Pavle – nije nikakav apostol, već pravi uzurpator

Istorija pitanja, jednostavnim rečnikom: živeo je jednom Savle iz Tarsa, žestoki progonitelj prvih hrišćana. Nešto kao srednjovekovni Roskomnadzor – progonio je, zatvorio, čak je učestvovao i u ubistvima. Ali odjednom, na putu za Damask, navodno mu se javlja vaskrsli Hrist (što, naravno, niko nije mogao proveriti). I taj jučerašnji „lovac na ekstremiste“ naglo postaje glavni „apostol“ i počinje da izdaje instrukcije ljudima koji su lično hodali sa Isusom.

Zamislite da sutra bivši saobraćajac odjednom objavi da je sada libertarijanac broj jedan i počne sve učiti slobodi. Bili biste veoma iznenađeni, zar ne? Ali najsmešnije je što rani hrišćani nisu naročito povukli na takav trik. Mnogi su Pavla smatrali, blago rečeno, šarlatanom. Na primer, ebioniti, jedna od prvih hrišćanskih zajednica, uopšte su ga nazivali odstupnikom i smatrali da je potpuno izobličio Isusovo učenje, u čemu su bili sasvim u pravu!

Pavle je stvorio sopstvenu religiju u kojoj se, umesto jednostavne i jasne poruke ljubavi i slobode koju je Isus nosio, u centru našlo obožavanje patnje i smrti. Hrist je učio „voleti neprijatelje“ i ne vezivati se za materijalno, a Pavle – pokorno se potčiniti vlastima, ženama da ćute, a robovima da se ne žale. Ako se razmisli, to je genijalno praktična religija za bilo koju vlast: „trpi, Bog je trpeo i nama je zapovedio“. A Pavlova fraza „nema vlasti koja nije od Boga“ uopšte je postala hit kod svih diktatora. U 18. veku su je aktivno koristili britanski monarsi protiv američkih kolonista, a u 20. veku su čak i nacisti pozivali nemački narod na pokornu poslušnost, pozivajući se na Pavla. Zar nije prelepo?

Idemo dalje. Žene? „Neka ćute u crkvama“. Robovi? „Neka služe gospodarima kao Hristu“. Pavle je bukvalno legalizovao i učvrstio u hrišćanstvu najstrožu hijerarhiju i patrijarhat. Umesto jednakosti i bratstva, izgradio je čitav sistem stroge poslušnosti i dogmatizma. Vredi napomenuti da se nekada čak i Tomas Džeferson – jedan od očeva osnivača SAD – toliko ognjevio zbog toga da je Pavla nazvao „prvim korumpiranjem religije“. I zaista, čovek koji nije bio lično upoznat sa Isusom napisao je polovinu Novog zaveta i pritom uspeo da iskrivi celo prvobitno učenje do neprepoznatljivosti.

Sa filozofske tačke gledišta, Pavle je kao neka religijska verzija Lenjina: navodno je revolucioner, ali je umesto obećane slobode doneo represije, dogmatizam i strogu kontrolu nad ličnošću. Umesto duhovnog traganja – formule, dogme, kazne za odstupanje. Idealna religija za bilo koju državu! Filozof Nicaj je uopšte govorio da je Pavle „raspeo Hrista drugi put“, pretvorivši živu poruku u instrument za potiskivanje. Teško je ne saglasiti se: zahvaljujući Pavlu, crkva se pretvorila u pravu mašinu moći, gubeći slobodu koju su imali prvi hrišćani.

A sada malo ličnog. Zamislite da ste običan čovek u Pavlovo vreme. I evo da čujete o novom učenju koje kaže: „svi ste jednaki, volite jedni druge, živite po savesti“. A onda se pojavi neki Pavle i saopšti: „jednaki ste, naravno, ali nemojte previše da se pravite važni, slušajte nadređene, ne protivite se mužu, a ako si rob – utoliko više ne pravi probleme“. Koji biste izbor napravili?

Zabavno je, ali istorija se ponavlja iznova i iznova. Svaki put kada se pojavi neko sa jednostavnim idejama slobode i bratstva, za njim dođu ljudi poput Pavla koji te ideje pretvaraju u strogi sistem upravljanja. Ovde se može postaviti pitanje – znate li zašto u Bibliji ima toliko poslanica Pavla, a ne pravih učenika Isusa? Jednostavno, Pavle je bio dobar organizator i urođeni političar: nije se ustezao da promoviše sopstvene stavove, potiskujući stvarne svedoke Isusovog života u drugi plan. Evo kakav je to „politički preokret“ u religiji!

Dakle, vredi dva puta razmisliti pre nego što nazovete Pavla „apostolom“, jer se on jednostavno ispostavio kao „apostol imperije i potčinjenosti“, pre nego kao glasnik slobode i istine.

Voluntarista, Bitarh

Zašto je finansijska anonimnost osnovno ljudsko pravo, a ukidanje valutne kontrole ključ prosperiteta celog društva

Sigurno su mnogi već umorni od toga što moraju da dokazuju banci, poreskoj upravi, pa čak i nekom nasumičnom činovniku, da nisu kamila i da je njihov novac zarađen „zakonito“. Poznata situacija, zar ne? Mislim da se svako barem jednom susreo sa ponižavajućim osećajem kada sopstveni, pošteno zarađeni novac odjednom postane sumnjiva supstanca, i da kako bi ga dobili, moraju da sakupe gomilu papira debelu kao roman „Rat i mir“.

I bilo bi u redu da su samo porezi. Mnogi ljudi žive u paradigmi „plati i spavaj mirno“ (iako je san pri pogledu na poreske stope pre više nervozan). Problem je u drugom – čak i ako si spreman da daš stacionarnom banditi „njegov deo“, on ne pristaje uvek tako jednostavno na taj dogovor, i često moraš da izgubiš još desetine procenata prihoda na apsolutno beskorisnom proceduru „legalizacije“. Neko je primoran da izmišlja ugovore sa nepostojećim preduzetnicima, neko kupuje fiktivne usluge, a neko čak daje do polovine zarade za „podizanje keša“ (u nekim „razvijenim“ zemljama to više nije preterivanje) – samo da bi mogao da koristi sopstveni novac.

