Ugovori, restitucija i džepni sudovi

Austrijska škola negira objektivnu vrednost — vrednost određuju subjektivne ocene strana u trenutku transakcije. Ali Rotbardova teorija restitucije zahteva da kazna odgovara „stvarno prenetom aktivu“. Ako je vrednost subjektivna, privatni sud korporacije ima pravo da prizna kaznu od 10 miliona dolara za napuštanje funkcije kao legitimnu „prenetu titulu“ — i kvalifikuje odlazak zaposlenog kao prevaru, otvarajući put ka prisilnoj restituciji radom.

Ko i na osnovu čega određuje srazmernost ugovorne kazne u ugovoru, ako objektivna vrednost ne postoji, a interpretaciju vrši sud koji je zaposlila jedna od strana?

Konweni

Kao što je navedeno u formulaciji pitanja, vrednost određuju subjektivne ocene strana u trenutku transakcije. Shodno tome, ako je u ugovoru naveden iznos kazne u slučaju njegovog raskida, to znači da je u trenutku potpisivanja ugovora vrednost njegovog zaključenja za potencijalnog platioca kazne bila veća od iznosa same kazne. I ako se navedena kazna u ugovoru spoljnom posmatraču čini apsurdno visokom, to nam govori da je toj strani u tom trenutku bilo apsolutno neophodno da zaključi ovaj ugovor. Druga varijanta objašnjenja je da strana koja potpisuje ugovor nije pročitala tačku o kazni ili je nepromišljeno smatrala da je to neka glupost koju niko neće ozbiljno razmatrati, da su ključne tačke dogovorene usmeno, a sve ostalo samo pravno „blablabla“.

Međutim, pošto se u pitanju radi baš o Rotbardovom mišljenju, on ne bez razloga pravi napomenu o stvarno prenetoj tituli vlasništva. Da je radniku isplaćen avans, a on napustio posao bez obavljanja istog, onda je kaznena sankcija opravdana, i njen iznos se može računati upravo od vrednosti avansa (recimo, neobrađani iznos plus troškovi hitne potrage za zamenskim radnikom). Ali ako rad još nije plaćen, aktiv nije prenet, što znači da su kaznene sankcije neumesne. Ovde je reč jednostavno o kršenju obećanja. Poslodavac može pokušati da ubedi sud koje je troškove pretrpeo kao rezultat postupaka zaposlenog, i sud sasvim može uzeti te proračune u obzir.

Naravno, u ugovoru može postojati tačka da se sve sporovi rešavaju pred određenim sudom, koji je zapravo „džepni“ sud poslodavca, o čemu zaposleni u trenutku potpisivanja ugovora neće znati. Problem je, međutim, u tome što se sud sam po sebi ne bavi izvršenjem (enforcementom) svojih odluka, i u nedostatku države time će morati da se bavi sam tužilac o svom trošku (kao i sud će morati potpuno da izdržava od svoje plate, jer unlikely će klijenti sami navaliti). Naravno, on može preko svog džepnog suda nametnuti pobeglom radniku ogromnu kaznu, a zatim poslati izbacivače da ga primoraju da odradi posao, ukoliko taj radnik nema sredstava za plaćanje. Ali ekonomija takvih postupaka počinje da ima smisla samo u kolonijalnim uslovima, odnosno uz prisustvo dominantne vojne nadmoći objedinjene grupe kolonizatora nad razbacanom masom domorodaca. Direktno u slobodnom društvu, kao njegov deo, ovakvi trikovi se ne mogu sistematski sprovoditi, jer bi pravno neispravan karakter takve organizacije rada bio previše uočljiv. Čak i ako to ne povuče neočekivane sankcije od strane stvarnih ili potencijalnih poslovnih partnera, poslodavac će morati da organizuje prisilni rad u društvu slobodnog rada, gde niko neće hteti da mu pomaže, recimo, u lovu na pobegle radnike. Tebi treba, ti i lovi. A novi radnici će verovatno otići da se zaposle kod konkurenta.

I sada ću odgovoriti, verovatno, direktno na postavljeno pitanje. Ko i na osnovu čega će ocenjivati srazmernost kazne? Radnik će je ocenjivati iz svojih subjektivnih razloga. Ako plati dobrovoljno, znači da je sve podnošljivo. Ako ne, vidi pasus iznad.

— Hm, možda da potpišem? Ali baš je sumnjiv onaj portret na zidu…

Stid kao oružje: čemu libertarijanci treba da nauče od progresivista?

Postoji jedna tehnika koju progresivni aktivisti savladali do savršenstva – nametanje kolektivne krivice. Pogledajte moderne Britance: polovina zemlje hoda pognute glave zato što je njihov praprdedek nekada popio čaj u Bombaju. Rezultat? Ne-beli migrant tamo danas je skoro svetinja. Deportovati ga je teže nego ubediti mačku da prihvati kupanje. Policija stidljivo skreće pogled od „kulturnih specifičnosti“. Sudovi opravdaju migrante tamo gde bi urođenog Britanca već odavno poslali iza rešetaka. A za nekog belog inženjera iz Poljske, dobijanje vize je birokratski pakao sa krvlju i znojem.

Sviđalo vam se to ili ne – metoda radi! Stid je nuklearno oružje u informacionom ratu. I dok libertarijanci pišu još jedan pametan post o austrijskoj školi i Laferovoj krivoj, naši protivnici su odavno prepisali moralni kod društva. Tako da je vreme uzeti alat u ruke, i ne da bismo lagali, već da konačno imenujemo stvari svojim imenima. Hajde da razmotrimo nekoliko primera u čemu se etatiste mogu postiđeti.

