaču dodatnu prednost.

I čak i ako nakon toga napadač i dalje ima neku prednost nad žrtvom, generalno to i dalje ništa ne rešava. Napadač ne može sebi garantovati uspeh, u najboljem scenariju za njega njegova šansa za uspeh je samo veća nego šansa njegove žrtve. Ali rizik njegovog neuspeha u slučaju naoružane žrtve je takođe visok, i on će se pri svakom napadu izlagati tom riziku. Pobeda u jednom pojedinačnom sukobu neće ga učiniti pobednikom u celini, ubrzo će se suočiti sa neuspehom koji ga može koštati čak i sopstvenog života. A nasilni kriminalci čine ogromnu manjinu stanovništva, kao što pokazuje analiza ruske kriminalnosti, u najgorem slučaju imamo jednog nasilnog kriminalca godišnje na 695 osoba (i to uzimajući u obzir ne samo ubistva, silovanja i nanošenje teških fizičkih povreda, već i, na primer, nanošenje batina). To znači da silovnici čisto statistički nemaju nikakve šanse da pobede naoružano civilno stanovništvo, niti uopšte da nanesu bilo kakvu ozbiljnu štetu društvu.

Ko će tačno čuvati nepovredivost i održavati nenasilje u libertarijanskom raju?

Jer ako sam samo mali preduzetnik, sve mi može oduzeti neka organizovana kriminalna grupa iz kraja. A takvih kriminalnih grupa će postati nezamislivo mnogo zbog prostačke ljudske prirode i nevolje da se radi. Šta da radim, da se oslanjam samo na pištolj u džepu?

Tigrica

Veoma detaljno sam analizirala ovu temu u scenariju za video Libertarian Band o uslovima održivosti anarhije, možete čak i da ne čitate dalje, već samo da pogledate video i na tome završite.

Ako ste imali tu nesreću da se nađete u siromašnom društvu gde je pljačka znatno isplativija od mirnog rada, onda ćete vi, mali preduzetnik, zaista morati da se oslanjate i na svoj pištolj i na dobru zaštitu – trošićete na zaštitu na jedan ili drugi način prilično značajan deo svojih prihoda, a cena vašeg nepoverenja prema svima će biti ugrađena u cenu robe koju prodajete, što će potrošači morati da plate. Tako će vaš život biti siromašan i opasan, a mirnim komšijama ćete ozbiljno zaostajati u produktivnosti rada – i tako sve dok određena kritična masa ljudi u društvu ne izroni iz blata siromaštva: novac daje sigurnost u sutra, odnosno povećava vidik planiranja ljudi. Tako će prestati da žive po principu „ti umri danas, a ja sutra“ i preći u režim „dajmo jedni drugima da živimo“.

U svakom slučaju, kakvi god bili vaši početni uslovi, mirnom održivom bezdržavnom zajednici moći ćete da pređete tek kada se pojavi vaša spremnost da lično branite svoju individualnu slobodu. To jest, kao što ste potpuno ispravno primetili, da se oslanjate na pištolj u džepu. Pištolj u sefu, koji ne odlučujete da upotrebite u strahu da se nešto ne desi, vam nikako neće pomoći.