Zašto se to dešava? Države zahtevaju „svoj deo“, ali istovremeno se plaše da izgube kontrolu, naročito zbog pojave finansijski nezavisnih ljudi koji mogu da finansiraju i opoziciju, pa zato guše svaki pokušaj slobodnog korišćenja novca. I ova priča, nažalost, nije samo o Rusiji, već i o svim ostalim državama.

Važno je razumeti: novac je jednostavno tvoj trud, talenat i vreme, pretvoreni u cifre na računu. Oduzimajući čoveku mogućnost da raspolaže zarađenim, država ga, u suštini, lišava dela slobode. Presumpcija nevinosti? Zaboravi. Sada je presumpcija ovakva: ako imaš novca, onda si automatski ili lopov, ili prevarant, ili jednostavno lukav, dok ne dokažeš suprotno.

Takođe, države se bore protiv gotovine i pokušavaju da svakog pojedinca uguraju u transparentan elektronski svet, gde će svaki rubalj ili dolar biti potpuno vidljiv. U Nemačkoj ili Velikoj Britaniji već sada mogu trenutno blokirati račun ako pokušaš da podigneš svega nekoliko hiljada evra u gotovini. Zašto se to radi? Navodno, da bi se borili protiv terorizma i kriminala. Ali rezultat je žaloban: kriminal je ostao kakav je i bio (gotovo sav kriminalni novac se pere – efikasnost borbe je praktično nula), a obični ljudi pate u birokratskom paklu.

Tu na scenu stupaju kriptovalute i tehnologije finansijske anonimnosti. Vlasti ih mrze, nazivaju prljavim i opasnim. Ali u stvarnosti – to je jedino ostrvo finansijske slobode koje preostaje u svetu totalne kontrole. Dok god imaš kripto – ti zaista poseduješ svoj novac, a ne ga iznajmljuješ od banke ili poreske uprave (naravno, ako ga čuvaš na svom novčaniku, a ne na berzi ili kod drugih posrednika). Naravno, kripto nije idealan, a država pokušava da oduzme i ovaj alat, srećom, za sada neuspešno. Ali sama njegova popularnost pokazuje – ljudima je potrebno mesto gde njihov novac ostaje samo njihov novac, bez stalnih opravdanja i ponižavajućih procedura.

Takođe, kontrola valuta značajno smanjuje ekonomsku aktivnost. Mnogi ljudi imaju gotovinu ili kripto za kupovinu stana, automobila, zemljišta, ali preferiraju da žive „kao svi“ i da ne privlače pažnju. To nije samo neprijatnost za pojedinačne građane – to nanosi štetu celoj ekonomiji. Kada ljudi ne investiraju i ne troše svoj pošteno zarađeni novac, pati ceo ekonomski lanac: potražnja opada, proizvodnja se smanjuje, zaposlenost i prihodi opadaju. Ishod je ekonomski zastoj i gubitak ogromnog potencijala za rast i blagostanje za sve.

Uzgred, argumenti protiv kontrole valuta mnogo lakše prolaze kod široke publike nego, na primer, argumenti za ukidanje poreza. Ljudima je teško da zamisle kako bi se bez poreza obezbedila socijalna dobra, ali zbog ukidanja kontrole valuta niko ne gubi – naprotiv, svi dobijaju zahvaljujući rastu ekonomije i slobodi preduzetništva!

Voluntarista, Bitarh

Afričke lekcije

Članak @SperryUNIVAC, urednica Ancap-tyan

Danas želim da govorim o važnoj stvari koju se u političkom diskursu uglavnom ignoriše, a primer nam će biti priča o Tomu Sankari, koji je u periodu od 1983. do 1987. pokušao da reformiše Gornju Voltu, siromašni ostatak postkolonijalne Francuske Afrike.

Praktično cela Afrika nakon Drugog svetskog rata bila je polje bezbrojnih proksi-konflikata između Zapada i SSSR-a. Vojnički preudar kapetana Toma Sankare 1983. godine bio je pokušaj da se izađe iz logike tog sukoba i osigura prosperitet zemlje. Inspirisao se pučem i kasnijim reformama pukovnika Džerija Rolingsa u susednoj Gani. U početku je sve išlo uspešno, ali režim Sankare imao je dve ključne mane koje su dovele do kraha reformi, a potom i samog režima.

Kao prvo, Sankara je bio bezpartijski, demonstrativno je pljuvao po ideologiji i polazio je od čisto pragmatičnih zadataka. A kao drugo, Sankara se pokazao kao biljojedni idealista koji je zanemarivao pragmatične metode poznate svakom diktatoru.

Reformator je radikalno sekao državne troškove, prodao luksuzni vladin vozni park, raspuistio korumpirane činovnike, sproveo opštu vakcinaciju, pokrenuo ekonomski rast – generalno, činilo se da je radio sve kako bi stekao narodnu ljubav – i zaista ju je i stekao.

Ali on nije ponudio narodu ideologiju, a priroda ne trpi vakuum. Levite, koji su bili ilegalni u prethodnom režimu, podigli su glavu, proglasili diktatora fašistom i počeli da se takmiče za pravo da predvode borbu protiv Sankare. Pravoslavni marksisti, maoisti i čak pristalice Envera Hodže svađali su se međusobno, ali Sankara nije igrao na njihovim kontradikcijama, nije se družio sa jednima protiv drugih – već je jednostavno ignorisao ideološka pitanja koja ga nisu zanimala. Njegova jedina reakcija na neredi koje su izazvali levaci bilo je otpuštanje najozloglašenijih partijskih aktivista iz državnog aparata.