Sramota br. 1: TI si kriv što baka radi do 70. godine.

Čuo si da su podigli penzioni uzrast? Dovezli mase migranata? Demografska jama postala je demografski kanjon? Čestitam, etatisto – to je tvoja zasluga!

Bilo koji radnik zoološkog vrta će vam reći: u zatočeništvu se životinje ne razmnožavaju. Stres, tesan kavez, nemogućnost vođenja prirodnog načina života. A sada pogledaj svoju zemlju – baš onu u kojoj si zahtevao da se „uspostavi red“, „zabrani ovo“, „reguliše ono“, „a za ovo uopšte treba uvesti kaznu“. Gde je svaki kih potencijalni „krivac bez žrtve“. Gde se čovek probudi i prvo o čemu pomisli jeste da li je juče zabrljao po 87. tački nekog regulativa.

Ti si izgradio zoološki vrt. I sada se čudiš što se populacija ne oporavlja. Zato će sada tvoju penziju plaćati Abdula, kojeg je morali dovesti jer su lokalci prestali da rađaju. Uživaj, jer si to zaslužio – u najbukvalnijem smislu.

Sramota br. 2: Tvoj „dobar zakon“ je tuđi bol.

Znaš šta je zajedničko između tebe i čoveka sa palicom koji zahteva od komšije novac „za plemenite svrhe“? Metoda. Kada pišeš peticiju „zabraniti X“, lobiraš za „obavezati sve na Y“, glasaš za „uvesti odgovornost za Z“ – ti ne učestvuješ u demokratiji. Ti zapošljavaš stacionarnog bandita da ode i prebije one koji žele da žive drugačije.

„Ali nisam ja sam, to je država!“ Aha, plaćeni ubica isto ne ubija sam – on samo povlači okidač. A nalogivatelj je uopšte čist i anđeoski, on je samo dao novac. Svaki put kada kažeš „mora postojati zakon koji…“ – ti bukvalno zahtevaš da drugom živom čoveku dođu ljudi sa oružjem. Ako se ne pokori – kazniće ga. Ako ne plati – zatvoriće ga. Ako bude pružao otpor – mogu ga i ubiti. To je kraj svake državne norme. Samo obično ne dođe do kraja, ljudi se predaju pre nego što država odluči da ih ubije. Tako da sledeći put kada poželiš „sve da nateraš“ – pogledaj u ogledalo. Tamo stoji osoba spremna da tuđom krvlju plati sopstveni komfor.

Sramota br. 3: Izborni list nije građanska dužnost, već saučesništvo.

„Ja sam samo glasao, šta je tu problem?“ Pa hajde da analiziramo. Došao si na glasanje, stavio kvačicu za onoga ko obećava da će „uspostaviti red u oblasti N“. Taj „red“ znači nove zabrane, kazne, kontrole, zatvorenja. Protiv ljudi koji tebi lično nisu uradili ništa i samo su želeli da žive po svom. Ti nisi „izrazio mišljenje“, već si potpisao delegaciju za primenu nasilja. Potpisao si se u evidenciji: „Da, ja sam za to da ove pritisnu, one oporezuju, a one – uopšte pošalju iza rešetaka“.

Etatiste bi trebalo da pogledaju Britance još jednom. Oni su naučili da se stide onoga sa čim lično nemaju veze – postupaka predaka u prepreprošlom veku. Zato neka ne misle da ih ne može naterati da se stide onoga što čine upravo sada. Svojim rukama, glasom i „željama“. I to nije radikalizam, već elementarna iskrenost prema sebi. Sloboda ne počinje mitingom, već momentom kada prestaneš da želiš da komanduješ tuđim životom!

Voluntarist, Bitarh

Zašto roditelji treba da budu zainteresovani za lečenje psihopatije kod svoje dece

Razmatrajući različite pristupe rešavanju problema nasilja pomoću biomedicinskih tehnologija, kao što su jačanje mehanizma inhibicije nasilja i bio-pojačanje morala, može se prilično brzo doći do zaključka da bi najprikladniji i najefikasniji pristup bio sprovođenje takvih procedura u što ranijem uzrastu. Tim više što se znaci prisustva psihopatskih crta, koje su najjači prediktor nasilnog ponašanja i svedoče o disfunkciji inhibitora nasilja, mogu otkriti još u detinjstvu, već u uzrastu od 2-4 godine, kao što to demonstriraju istraživanja.

Važno je razumeti da, ako pojedinac sa rizikom od razvoja nasilne i psihopatske ličnosti prođe bio-pojačanje morala veoma rano, on zapravo neće imati čak ni šansu da makar kratko bude takva ličnost. Pored toga, nervni sistem u tom uzrastu tek strada u razvoju, a to omogućava postizanje efikasnog rezultata čak i uz blagu intervenciju. Široka praksa otkrivanja i ispravljanja disfunkcije inhibitora nasilja mogla bi rešavati problem nasilja u društvu mnogo pre nego što ono uopšte nastane.

Ovo bi već trebalo da bude dovoljno kako bi se mnogim roditeljima dočarao zaključak o tome koliko je važno pažljivo pratiti ponašanje i emocionalne reakcije deteta (na primer, empatiju i prisustvo odbojnosti pri nanošenju štete nekom drugom), i pravovremeno intervenisati pri otkrivanju određenih anomalija. Međutim, ako nekoga od roditelja iznenada ne brine pitanje kakva će ličnost njihov zahtev izrasti, ili ako uopšte ne vide nikakav problem u nasilju, tada vredi podsetiti na još jednu veoma jaku motivaciju da se ipak razmisli o ovom pitanju – lično blagostanje i očuvanje sopstvenih nerava.