Pred kraj Sankarine vladavine, ipak su ga nagovorili da osnuje sopstvenu komunističku partiju, ali vlada je i dalje ostala koaliciona. I u centru i na lokalnom nivou, više niko nije mislio na reforme, već su rešavali pitanja lične moći. Završilo se tako što je Sankarin prijatelj, Bleiz Kampaore, svrgnuo ga uz pomoć francuskih specijalaca, streljao ga, uzeo kredit od Francuske, pokrao ga, poništio sve reforme prethodnika (osim preimenovanja zemlje iz Gornje Volte u Burkina Faso), organizovao masovne egzekucije komunista – i u takvom režimu ostao sve do 2014. godine, nakon čega je svrgnut i pobegao u Obala Slonova, gde i danas živi, dok u Burkina Fasu i dalje traje naoružana prepodela imovine.

Sada, pouka.

Kao prvo, ideologija nije važna. Apsolutno svaka partija, bez obzira na slogane koje ima, od hodžizma do liberalne demokratije, teži samo jednom – apsolutnoj moći. Svi ideološki raskoli između partija svode se na jedan problem – ko će biti na čelu? Afrika je u tom smislu pokazateljna jer se svi procesi u njoj uvek dešavaju brže i oštrije nego bilo gde drugde, i stoga su posebno uočljivi. U Burkina Fasu nisu se borile ideologije, već ljudi koji su želeli kontrolu. Ideologija je samo paravan za žudnju za moći.

Kao drugo, ideologija je važna – ali je važna za one kojima nameravamo da vladamo, jer bez nje mase imaju svrab praznine u srcu koji ih čini uznemirenim. Ako vi tu ne stavite nešto svoje – ljudi neće ići za vama, već za onim ko će se time pobrinuti. Za života Sankare život je postajao sve bolji, ali ideološka praznina je prevagala. Naprotiv, režimi koji odmah počnu da propovedaju ideologiju (nebitno koju – od hodžizma do putinizma ili šiizma) opstaju i cvetaju, čak i ako ljudi jedu koru sa drveća ili vise na auto-dizalicama.

Treća lekcija: ako dođeš na vlast – potrudi se da skloniš nered, postigneš stvarnu kontrolu, ne boj se da zaprljaš ruke i pobrini se da tvojim putem ne prolaze oni koji žele da te svrgnu. U suprotnom, dobićemo priču o dobrodušnom Sankari, koja se završila streljanjem.

I finalna lekcija koju možemo izvući iz ovoga. Libertarijanci nikada neće preuzeti vlast, jer krše sva ova pravila (i još gomilu drugih). Kao prvo, nikada neće dobiti simpatije običnog naroda, jer stoje na strani uslovnih „loših momaka“ (presitih kapitalista-eksploatera). Kao drugo, njihova ideologija se svodi na zapletene ekonomske teorije, previše složene za obične momke iz kraja. Kao treće, oni su po definiciji biljojedi, jer se u svemu oslanjaju na princip nenasilja i odmah odbacuju ideju da politički protivnici mogu i moraju biti uklonjeni svim načinima, i da je politička kontrola neodvojiva od vojne. Na kraju, kao što vidimo, oni su zauzeti potpuno bezopasnim stvarima – svađama o detaljima tumačenja različitih verzija ekonomskih doktrina, i besplodnim razmišljanjima o tome kako će sudovi raditi pri ankapu i ko će popravljati puteve. Zaboravljaju da se ljudi dele na dve kategorije. Oni koji imaju revolver i oni koji kopaju. U bilo kom režimu, puteve će popravljati druga kategorija.

Gde će se zapravo primiti libertarijanizam? Spojler: možda uopšte ne tamo gde mislite.

U libertarianskim krugovima je uobičajeno smatrati SAD nekom vrstom „obećane zemlje“. Pa kako ne: Prvi i Drugi amandman, duh Divljeg zapada, sloboda govora, pravo na samoodbranu! Mises, Rothbard, Rand – svi su povezani sa Amerikom. S druge strane, stara Evropa, a naročito Kanada i Skandinavija, često se prezrivo doživljavaju kao levičarske močvare sa konjskim porezima. Ali ako zakopamo dublje i pogledamo sam temelj libertarijanizma – NAP (princip neagresije), videćemo ono najzanimljivije.

Poznati antropolog Douglas Fry u svojim radovima pokreće briljantnu temu – takozvana hobsovska uverenja. Filozof Thomas Hobbes, ako se sećate, smatrao je da je prirodno stanje čoveka divlji „rat svih protiv svih“. E pa, Fry pokazuje da je vera u „prirodnost“ rata i nasilja u SAD zastupljena zastrašujuće široko, mnogo više nego u drugim razvijenim zemljama. U jednoj studiji, studente univerziteta u Floridi i Konektikutu pitali su da li ljudi imaju „instinkt za rat“ i da li je rat sastavni deo ljudske prirode. Oko polovine ispitanika odgovorila je potvrdno! Polovina mladih, obrazovanih ljudi smatra da je ubijanje sopstvene vrste, grubo rečeno, zapisano u našim genima.

Kada pola sveta naziva Ameriku „Pindostanom“ ili drugim prezrivim analogom na lokalnom jeziku – to nije nužno zavist. To može biti i reakcija na kulturu u kojoj značajan deo stanovništva normalizuje nasilje i imperijalnu politiku. Kao što Fry napominje, upravo to u Americi vide isti ti Evropljani. Naravno, u stvarnosti nisu svi Amerikanci takvi. Ali među njima postoji dovoljan procenat da iznova i iznova biraju jastrebove i aplaudiraju „preciznim udarima“ po zemljama koje mnogi ne bi našli na mapi. Osim toga, ako društvo iskreno veruje da je nasilje „norma ljudske prirode“, ono će neizbežno biti tolerantno prema državnom nasilju unutar sopstvene zemlje.

A sada hajde da napravimo okret za 180 stepeni. Ako nam za trijumf libertarijanizma i NAP-a treba društvo koje organski ne podnosi nasilje, gde onda treba da gledamo? Suprotno popularnim mitovima, najbolje šanse za libertarianske ideje mogle bi se zapravo naći u Evropi, Kanadi i, paradoksalno, u Skandinaviji.

Da, tamo je sada naduvana socijalna država (uostalom, gde trenutno nije tako). Ali pogledajmo socijalnu bazu. Prvo, nivo nasilnog kriminaliteta (naročito u Skandinaviji) kreće se negde oko statističke greške u poređenju sa Amerikama. Drugo, ogromna većina stanovništva oseća iskren, dubok gađenje prema ratu i imperijalnim ambicijama, ne smatrajući takve pojave prirodnim za čoveka. Treće, nivo socijalnog poverenja je tamo kolosalan.

Evropljaninu ili Kanadincu je mnogo teže prodati ideju preventivnog rata. Za njih nasilje nije „biološki instinkt“, već katastrofalni kvar sistema, varvarstvo za koje jednostavno nema mesta u 21. veku. A upravo je to idealna psihološka podloga za princip neagresije! NAP ne može pobediti tamo gde je mnogi spremni da prvi pucaju. NAP pobeđuje tamo gde su ljudi unutrašnje saglasni s tim da je iniciranje nasilja apsolutni socijalni tabu.

Tako da, možda bismo trebali prestati da idealizujemo kauboje i obratimo pažnju na uslovne Švedse ili Norvežane. Da, njima još treba mnogo toga objasniti, na primer, da su visoki porezi takođe oblik skrivenog, sistemskog nasilja. Ali ubediti u to mirnog građanina, koji u principu ne prihvata agresiju, može se ispostaviti mnogo jednostavnije nego ubediti pristalice preventivnih bombardovanja u ime veličine.

Ovde se može videti ironija: „američki“ libertarijanizam je zaglavio u zemlji čiji mu kulturni kod pruža otpor. A tamo gde su libertarijanci navikli da vide „socijalizam“, osnovna pretpostavka njihove filozofije u obliku „ljudi ne moraju biti nasilnici“ već je prihvaćena kao zdrav razum. Možda je vreme prestati udarati glavom o zid i pogledati tamo gde su vrata priotvorena?

Voluntarist, Bitarh

Želiš da zatvoriš granice? Počni od svog dvorišta!

Često možemo posmatrati epsku bitku žabe i gadje. S jedne strane su konzervativci, koji su prestravljeni time što se njihov udoban kraj pretvara u mali geto sa stranom kulturom, glasnom muzikom i nejasnim običajima. Oni trče kod stacionarnog bandita i zahtevaju zabrane, deportacije i zid na granici. S druge strane su levo-liberalci, koji pozivaju ceo svet kod sebe, potpuno ignorišući neslaganje poreskih obveznika da plaćaju banket socijalne pomoći za sve željene. A mi, libertarijanci, stojimo u sredini i hvatamo trule paradajzove sa obe strane. Zato što smo za slobodu kretanja (državne granice su zlo), ali smo protiv toga da nam država nameće komšije.

Zašto se svi svađamo oko pitanja migracije? Problem „došljaka“ postoji samo tamo gde postoji „javni prostor“ – odnosno prostor koji nije ničiji. Ulice, parkovi, trgovi u običnim gradovima pripadaju državi. A to znači da činovnik odlučuje ko se tamo kreće. I njemu, iskreno govoreći, nije stalo do vašeg komfora, sve dok to ne ugrozi njegovu stolicu. U krajnjim računima, obični ljudi besne jer ne mogu jednostavno da zabrane nekome ulazak u svoje dvorište. Jedini njihov poluga je da preklinju Levijatana da uvede vize i zatvori granice cele zemlje. To je kao da amputirate nogu da biste izlečili žulj – glupo, surovo i neefikasno.

Kako onda rešiti ovaj problem? Odgovor, kao i uvek, leži u privatnoj svojini – to su zatvorena naselja („gated communities“). Zamislite: ne živite u „gradu N“, već u zatvorenom naselju. Imate ugovor. U ugovoru su zapisana pravila. Vi i vaši komšije ste akcionari svog kraja. Unajmljujete obezbeđenje. I dešava se čudo! Sami odlučujete ko ulazi na vašu teritoriju. Nije vam potrebno da država postavlja automatske straže na granici zemlje. Dovoljan vam je jedan ljubazan čuvar na kontrolnom punktu vašeg naselja.

To se zove diskriminacija, ta najstrašnija reč. Ali u libertarijanizmu privatna diskriminacija (izbor s kim komunicirati, a s kim ne) je sveto pravo vlasnika. I hajde da pogledamo neke svetske prakse ovakvog tipa.

U SAD je to klasika. Setite se Floride ili Kalifornije. Ogromne teritorije kojima upravljaju HOA (udruženja vlasnika nekretnina). To su u suštini mini-države zasnovane na ugovoru. U mestima kao što su The Villages (Florida) nivo kriminaliteta teži nuli. Tamo nema „slučajnih“ ljudi. Pritom niko ne zabranjuje zapošljavanje baštovana imigranata. Jednostavno, oni ulaze da rade, a ne da uspostavljaju svoje poretke na detskijem igralištu. To je simbioza: tržište rada funkcioniše, a kulturni kod stanovnika je zaštićen ogradom, a ne federalnim zakonom.

Ili evo Brazila. U Sao Paulu postoji kvart Alphaville. To je bukvalno grad u gradu. Sopstvene škole, sopstvene kancelarije, sopstveni putevi. Oko njega je visok nivo uličnog kriminaliteta, a unutra je mir i tišina. Stanovnici ovog kvarta ne zahtevaju zatvaranje granica Brazila, oni su jednostavno zatvorili granice svog bloka. I to je neverovatno efikasno!