Istraživanja o pitanjima nasilja i psihopatije često su usmerena na samu ličnost sa takvim stanjem – njeno ponašanje, rizike za društvo, kriminalne manifestacije. Deo njih govori o tome kakvu ulogu roditelji mogu imati u razvoju psihopatskih crta kod deteta. Pritom u senci ostaje suprotan problem – kada roditelji postaju prve žrtve bezzubosti, manipulativnog ponašanja, nedostatka empatije, pa čak i okrutnosti sopstvenog deteta.

Naravno, nije uobičajeno označavati decu kao psihopate, međutim, ona mogu pokazivati rane znake ovog stanja ili takozvane crte bezosećajnosti-bezzubosti – emocionalnu hladnoću, nedostatak osećaja krivice, nesposobnost saosećanja. Takvi znaci ukazuju na to da dete nema jednostavno „težak karakter“: reč je o dubinskim karakteristikama ličnosti koje, pored ostalih problema, mogu ozbiljno uništiti porodičnu dinamiku.

Za roditelje takvo dete postaje težak psihološki ispit. Roditeljstvo im ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već samo svakodnevne probleme. Oni se nalaze u zamci: s jedne strane – društveno očekivanje da vole i podržavaju svoje dete, a s druge – konstantan stres, strah i osećaj bespomoćnosti. Često se takve porodice suočavaju sa nerazumevanjem okoline, pa čak i optužbama za loše vaspitanje, što samo pojačava njihov osećaj izolovanosti i krivice. Takođe, roditelji se mogu suočiti sa veoma ozbiljnim problemima ako njihovo dete počne da se ponaša antisocijalno u društvu, budući da će morati da snose odgovornost za njegove postupke.

U svemu ovome treba razumeti da samo dobro vaspitanje i povoljno okruženje možda neće biti dovoljni da dete ne razvije psihopatsku ličnost (iako je to, naravno, takođe važno za smanjenje rizika). Zato svi roditelji imaju interes da otkriju rane znake ovog stanja i pribegnu terapeutskoj intervenciji ako oni postoje. To će im definitivno pomoći da sačuvaju sopstvenu porodicu, a uz široku primenu će dovesti i do smanjenja nivoa nasilja u celom društvu, a vremenom – do potpunog iskorenjivanja ovog problema!

Voluntarist, Bitarh

Problem kartelskog sponzora u sferi zaštite kod ankapa

Mankur Olson je u „Logici kolektivnog delovanja“ dokazao da male grupe sa koncentrisanim interesima uvek pobeđuju u koordinacionoj igri protiv difuzne većine zbog problema besplatnog vozača. Tri CEO-a će se dogovoriti za večerom; milion klijenata — nikada, jer svaki racionalno čeka da drugi prvi rizikuju.

Koji konkretan mehanizam pri ankapu sprečava kartelski dogovor dva-tri najveće zaštitne agencije sa podelom teritorija?

Konweni

To je pitanje koje je mučilo i Davida Fridmana. U poglavlju „Mehanika slobode“, koje se odnosi na efekat razmere, on upravo razmišlja o tome da na tržištu sprovođenja zakona, čini se, deluje izraženiji pozitivni efekat razmere nego što mu je prvobitno izgledalo, a to znači da se povećava verovatnoća kartelskog dogovora.

Meni se čini da je uzrok ovog preteranog pesimizma u preuveličavanju važnosti neposredne naoružane zaštite na tržištu bezbednosti. Književni opisi tržišta bezbednosti pri ankapu puni su nekih univerzalnih zaštitnih agencija koje su odgovorne za bezbednost uopšte u najrazličitijim aspektima i lako se skaliraju. Naravno, takav početni, već zadat monopol u uslovima zadatka, dovodi poštenog analitičara do zaključaka da će takve agencije imati tendenciju da se snažno uvećavaju i ulaze u kartele, a da će uticaj na ljude biti potpuno totalan, i da će prodaja takvih usluga obezbeđivanja bezbednosti za klijente biti užasno opasna, jer je ovde samo jedan korak do totalnog porobljavanja.

A odakle će se uzeti te zaštitne agencije? Ko će biti njihovi klijenti i koje usluge će od njih kupovati?

Recimo da ne živim u mirnoj Crnoj Gori, gde u svakoj kući postoji legalna puška i plus par-tri crnih cevi preostalih iz rata, već, recimo, u nekom Brazilu. Imam razloge da se plašim napada na ulici, krađe automobila i provala u moj dom. I evo, u gradu se otvara startap koji je spreman da me opslužuje, čak i ako zalutam negde u favele. Šta je potrebno takvom startapu u okviru tehnologija aktuelnih u trenutku pisanja posta? Dogovoriti se sa kompanijom kojoj pripadaju ulične svetiljke o postavljanju kamera na njih, kao i platformi za drone sa funkcijom punjenja. Dalje, AI prati sumnjive radnje, poput provale u vrata kuće ili auta, sa najbliže svetiljke poleće dron i zahtevati opravdanje zakonitosti radnji. U slučaju agresivnog odgovora primenjuje na osumnjičenog mere uticaja, na primer, puca iz taser-a, nakon čega poziva već živi patrolni odred da izvrši hapšenje. Slično u slučaju napada na osobu: prileti, zahteva da se zaustavi, opomene one koji su ignorisali naređenje, dočeka patrolu, vraća se u gnezdo. A dalje već sledi sudski postupak o tome koliko se naplatiti od agresora.

Nakon što je radio pola godine na ovom tržištu, startap sa iznenađenjem otkriva da njegove usluge postaju manje tražene, jer je grad postao primetno bezbedniji. I šta, sada oni sami treba tajno da me zastrašuju kako bih produžio pretplatu? Ne, naravno, jednostavno će pretplatu učiniti jeftinijom, a dronove koji većinu vremena stoje neaktivni koristiće, recimo, za dostavu pice.

A šta, u mirnoj Crnoj Gori mi uopšte ne trebaju usluge zaštitne agencije? Naravno da trebaju. Treba mi da, kada slomim nogu lutajući po planinama, polete hrabri spasioci u helikopteru i izvuku me iz tog pravca. Ili da me izvuku iz auta koji je skliznuo sa litice. Ili da me pronađu u moru kada me tokom oluje odnese na sup-dasci daleko od obale. Ili da skinu mačku sa drveta.

Razumete pak da brazilski startap u sferi bezbednosti neće moći da uđe na crnogorsko tržište, jer je to tržište potpuno drugačije? Zaštitne agencije su osuđene na lokalnost zbog lokalnog karaktera pretnji, kao i osuđene na malu veličinu, jer karakter pretnji ima običaj da se menja. Velikoj kompaniji je teže da se menja, što znači neefikasnost, a neefikasnost znači rastanak sa udelom na tržištu.

Ali zar zaista nema funkcija za zaštitne agencije koje bi bile tražene globalno? Naravno da ima, ali to su specijalizovane funkcije. Na primer, pronaći negde na planeti Zemlja osobu koja mi duguje ogromnu sumu novca i ne želi da vrati. Ili osobu koja je ubila moju majku i zna da bih želela da ga spalim na njenoj pogrebnoj lomači, jer će joj tamo trebati sluga. Takve agencije neće prodavati pretplatu na usluge, morale bi da preuzimaju retke jednokratne narudžbine, previše je to specifično tržište. Na tome nije moguće izgraditi globalnu dominaciju sa perspektivom da se pritisne bilo ko i potčini sopstvenoj zlokobnoj tržišnoj moći.

A šta je sa perspektivom spoljne naoružane invazije? Zar privatne vojne kompanije ne bi trebalo da budu kičma svakog dostojanstvenog društvenog poretka, ako želi da se naziva ankapom? Zar se takve kompanije ne bi trebale ujediniti u mega-kartel koji diktira svoju volju celom čovečanstvu? Na veliku žalost sledbenika ove grane razvoja čovečanstva, u mirno vreme miran građanin nije sklon da finansira vojsku. Rat mu nije potreban, on ga i ne kupuje. Armiju za invaziju možeš opremiti samo ako uvodiš oporezivanje na svojoj teritoriji. A narodna vojska za odbranu od invazionističke armije organizuje se pri postojanju slobodnog tržišta sama, brzo, efikasno i ne previše skupo, kao što pokazuje iskustvo makar samo onog ukrajinskog rata.

Udaraj, beži, zamri… ili jednostavno hakuj tuđi mozak?

Kao što znamo, postoje tri osnovne strategije preživljavanja u divljini. Suočili ste se sa opasnošću? U tom slučaju borite se („udari“), bežite („beži“) ili se napravite mrtvi („zamri“/„sakrij se“). Ali tu je kvaka: dok smo mislili da je to iscrpan meni, evolucija je odlučila da ne stane na tome. Ispostavilo se da u divljini postoji i četvrti, daleko sofisticiraniji put. Nazovimo ga „hakuj neurobiologiju komšije“.

Zamislite: vi ste ogroman, snažan tropski bubašvap. Ka vama doleće smaragdna osa-bubašvap (koja je otprilike tri puta manja od vas) i zada vam brz ubod žaolom. Živi ste, pri svesti, noge vam rade. Ali vi… više ništa ne želite. Osa zadaje drugi, precizno hirurški ubod direktno u glavni ganglij (mozak) bubašvapa. Njen otrov deluje kao idealni blokator oktopamina – neurotransmitera koji je odgovoran za inicijativu i motivaciju za kretanje. Bubašvap nije paralizovan! Jednostavno mu potpuno nestaje slobodna volja. Pogađa ga najteža apatija. Osa uzme giganta za antenna i, kao poslušnog psa na povocu, odvede ga u svoju rupu, gde će na njega položiti jaje. Larva će jesti bubašvapa živog, a on neće čak ni pokušati da pobegne.

Postoji i čuvena toksoplazma (Toxoplasma gondii). Ovom jednoćelijskom parazitu je životno neophodno da dospije u creva mačke – samo tamo se može razmnožavati. Ali kako tamo dospeti ako se trenutno nalazite unutar miša? Toksoplazma ne čeka samo da miša slučajno pojedu. Ona preuzima kontrolu! Parazit stvara mikroskopske ciste u amigdaloidnom telu mišjeg mozga, kao rezultat čega miš potpuno gubi urođeni strah od mirisa mačjeg urina, ili čak počinje da oseća blago polno uzbuđenje zbog njega. Miš sam izlazi na otvoreni prostor, traži mačku i prirodno postaje njen obrok.