A šta je u Rusiji? Čak i ovde već postoji spontani Ankapistan za bogate. Pogledajte Podmoskovlje – vile u naseljima „Millennium Park“, „Agalarov Estate“ ili jednostavnije varijante. To je upravo realizacija libertarijanskog sna u minijaturi (naravno, uz korekciju za ruske realnosti).

Kako se u takvim mestima rešava „migraciono pitanje“? Ulaz je samo uz propusnice, tako da nijedan „nepoželjni element“ ne može tek tako ući da sedi na klupi. Pritom postoji radna migracija koja je dobrodošla. Stanovnici sa zadovoljstvom zapošljavaju migrante za gradnju, čišćenje, održavanje travnjaka. Ali oni nisu oslobođeni odgovornosti. Ako radnik kojeg je komšija zaposlio počne da pravi probleme, kasni ga administracija naselja, a privatno obezbeđenje ga izbacuje. Brzo, bez sudova i istrage, čisto prema uslovima ugovora o stanovanju.

I primetite: stanovnike ovih naselja je potpuno svejedno da li se uvodi nova migraciona politika za 2026-2030. godinu, sa biometrijom i drugim sredstvima praćenja migranata. Oni imaju svoja pravila koja rade bolje. Stvorili su bezbedno okruženje bez potrebe da nekoga zatvore u zatvor zbog nedostatka potvrde!

Voluntarist, Bitarh

Zašto papirići sa ljudskim pravima više ne rade i kako ih ponovo naterati da ih poštuju

Nedavno je izašao snimak Maksima Kaca o Davosu i zalasku „dugog mira“. I znate, tamo se začula misao od koje svakom normalnom čoveku (a naročito libertarijancu) počinje da se diže kosa na glavi. Naravno, Maksim svojim političkim pogledima nije naš saveznik, ali ipak ume dobro da analizira aktuelne probleme, pa ćemo stoga uzeti u obzir njegova razmišljanja. Jer on ispravno primećuje: ono što nazivamo „ljudskim pravima“ je, u suštini, sistemski bag, anomalija.

Svoj snimak on započinje ukazivanjem na to da rat odavno više nije samo klanje između vojnika – naučno-tehnički progres je stigao do tačke u kojoj je postalo moguće brisanje čitavih gradova sa lica Zemlje. Ideja da se čovečanstvo može jednostavno samouništiti kao rezultat još jednog rata prestala je biti fantastična i poprimila je oblik realnog rizika. Političke elite koje su videle Drugi svetski rat shvatile su: još jedan krug nećemo preživeti. Odgovor je bio stvaranje takozvanog „međunarodnog prava“ i koncepta „ljudskih prava“, jednostavno da ne bismo crkli. To je bio, u suštini, globalni pakt o nenapadanju, potpisan drhtavom rukom pod pucnjem pištolja prislonjenog uz slepoočnicu.

Naravno, međunarodno pravo je u najvećoj meri samo „fikcija“, ali do određene mere države su ipak spremne da barem delimično igraju po utvrđenim pravilima i poštuju ograničenja, pa je stoga ova fikcija sasvim korisna. Političarima je, naravno, svejedno do života običnih ljudi i humanističkih ideala, ali se ipak plaše za svoju kožu, pa stoga neće preterati u ekstremnosti. Barem je tako radilo do skoro…

Ali šta se promenilo? Na vlast je došla generacija političara koja lično nije videla nedaće niti je osećala pretnju rata. Oni se više ne plaše toliko takozvanog međusobno zagarantovanog uništenja (MAD) i drugih scenarija „doktrine odvraćanja“. Za njih je sve to samo apstrakcija iz istorijskih udžbenika. Zbog toga je i njihova motivacija da poštuju „fikciju“ prethodno dogovorenu od strane prošle generacije političara značajno opala. U rezultatu, svetu ponovo preti stanje rata svih protiv svih.

Međutim, uprkos ovim razmišljanjima, i dalje može ostati pitanje koliko je pretnja samouništenjem čovečanstva realna sa tehničke tačke gledišta. Neko će odmah pomisliti na nuklearne glave, ali njih nema toliko mnogo i nalaze se u rukama veoma ograničenog broja osoba (iako i oni mogu vratiti čovečanstvo decenijama unazad). Uostalom, tehnologije su sada otišle još dalje. Na primer, u narednoj deceniji možemo očekivati pojavu masovnih, jednostavnih i veoma jeftinih za proizvodnju borbenih dronova, koji će imati autonomno upravljanje zasnovano na veštačkoj inteligenciji i moći će da pogode bilo koje „nepoželjne“ ljude, uključujući političare, koristeći prepoznavanje lica, a glušenie signala će biti neefikasno zbog nedostatka kanala komunikacije sa operatorom. Još jedna pretnja je stvaranje smrtonosnih i veoma zaraznih veštačkih patogena sa ciljem primene kao biološkog oružja za masovno uništenje. Biotechnologije su već sada dovoljno napredne i jeftine da to bude dostižno čak i za male grupe ljudi koje teže nasilnim političkim ciljevima.

U takvim uslovima, u mejnstrim agendu neće samo vratiti značaj univerzalnih ljudskih prava, humanizma i ideja o nedopustivosti nasilja, već prestaće biti marginalni i radikalniji načini sprečavanja globalne katastrofe. Ideje poput jačanja mehanizma inhibicije nasilja, pa čak i moralnog poboljšanja ljudi pomoću biomedicinskih tehnologija (bio-pojačanje morala), više neće biti doživljavane kao nešto nemoguće ili nepoželjno za stvarni život. Razvoj ovog pravca postaje neophodnost za dugoročno iskorenjivanje nasilnih pretnji kako u privatnom, tako i u društvenom životu. U suprotnom, kao što primećuju istraživači, čeka nas ili globalni totalitarizam sa nadzorom svakoga 24/7, ili potpuno uništenje civilizacije, pa čak i celog čovečanstva.

Nije AI – post su napisali ljudi!

Beleške o decentralizaciji, deo 2. Bitcoin.

Sfera kriptovaluta je dobra ilustracija pomenute dinamičke ravnoteže između centralizacije i decentralizacije u prethodnoj beleški.

Bitkoin, prva od kriptovaluta, kreiran je kao maksimalno decentralizovan novac i namenjen je da služi kao digitalni gotov novac. Ali Bitkoin nije samo novčić, već novčić sa ugrađenim platnim sistemom. Da bi obični korisnici mogli da šalju bitkoine jedni drugima, potrebni su najmanje 1) čvorovi mreže koji poštuju kompatibilna pravila verifikacije transakcija, 2) majneri koji dodaju blokove sa transakcijama u blokčejn, i 3) novčanici koji omogućavaju potpisivanje transakcija. Generalno govoreći, ove funkcije se mogu objediniti: svaki čvor može da majnira, a svaki korisnik može koristiti kao novčanik aplikaciju za puni čvor sa funkcijom majninga. Po tom principu radi Monero, i generalno se snalazi, obezbeđujući veoma visok nivo decentralizacije, međutim, Bitkoin je namenjen da u budućnosti postane svetski novac, njemu je potreban veoma visok mrežni efekat, a to znači da je neophodan ekstremno nizak prag ulaska, kako bi ga mogao koristiti bukvalno svako, kako sa tačke gledišta potrebnog nivoa tehničkih znanja, tako i sa tačke gledišta cene i kompaktnosti potrebnog opreme.

U tu svrhu je oko Bitkoina izrasla čitava ekosistema entiteta koji povećavaju pogodnost njegove upotrebe: berze, menjačnice, bankovne kartice nominovane u bitkoinu, nadogradnje za programiranje pametnih ugovora, servisi za pozajmice u stejblkoinima pod zalogom bitkoina, tokenizovani bitkoini na drugim blokčejnima, protokoli za anonimizaciju transakcija, protokoli za mikroplaćanja i još mnogo toga. Većina ovih entiteta već zahteva poverljivog posrednika, odnosno više su centralizovani od čistog Bitkoina. Međutim, sva ova šarena složenost obezbeđuje bogat izbor opcija za korišćenje bitkoina za najrazličitije potrebe. Mnogi od ovih servisa će ostati nepotrebni, i njihovi programeri će zatvoriti svoje projekte. Mnogi će biti prevare (scam), i njihovi programeri će manje ili više nekažnjeno pobeci sa novcem korisnika. Mnogi će biti hakovani, i hakeri će pobeci sa novcem korisnika (a programeri će biti sumnjivi da su povezani sa hakerima). Ali to je običan proces konkurencije, koja obezbeđuje progres u nivou prihvatanja Bitkoina od strane mase korisnika. Samo da osnovni protokol izdrži. A čini se da drži, i sa svakom godinom Lindi-efekat Bitkoina je sve jači.

Opet, kada se iznose prigovori prema Bitkoinu da je nepraktičan za neki zadatak, odmah se ispostavi da postoji čitav buket drugih kriptovaluta koje su dizajnirane upravo za taj zadatak. Evo vam kripto za pametne ugovore, evo vam kripto za tokenomiku, evo vam jedna sa brzim transakcijama, jedna sa jeftinim, jedna sa anonimnim, jedna za skladištenje podataka u blokčejnu, jedna sa operacijama koje se mogu poništiti i mogućnošću zamrzavanja naloga – i tako dalje. Naravno, svaka takva kriptovaluta je kompromis. Mnoge nisu dovoljno decentralizovane, mnoge nisu dovoljno bezbedne, neke imaju beskrajno ogroman blokčejn, neke beskrajno skupe transakcije – ali izgleda da više niko i ne nada se da je nešto univerzalno, što prevazilazi konkurente po svim zamislivim parametrima, uopšte moguće. To je tržište, i način na koji ono rešava probleme često zbunjuje pristalice detaljnog planiranja i upravljanog razvoja.

Slično kao što je ideja da sadržaj ne mogu kreirati samo kreatori sajtova, već i njihovi korisnici, stvorila web2, ideja da se putem interneta decentralizovano mogu prenositi ne samo sadržaji, već i vrednosti, stvorila je web3. Međutim, postoji alternativna vizija toga šta web3 zapravo treba da bude, i nadam se da ću sledeću belešku posvetiti tome.

Kako bezbedno preći granicu osobi koja ima „nepravilne“ pogledi sa tačke gledišta države

Prelazak granice države sa represivnim režimom nije samo kupovina karata i pakovanje neophodnih stvari u kofer. Za one koji su možda nekada govorili protiv njegove politike, čuvali materijale koji mu nisu bili po volji, a naročito za one koji su vodili aktivne opozicione aktivnosti usmerene protiv stacionarnog bandite – ovo je pre svega pitanje digitalnih tragova. Telefon, laptop, USB stičevi – sve je to izvor rizika. Zato bi trebalo da razmotrimo niz praktičnih preporuka koje će pomoći da se smanji ranjivost i očuva bezbednost vama i drugima.

Glavno pravilo je da preko granice ne nosite ništa suvišno. Posebno ako se na uređajima nalaze podaci povezani sa aktivizmom ili kritikom vlasti. U idealnom slučaju – ne nosite sa sobom glavni telefon i medije na kojima su bile sačuvane takve informacije. Čak i „obrisani“ fajlovi se često mogu vratiti, naročito uz resurse kojima raspolaže FSB (ili tajne službe drugih zemalja). Kod ozbiljnih rizika, bolje je unapred prebaciti podatke u zaštićeno cloud skladište, a uređaje na kojima su bili, formatirati i baciti/prodati. Ovo je posebno važno za ljude koji su bili u zoni povećane pažnje ili su se bavili ozbiljnim aktivizmom.