Još jedan veoma kul primer: lancetasti dvustruk – pljosnati crv koji mora da pređe iz mrava u želudac ovce ili krave. On prodire direktno u podždračni nervni čvor mrava i seda za kormilo, kao iskusni kamiondžija. Uveče, kada postane hladnije, parazit primora mrava da se odvoji od kolonije, popne se na sam vrh visokog stabljike trave i čeljustima se čvrsto zakači za nju. Mrav visi i čeka da ga krava proguta. Ali znate šta je najzapanjujuće? Ako krava ne dođe tokom noći, a ujutru počne da prži sunce (od kojeg mrav može da se isuši i ugine zajedno sa parazitom), crv pušta kontrolu! On dozvoljava mravu da otvori čeljusti, spusti se na zemlju i sakrije se u hlad. Mrav ceo dan živi svoj običan mravlji život, a uveče parazit ponovo pritisne dugme: „Vreme je, penji se na travu!“. I tako sve dok ih neko ne pojede.

Zašto je ovo tako kul? Kada čujemo reč „parazit“, zamišljamo nekoga ko samo pije krv ili krade hranljive materije. Ali evolucija je pokazala: informacija i kontrola nad ponašanjem su najvredniji resursi. Ova bića ne upravljaju žrtvom kroz strah. Oni koriste savršeno znanje neurofarmakologije. Sintetišu analoge dopamina, serotonina, različite alkaloide i proteine koji „hakuju“ neuronske lance drugih vrsta. Ovo nije slučajan kvar sistema, već rezultat miliona godina žestoke evolucione selekcije. Oni koji su naučili da menjaju ponašanje domaćina u svoju korist, preživeli su i razmnožavali se mnogo efikasnije od onih koji su samo sedeli i čekali. A prirodi je bilo potpuno svejedno do filozofskih koncepata kao što je „slobodna volja“!

Šta to znači za nas, ljude? Delovanje na neurobiologiju protivnika koji nam preti nanošenjem štete, bilo da je to za bio-pojačanje morala ili inhibitor nasilja, takođe nije neka „ludost“, već potpuno uspešna strategija podržana milionima godina evolucije, koja nam svakim danom postaje tehnološki dostupnija. Ako vam ovakav pristup uopšte ne odgovara, onda pogledajte sebe i predložite potpuno prihvatanje principa neagresije (NAP) i nedopustivost nasilja u zamenu za ograničenje biotehničkog naoružanja koje utiče na ponašanje.

Voluntarista, Bitarh

Nastavljam da se smeštam u Nostr: izgradnja piramide

U prošlom postu na ovu temu pričala sam o tome kako sam postavila sopstveni personalni nostr-relej. Koristila sam strfry, koji je veoma popularan za velike releje jer je stabilan i efikasan. Međutim, želela sam i jednostavnije podešavanje, kako ne bih morala svaki put da „čarobnim štapićem“ radim preko konzolnih komandi. Pokušaj da dodam veb-kontrolni panel preko postojećeg releja nije uspeo. Relej Khatru, koji je predložio Grok, ispostavio se kao projekat koji je napušten početkom 2026. godine. Ali njegov programer — @fiatjaf, autor samog nostra, a on projekte ne napušta tek tako. Tada sam počela da istražujem šta on sada razvija kao zamenu i naletela sam na Pyramid. To je specijalizovani relej za održavanje zajednica, što znači da on, naravno, može i osnovne funkcije releja, ali uz to pomaže u upravljanju privatnim i klupskim stvarima.

Nakon malo muke, obrisala sam strfry i instalirala pyramid. Voilà — imam engine za razvoj onlajn zajednice, a nakon pola dana pojavio se i prvi pozvani klijent novog releja. Sa njim smo diskutovali o procesu na nostru u komentarima mog prethodnog posta, i tagovala sam kreatora softvera. Fiatjaf je lajkovao taj komentar, a zatim mi je pisao na Telegramu, čestitao mi na instalaciji piramide i počeo da traži feedback, kako o releju, tako i o nostru uopšte. Već smo imali istoriju prepiske, još iz vremena kada je kreirao popularan kustodijalni lightning novčanik u formatu telegram bota, a ja sam ga aktivno reklamirala (projekat je ugašen, i upravo je nostr došao kao njegova zamena).

Uglavnom, dala sam sav feedback na koji sam bila sposobna, s obzirom na moje skromno iskustvo i kompetencije:

  • Tražila sam praktičniji format za dodavanje novog korisnika na relej: korisnik klikne da ostavi zahtev, ja kliknem da odobrim ili odbijem zahtev, ukratko, način na koji smo navikli iz Telegrama. Dobila sam obećanje da će to uskoro biti urađeno.
  • Tražila sam servis za monitoring dostupnosti releja iz različitih delova mreže, predloživši varijantu implementacije koja ne zahteva iznajmljivanje servera širom sveta. Fiatjaf je rekao da je ta varijanta sumnjiva, ali da će umesto toga pokušati da poveže jedan eksterni servis.
  • Tražila sam servis za lokalno generisanje ključeva, kako bi novi korisnici mogli biti sigurni da nostr-klijent neće imati pristup njihovom privatnom ključu. Odgovorio je da je već napravio ceo set takvih alata — i za oflajn generisanje ključeva, i za oflajn potpisivanje događaja, tako da zagovornici sigurnosti mogu mirno spavati.

Tu je moja mašta za sada presušila, ali sasvim je moguće da čitaoci imaju ili će uskoro imati svoje genijalne ideje.

Uglavnom, onima koji žele da testiraju specijalizovani relej za održavanje zajednica, dobrodošli. Ostavite zahteve u komentarima, slaću link sa pozivnicom u privatne poruke — za sada važi ovaj, ne baš najpraktičniji mehanizam povezivanja.

https://stuff.fiatjaf.com — kolekcija raznih stvari od autora nostra

https://github.com/fiatjaf/pyramid — opis releja Pyramid

https://relay.ancapchan.info — moj relej, gde možete posmatrati kako raste stablo učesnika zajednice i kako se pojavljuju njihove objave

Nadam se da vam neće biti potreban poseban vodič o tome kako da napravite nalog na nostru. Pošto je to veoma decentralizovan ekosistem, već postoji mnoštvo načina za ulazak u njega, kao i načina korišćenja. Uostalom, preporučiću vam da odmah počnete preko klijenta Nostria. Tamo takođe poznajem programera, to je Sondre Bjellos, učesnik projekata Liberstad i Montelibero, živi tri kilometra od mene (kada ne ode u svoju Norvešku, naravno) i veoma aktivno razvija svoj klijent .

VPN u Rusiji 2026: vodič za one koji ne žele da žive u digitalnom GULagu

Trenutna situacija sa internetom u Rusiji podseća na vic: „Imamo slobodu govora, ali nemamo slobodu nakon govora“. Samo što ovo više nije vic, već svakodnevica. RKN je blokirao preko 800 VPN servisa, TSPU je naučio da prepozna protokole za nekoliko sekundi, a od marta 2026. čak su i u Moskvi počeli da testiraju „bele liste“ – to je kada je dozvoljeno samo ono što je odobreno odozgo. Dobrodošli u suvereni internet! Ali mi nismo od onih koji odustaju, zar ne? Zato hajde da analiziramo šta zapravo radi.

Zašto NordVPN i ExpressVPN više nisu opcija? Ukratko: masovni komercijalni VPN-ovi u Rusiji su mrtvi. OpenVPN se detektuje za sekunde po prvom bajtu paketa. WireGuard – po UDP strukturi. L2TP, PPTP, SOCKS5 – blokirani su od decembra 2025. Klasični Shadowsocks se otkriva entropijskom analizom. Šta radi? Protokoli nove generacije: VLESS + Reality (imitira običan HTTPS ka legitimnom sajtu), AmneziaWG (modifikovani WireGuard sa mimikrijom), Hysteria2 (baziran na QUIC), xHTTP (fragmentira saobraćaj, zaobilazeći TCP Freezing). Ali kog VPN provajdera onda da izaberemo?

1) Mullvad (Švedska) – apsolutni standard privatnosti. Ne zahteva e-mail – generiše nasumični broj naloga. Prihvata gotovinu u koverti (da, bukvalno stavite evre u kovertu i pošaljete u Švedsku), Monero, Bitcoin. Godine 2023. švedska policija je sprovela pretres na zahtev Nemačke – i nije pronašla ni jedan bajt korisničkih podataka. To je najbolji dokaz „no-logs“ politike koji možete zamisliti. Naravno, postoji minus: RKN namerno blokira Mullvad IP adrese, pa je potrebno isprobavati servere. Aplikacija je uklonjena iz ruskog App Store-a.

2) IVPN (Gibraltar) – najbliži konkurent Mullvad-u po nivou paranoje (u dobrom smislu). Takođe bez e-maila, nasumični Account ID. Gotovina, Monero (imaju sopstveni Full Node – bez eksternih platnih gateway-a), Bitcoin. Sprovedena je Cure53 bezbednosna revizija. V2Ray obfuskacija (VMESS/QUIC i VMESS/TCP) ugrađena je u sve klijente. Etalon split tunneling-a – i direktni i invertovani. Idealan za one kojima je potrebno istovremeno da pristupaju Gosuslugama i čitaju blokirane medije.

3) Proton VPN (Švajcarska) – Stealth protokol, četiri Securitum revizije, odbio je sve pravne zahteve za podatke. Postoji besplatan plan sa neograničenim saobraćajem. Ali: zahteva e-mail (može anonimni ProtonMail registrovan preko TOR-a), Monero ne prihvata direktno, RKN pokušava aktivno da ga blokira. Lajfhak: ručno učitavanje WireGuard konfiguracija često radi kada aplikacija ne može da se poveže.

Napomenimo da je od maja 2026. Ministarstvo digitalizacije obavezalo velike platforme da blokiraju pristupe preko VPN-a. Rešenje: split tunneling – pustite banke i državne servise mimo tunela, sve ostalo – preko VPN-a. Takođe postoji napredna šema protiv „belih lista“: Klijent → Ruski VPS (na beloj listi) → strani server. TSPU vidi unutrašnji ruski saobraćaj i ne dira ga.

Zašto nikada neće biti kazne za samu činjenicu korišćenja VPN-a?! To je omiljena strašilica propagandista, ali ona se ruši pred realnošću. Prvo, TSPU fizički ne može sa 100% tačnosti da razlikuje VPN saobraćaj od običnog HTTPS-a – na tome su izgrađeni VLESS i Reality. Kazniti za „sumnjiv saobraćaj“? Sa koliko bi ljudi i na osnovu čega uopšte morali da se sude. Drugo, VPN je kičma legalnog biznisa. Svaka banka, svaka korporacija, svaki zaposleni na daljinu koristi VPN svakodnevno. I treće: uvođenje odgovornosti za „činjenicu korišćenja VPN-a“ odmah bi dovelo do toga da milioni ljudi počnu da se povezuju preko tuđih Wi-Fi mreža. Dobili bismo milione krivičnih postupaka protiv 80-godišnjih baka čiji je ruter „koristio VPN“. Zamislite naslove: „Penzionerka iz Saratova kažnjena zbog zaobilaska blokada“. Nijedna vlast ne može sebi priuštiti takav nivo apsurda – to je političko samoubistvo. Zato je strategija države drugačija: ne kažnjavati korisnike, već učiniti VPN maksimalno neudobnim. A naš zadatak je da budemo korak ispred. Jer sloboda nije ono što se daje, već ono što se uzima!