Pre polaska treba se ozbiljno pripremiti. Prikupite važne kontakte, dokumente, fotografije, rezervne kopije lozinki, fajlove kripto novčanika i druge kritične podatke. Spakujte ih u šifrovanu arhivu (na primer, pomoću 7-Zip-a) ili kreirajte fajl-kontejner (na primer, preko VeraCrypt-a) za dalje otpremanje u cloud. Koristite dugačku i jedinstvenu lozinku, koja se istovremeno mora razlikovati od lozinke za cloud barem za nekoliko znakova. Kritično je smisliti dobru asocijaciju za ovu lozinku, kako je sigurno ne biste zaboravili čak i u stresnoj situaciji.

Nakon kreiranja arhive, otpremite je u nekoliko nezavisnih cloud skladišta. Pri tome koristite naloge koji nisu povezani ni sa vašim aktivizmom, ni sa vašim stvarnim identitetom. Takođe, obavezno preuzmite i proverite da li se arhiva otvara, jer sigurno ne želite da izgubite sve zbog neke nepredviđene tehničke greške. Uverite se da precizno pamtite lozinke za kontejner i za cloud naloge. Neki ljudi takođe preferiraju korišćenje plaćenih i privatnijih servisa, kao što je Proton (naravno, sa novim nalogom, kreiranim specijalno u tu svrhu). Pritom je bezbedno otpremati svoje podatke samo u cloud-ove u jurisdikcijama koje su neprijateljske prema vašim državnim vlastima. Za građane RF to je skoro cela Evropa i Amerika, može se koristiti Google Drive, mada preporučujemo plaćene zaštićene servise tipa Proton Drive, Filen, Sync, MEGA, Internxt, NordLocker. Platite isključivo kriptovalutama, poželjno Monero (XMR) ili bitkoinom preko miksera.

Idealna strategija bi bila prelazak granice sa „čistim“ uređajem, na kojem nisu instalirane suvišne aplikacije, nema osetljivih prepiski i na kojem nikada nije izvršen prijava na naloge društvenih mreža koje želite da sakrijete. Takođe, u uređaj nikada ne smeju biti umetnute SIM kartice koje su korišćene u aktivnostima koje režim ne voli (bezbednosne službe to mogu vrlo lako otkriti samo saznanjem IMEI broja uređaja, koji će u bazama operatera svetleti zajedno sa svim brojevima telefona koji su na njemu korišćeni). Naravno, poželjno je imati neku staru aktivnost na uređaju, kako preterana čistoća takođe ne bi izazvala sumnje. Uostalom, čak i u tom slučaju možete reći da je stari uređaj jednostavno ukraden, izgubljen ili se pokvario, pa je morao biti zamenjen.

Tajne službe imaju resurse da detaljno analiziraju vaše uređaje i medije, zbog čega digitalna higijena postaje jednostavno neophodnost za preživljavanje. Unapred sprovedena priprema za prelazak granice daje vam kontrolu nad situacijom i mir, a samim tim i manji rizik da izazovete sumnje bezbednosnjaka. A to će, naravno, osigurati bezbednost vas i onih sa kojima sarađujete.

Voluntarista, Bitarh

Činjenjama je svejedno za vaša osećanja? Recite to konzervativcima!

Sigurno ste više puta čuli od konzervativaca sledeću mantru: „Mi smo partija logike i razuma, a liberali su sneguljice koje žive na emocijama“. Sve to zvuči lepo, kao slogan na majici. Ali tu je stiglo istraživanje, objavljeno u časopisu PLOS One u januaru 2026, i ono, recimo tako, malo im kvari sliku. Naučnici su odlučili da provere kako ljudi uopšte traže dokaze pre nego što formiraju mišljenje. Ne kako manipulišu činjenicama kada su već sve odlučili, već upravo proces traženja istine.

U čemu je bila suština eksperimenta? Uzeli su 583 osobe i dali im zadatak: da ocene efikasnost reforme novčanog jemstva (cash bail reform). Situacija je klasična: postoji 100 gradova sa reformom i 200 bez nje. Zadatak je shvatiti da li je kriminalnost opala. Učesnicima je data „baza podataka“. Mogli su da pogledaju suvu statistiku (gde je kriminalnost porasla, gde opala, uporediti grupe) ili da pročitaju mišljenja „eksperata“ i partijskih šefova (od demokrata do republikanaca i NRA).

I tu je počelo ono najzanimljivije. Ispostavilo se da su se liberali (i ljudi sa visokim nivoom kognitivne refleksije) ponašali kao dosadni knjigovođe. Rovili su se po statistici, prikupljali kompletnu sliku: poredili gradove „sa reformom“ i „bez nje“, gledali rast i pad. Odnosno, koristili su naučni pristup: potrebna je kontrolna grupa, potreban je uzorak, potrebna su sva četiri dela slagalice.

A šta su u međuvremenu radili konzervativci? Oni su se češće oslanjali na „intuiciju“ i takozvane „kategorijske dokaze“. Jednostavnije rečeno, izvlačili su jedan podatak. Na primer: „U gradu X su sproveli reformu i kriminalnost je porasla! Aha, uhvaćeni ste!“. To što je u susednom gradu bez reforme ona porasla još više, malo ih je brinulo. Kontekst? Kontrolna grupa? To je za štrebere! Ali još gore je drugo – konzervativci su mnogo rado brzali da pogledaju šta o tome misle „autoriteti“ (tj. njihova omiljena partija ili organizacija).

Zašto bi to trebalo da nas brine, nas libertarijance? Zato što je to dijagnoza. Često se smejemo levo-liberalima zbog njihovog ekonomskog neznanja (i s pravom to radimo), ali desni konzervativci pate od druge bolesti – intelektualne lenjosti, slepe vere u autoritete i težnje ka čizmama nadređenog. Umesto da sam izračuna brojke, konzervativac pita: „A šta o tome misle Tramp/Republička partija/Papa Rimska?“. To, naravno, nije individualizam, već kolektivizam, samo obojen u drugu boju.