Voluntarista, Bitarh

Libertarijanska teorija rata, istkana od protivrečnosti

Poštovani Aleks Rozov, levi anarhista i autor ciklusa transutopija, upoznao se sa mojom „Libertarianskom teorijom rata“ i podelio utiske na svom kanalu. Morala sam da dodam reč „levi“ uz njegovo predstavljanje kako bi čitaocu bilo jasnije odakle dolazi takvo čudno shvatanje ankappa:

Ankap društvo je zasnovano na principu nenapadanja. Svaki član društva priznaje postojeću raspodelu vlasništva i obećava da neće silom zapleniti ono što je priznato kao tuđe.

Za levu stranu je prilično karakteristično da ne govori o načinima sticanja vlasništva, već o raspodeli vlasništva, ne o metodama (razmena), već o rezultatima (nejednakost) i tako dalje. Uostalom, greh je da se bunim protiv tužnje ka takvim holističkim konstrukcijama, s obzirom na to da i sama u svojoj knjizi operišem pojmom kolektivnih apstraktnih subjekata, tj. duhova.

Rat za resurse posmatram u okviru svoje klasifikacije kao jedan od tri razloga za rat, i posebno napominjem da je za libertarijance takva vrsta rata marginalna: iako silovito pribavljanje resursa može biti pravovano (u slučaju restitucije), ono je obično previše skupo da bi imalo smisla. Aleks pak tumači tekst kao da je on ceo o zapleni resursa, a sve ostalo su, očigledno, nebitne lirske digresije, neki tamo rat za slobodu, o čemu uopšte pričate. Ne znam da li je sav patos knjige potpuno prošao pored njega, ili je ovaj deo razmišljanja za njega previše banalan i zato ne zahteva posebnu analizu, ili je Aleksu jednostavno nekarakteristično da govori o etici tamo gde se ona ne meri ekonomijom. U izvesnoj meri, epigraf knjige upravo predstavlja moju polemiku sa takvim čisto ekonomskim pristupom konfliktima.

Dočitavši do odeljka 2.3.3 (nadam se da je kasnije napredovao dalje), Aleks je tamo video logički zastoj: rat je skup, može se javiti iskušenje da se silom uzimaju resursi od nedužnih, a to je bezvladje, i tu se završava vaš ankap. Na tome, zapravo, završava i njegova analiza knjige.

U međuvremenu, u tekstu se izričito navodi da čak i ako su takve zaplene praćene obećanjima o obeštećenju, on kome su resursi zaplenjeni i dalje ima puno pravo da se tome odupre svim sredstvima, uključujući i letalne. Drugim rečima, on to može smatrati početkom rata protiv njega, gde je on strana koja se brani, i sa njim, dođavola, ne možete raspravljati jer je u pravu, zato se potrudite da čak i tokom rata ostanete u okvirima dobrovoljnih sporazuma sa trećim licima i ne stvarate sebi nove neprijatelje. Možda je trebalo da artikulišem ovaj momenat nešto jasnije. Možda je Aleks jednostavno tražio na šta bi se zakačio. Ako smatrate da tekst treba korigovati, predložite varijante.

Mit o „sebičnoj prirodi“: kako je nauka pokazala da su ljudi od prirode velikodušni

Sigurno ste se bar jednom u životu našli u raspravi sa ljubiteljima „čvrste državne ruke“ ili amaterskim cinicima koji su sa pametnim izrazom lica tvrdili: „Čovek je po svojoj prirodi krajnje sebičan. Pogledajte malu decu, oni se ponašaju kao egoisti i sociopate dok ih još uvek nisu naučili da se prilagode društvu“. Navodno, upravo zato nam je potreban Levijatan sa njegovim porezima i regulacijama, inače bismo svi jedni drugima zagrizli grla zbog dodatnog komada hleba.

Eto, sledeći put ih možete slobodno uputiti na jedno odlično istraživanje, o kojem je nedavno pisao časopis Developmental Science. Naučnici su odlučili da provere da li smo zaista rođeni kao sebičnjaci fokusirani samo na sebe, i testirali su naj„nevaspitanije“ ljude, slobodne od društvenih obrazaca – todlere (decu uzrasta od godinu i po do dve godine).

U čemu je bila suština eksperimenta? Zamislite scenu: u laboratoriju pozivaju 134 deteta. Svako od njih sedi za stolom (roditelji su, inače, sedeli pored, ali sa slušalicama i zatvorenim očima kako ne bi imali nikakav uticaj). Naspram njih je sedeo naučnik, a pored njega plišani igračka-majmun. Prvo je detetu data činija poslastica – krekera u obliku ribica. Zatim je počela igra sa majmunom, koji je takođe „veoma voleo ribice“. Deci su nuđeni različiti scenariji u nasumičnom redosledu:

1) Da posmatraju kako naučnik hrani majmuna.
2) Da daju majmunu „tuđi“ kreker (iz tajnih zaliha naučnika).
3) Da uzmu još jedan kreker za sebe.
4) Da podele svoj sopstveni kreker iz svoje činije (u nauci se ovo naziva „troškovni altruizam“).

Važno je napomenuti još jedan momenat: naučnici nisu samo posmatrali ko je pokazao pohlepno ili velikodušno ponašanje. Oni su takođe snimali lica dece na video, kako bi kasnije nezavisni eksperti, koji nisu znali cilj eksperimenta, na skali od 7 bodova ocenili njihov nivo sreće i iskrenost osmeha.

I šta mislite? Deca su se radovala i bukvalno zračila srećom kada su častila plišanog majmuna. Ali najzapanjujuće je: nivo njihove sreće je dostigao vrhupak upravo tada kada su davale svoj sopstveni kreker! Radost od dobrovoljne dobrotvornosti bila je statistički značajno viša od radosti običnog dobijanja poslastica „za džabe“.

Skeptici će odmah napasti: „O, oni su se samo radovali što su ispunili naredbu odrasle osobe, deca vole da udovolje!“ Ali stvar uopšte nije u tome. Kada je naučnik rekao: „A sada uzmi kreker sebi“, deca su to radila sa potpunim ravnodušnošću. Nikakve radosti od poslušnosti.

Neko bi takođe mogao reći: „Onda su jednostavno kopirali emocije radosnog majmuna!“ I ponovo, pogrešili su. Majmun se „radovao“ potpuno jednako u svim scenarijima, ali deca su se iskreno smejala samo kada su sama bila u ulozi darivatelja. Nije bilo emocionalnog zarazanja – radost je proistekla upravo iz same činjenice dobrog dela.

Zašto je ovo važno sa tačke gledišta libertarijanizma? Suština je u tome da solidarnost, uzajamna pomoć i velikodušnost nisu veštačke nadgradnje koje treba utiskivati štapom odozgo. Čovek je bukvalno biološki programiran da oseća zadovoljstvo od dobrovoljne saradnje i pomaganja bližnima. Evolucija nas je učinila empatičnima jer je dobrovoljno, uzajamno korisno supostojanje najefikasniji način za uspeh.

Problem počinje upravo tamo gde se u ovaj predivan prirodni proces grubo umeša treća sila, tj. kada stacionarni bandit dođe i kaže: „Tako, sada je dobrotvornost obaveza. Odzećemo tvoje krekere pod pretnjom kazne ili zatvora i sami odlučićemo kom majmunu ćemo ih dati“ (spojler: polovinu krekera će pojesti činovnici dok budu nosili).

Prisila jedubije ubija samu suštinu čovečnosti. Kada vam silom oduzimaju vaše zarađene resurse, ne osećate radost, već prigušeno iritiranje (i snažnu želju da guglate šeme za izbegavanje poreza). Država nas ne čini ljubaznijim – ona samo atomizuje društvo, terajući ljude da razmišljaju: „A zašto bih ja doprineo pomoći komšiji ili popravci ulice, ako sam za to već platio gigantske poreze?“.

Voluntarist, Bitarh

Decentralizacija publikacija, domaći zadatak

Juče sam se razbudila i poželela svoj lični relej za Nostr. Moje veštine u sistemskom administriranju su skoro nula, čak mi je i sajt ancapchan.info nekada napravljen i podešen bez mog učešća. Ali od tada su se pojavili LLM-ovi, bilo bi greh ne iskoristiti ih. Tako sam doprla do Groka, i nakon nekoliko sati mučenja, relej relay.ancapchan.info je podignut. Ovde su se u potpunosti pokazale specifičnosti decentralizacije protokola. Recimo, slanje testne poruke samo preko mog releja bilo je praktično preko klijenta Snort, sinhronizaciju releja je zgodno raditi preko Amethysta na Androidu, slanje proizvoljnog događaja u obliku sirovog json-a ume Nostria, i tako dalje.

Zadatak ličnog releja je da čuva kompletnu arhivu mojih publikacija, privatnih poruka i svega ostalog, kao i sadržaj onih koje pratim. Ovo je solidan korak ka lokalnoj autonomiji, iako je i dalje daleko od ideala koji sam opisala u trećim „Bilješkama o decentralizaciji“. Još uvek moram da se pozabavim bekapovanjem i upravljanjem sadržajem, a možda će stvar doći i do toga da ovaj relej stavim na raspolaganje lokalnoj zajednici. I ako se ispostavi da je tražen u zajednici, to će biti, ponovnim ponavljanjem, korak ka centralizaciji: neko se muči sa sopstvenim serverom, a neko koristi zajedničke, zašto da ne.

Ovim tempom ću sebi još normalno povezati novčanik sa Nostrom (trenutno radi praktično samo za primanje), podesiti Lightning čvor, ili čak početi nešto da vibekodiram…

Čitaoci takođe raduju svojim primerima korišćenja neuronskih mreža. Tako je jedan od njih otvorio resurs gde besplatno postavlja knjige koje su ozvučile neuronske mreže, uključujući one o libertarijanizmu/AEP. Naravno, određeni deo „krinža“ u ozvučavanju neuronskim mrežama i dalje postoji, ali je to toliko jeftinije da je greh ne koristiti. Onima kojima je lakše da slušaju nego da čitaju, dobrodošli: sajt, telegram bot. Uzgred, tamo već leži i ozvučavanje moje dve knjige (direktne linkove za preuzimanje sam već prebacila na svoje stranice knjiga: Ankap, Rat).