Kao prvo, njihovo razmišljanje se oslanja na intuiciju umesto na podatke. „U stomaku osećam da je to loše“. Osećaj u stomaku je loš savetnik u pitanjima složene socijalne politike. Ako donosiš odluke na osnovu jednog upečatljivog primera, ignorišući opštu statistiku, onda si lak plen za populiste. Kao drugo, pate od nevolje da razmišljaju. Istraživanje je pokazalo direktnu vezu: što je niža sposobnost analitičkog razmišljanja (cognitive reflection), to je veća verovatnoća da će osoba jednostavno potvrditi svoje predrasude prvom pronađenom činjenicom.

Rezime: oni koji najglasnije viču o „realnosti“ i „činjenicama“, u stvarnosti se često oslanjaju na osećaje i mišljenja autoriteta. Liberali mogu grešiti u svojim moralnim zaključcima ili predlagati užasne metode rešavanja problema (oduzeti i podeliti), ali, kao što ovo istraživanje pokazuje, u fazi prikupljanja podataka oni bar pokušavaju da pogledaju tabelu u celini.

Za nas libertarijance, ovo je dobra lekcija. Nije dovoljno samo mrzeti državu. Potrebno je znati raditi sa informacijama bolje od protivnika. Ako je tvoja metoda analize „pogledati jedan strašan naslov i poslušati omiljenog blogera“, onda definitivno nisi borac za slobodu, već samo NPC (non-player character) sa drugim skinom, i nije bitno koje je boje, to ništa neće promeniti.

Voluntarist, Bitarh

Beleške o decentralizaciji, deo 1

Odavno mi kruži misao da detaljno izložim svoja razmišljanja o fenomenu decentralizacije, međutim tema je previše opširna da bi stala u jedan članak, čak i ako je to longrid, i još uvek je ne mogu u glavi uklopiti u određenu strukturu kako bi imalo smisla pisati knjigu o tome. Zato nameravam postepeno objavljivati seriju objava koje verovatno neće biti povezane jednom jedinstvenom niti pripovecanja. Ne znam koliko će objava biti, niti da li ću u neki trenutak shvatiti da je tema dovoljno razvijena, ili ću je jednostavno postepeno zapustiti. Objava će biti numerisane čisto hronološki, i ako materijal ikada postane osnova za knjigu, moguće je da će se redosled razmišljanja promeniti. Dobro, završavam sa disklejmerima i počinjem.

Libertarijanci imaju svoje fetiše. Pošto su za njih individualni interesi po defaultu uvek važniji od grupnih, oni će pri ostalim jednakim uslovima uvek preferirati decentralizovane strukture i mehanizme. Više-manje je jasno kako to funkcioniše u sferi koordinacije napora: ako postoji određeni zadatak koji je dovoljno važan za učesnike zajednice, oni će nekako uspeti da ga zajednički reše, iako će u procesu raspravljati o tome ko šta i kojim redosledom radi. Međutim, obično im je lakše da se dogovore o takvim stvarima nego da imenuju šefa koji će raspolagati tuđim naporima.

Ali to se prvenstveno odnosi na kratkoročne projekte, kada ljudi, nakon što zajednički reše zadatak, vrate svojim sopstvenim poslovima. Čim se radi o infrastrukturnim pitanjima koja zahtevaju stalne napore, takvi trenutni dogovori počinju loše da funkcionišu. Kao rezultat, u prvi plan izbija privatna inicijativa, kada se pitanjem bavi onome kome je to najpotrebnije, ili onaj ko računa da na neki način monetizuje korist koju time donosi drugima.

To koje je rešenje isplativije, centralizovano ili decentralizovano, u velikoj meri određuju efekti razmere, a oni mogu biti kako pozitivni tako i negativni. U ovom kontekstu najzanimljivija nije fizička, već upravo digitalna infrastruktura, jer su tamo negativni efekti razmere prilično mali, a pozitivni veoma veliki. Kao rezultat, biznis zasnovan na pružanju određene digitalne platforme će se uvećavati sve dok ne apsorbuje celu dostupnu klijentelu. Granice uvećanja će biti određene prvenstveno konkurentskim pritiskom. Pored povećanja broja klijenata, platforma će težiti da izvuče maksimum koristi od svakog klijenta. U tu svrhu, platforma će s jedne strane težiti da pruža usluge u najrazličitijim sferama (u mojoj staroj objavi na primeru nekoliko platformi pokazano je da to dovodi do porasta neefikasnosti). S druge strane, platforma može pružati usluge nekim svojim klijentima na račun drugih. Klasičan primer je kada društvene mreže trguju podacima o aktivnosti naloga, manipulišu algoritmima prikazivanja i tako dalje.

Stvara se neka dinamička ravnoteža između centralizovanih i decentralizovanih digitalnih servisa, koja se može pomerati u jednu ili drugu stranu zahvaljujući državnim regulacijama (na primer, zahtevima za cenzuru društvenih mreža i bankarskih operacija) ili tržišnim inovacijama.

To je za sada sve. Pravac daljih razmišljanja: 1) razmotriti osnovne tržišne inovacije namenjene povećanju decentralizacije informacione razmene, uključujući razmenu vlasničkih naslova nad retkim resursima; 2) razmotriti pristupe decentralizaciji prava – ključne ankap-tehnologije, bez koje se društveni poredak uopšte ne može nazvati ankapom; 3) pregled decentralizacije komunalnih servisa; 4) pregled decentralizovanih pristupa vođenju rata. Sasvim je moguće da sledeća objava uopšte neće imati veze sa navedenim tačkama, ali ipak se čini korisnim ostaviti neke putokaze za budućnost.