Zašto tržištu nisu potrebni psihopate

U popularnoj kulturi (kao i u nekim biznis portalima) godinama se neguje imidž „biznis ajkule“ – hladnog, proračunatog cinika u skupom odelu, koji gazi preko drugih, krši pravila, ali zato akcionarima donosi ogromnu profitabilnost. Nešto poput Gordona Geka ili Patrika Bejtmana. Naravno, mnogi libertarijanci (uključujući i nas) cene racionalnost i sposobnost isključivanja suvišnih emocija kada je reč o brojevima. Ali postoji tanka granica između racionalnosti i patologije. I novo meta-istraživanje, objavljeno u Journal of Applied Psychology, dobro naglašava tu granicu.

O čemu se radi? Psiholozi Lenke Rot i Ute-Kristine Klehe analizirale su podatke skoro 50.000 ljudi. Njihovi rezultati potpuno razbijaju holivudski mit: psihopatske crte vode do užasnih rezultata na poslu! Navikli smo da mislimo da je psihopata genijalni manipulator koji je sve nadigrao. U stvarnosti, statistika pokazuje nešto drugo.

Za početak, ličnosti sa crtama psihopatije jednostavno imaju nisku produktivnost, rade lošije od drugih. Takođe, pružaju nula pomoći kolegama. U zdravoj privatnoj kompaniji uspeh je zbir zajedničkih napora. Psihopata pak neće pružiti pomoć, čak i ako od toga zavisi sudbina projekta. Pored toga, ovakvim ljudima je svojstven kontroproduktivni pristup, što je najzanimljiviji momenat. Sabotaža, buling, krađa, odugovlačenje rokova – to je njihov stil. Sa tačke gledišta slobodnog tržišta, zaposleni zaključuje ugovor: vreme i veštine u zamenu za novac. Psihopata taj ugovor de facto krši. Umesto stvaranja vrednosti, on se bavi razaranjem socijalnog kapitala kompanije.

Ljudi sa takzvanom sekundarnom psihopatijom su se takođe „istakli“ – oni su impulsivni, neprijateljski nastrojeni i ne umeju da kontrolišu emocije. To su vremenske bombe koje raznesu kancelariju iznutra.

Šta da radi poslodavac? Vaš biznis je vaša privatna svojina. Imate puno pravo (pa čak i obavezu prema sopstvenom novčaniku) da filtrirate one koje puštate preko praga. Ne nasedajte na harizmu i pretvaranu samouverenost na intervjuu. HR skrining, testovi ličnosti, detaljna provera preporuka – to nije birokratija, već zaštita vaših investicija. Jedan takav „vuk sa Vol Strita“ može vas rasterati polovinu produktivnog odela (visoka stopa odlaska zaposlenih je tipičan rezultat prisustva psihopatskih ličnosti među menadžerima), a gubitke od toksične atmosfere otklanjali biste godinama.

A sada ozbiljno – ako ste, čitajući opis psihopatskih crta (nedostatak empatije i osećaja krivice zbog nanošenja štete ljudima, manipulativno ponašanje, impulsivnost), odjednom prepoznali sebe… onda za vas postoje vesti. Vi niste „alfa predator“. Vi ste neefikasan ekonomski agent. Tržište surovo kažnjava neadekvatnost. Vaša nesposobnost da se uklopite u kooperaciju i radite na rezultat čini vas siromašnijim u dugoročnoj perspektivi. Biti toksičan je ekonomski neisplativo.

Libertarijanizam se zasniva na principu nenagresije i dobrovoljnoj saradnji. Psihopatija često gura ka kršenju i jednog i drugog. Sve dok ne inicirate nasilje, niko ne treba da vas primorava na lečenje – vaše telo, vaša stvar. Ali racionalni egoizam sugeriše: ako vaš „hardver“ baguje i ometa vas u zarađivanju, možda je vreme da uzmete lekove i popravite sistem? Saglasnost na terapiju nije slabost, već investicija u sopstveni ljudski kapital. Psihopatske ličnosti bi trebalo da razmisle o tome, pre nego što ih jednostavno prestanu zaposljavati čak ni kao dostavljače pice. Jer, što više vremena prolazi, to će biti rasprostranjenije razumevanje da psihopata nije profitabilan zaposleni, već rizik i izvor štete.

Voluntarist, Bitarh

Nauka je metod, a ne publikacija u časopisu, ili zašto je važnije probati nego objaviti

U komentarima na naše objave povremeno izbija diskusija koja zaslužuje poseban post. Iskreno, možemo čak zahvaliti skeptiku „Sperry UNIVAC“, koji konstantno komentariše naše publikacije, što je tako jasno osvetlio problem. Nastao je klasičan konflikt dva pogleda na svet: institucionalnog i slobodnog (ili, ako želite, hakerskog). Suština prigovora je jednostavna i stara kao svet: „Gde je vaša potvrda sa pečatom? Gde je publikacija u recenziranom časopisu? Ako nema članka – znači nema nauke, i vi ste jednostavno niko“.

Hajde da odahnemo i raščlanimo ovo bez agresije, sa tačke gledišta zdravog razuma i slobode. Postoji opasna zabluda da se nauka dešava samo kada se ozbiljni gospoda u belim mantilima okupe u kancelariji, napišu složen tekst, pošalju ga drugim gospodama, a oni stave pečat „ODOBRENO“. Međutim, nauka je metod, način spoznaje sveta kroz postavljanje i proveru hipoteza. Ako pomešam dva reaktiva kod sebe u garaži i dobijem novi molekul, taj molekul će objektivno postojati. Njega je potpuno svejedno da li ja imam diplomu, da li je to odobrio etički komitet i da li je neki poštovani profesor stavio „lajk“. Stvarnost ne zahteva birokratsku potvrdu.

Pozivanje na autoritet nije argument! Naš oponent piše: „Poznajem biologe, mogu da pitam“. Ali istorija nauke je groblje autoritativnih mišljenja koja su se razbila o praksu entuzijasta. Braća Rajt nisu objavljivali preprintove pre leta. Oni su popravljali bicikle. A „ozbiljni naučnici“ tog vremena pisali su traktate o nemogućnosti letilica težih od vazduha. Stiv Voznjak je sastavljao prvi Apple u garaži, a ne u IBM laboratoriji. Da su čekali recenzije „ravnopravnih naučnika“, i dalje bismo se vozili konjima i računali na abakusu.

Mi, libertarijanci, verujemo u spontani poredak i decentralizaciju. Smatramo da je monopol nad istinom najštetniji od svih monopola. Savremena akademska nauka se nalazi u dubokoj krizi. Prvo, to je kriza reprodukcije – ogroman broj „recenziranih“ članaka je nemoguće ponoviti. Drugo, uticaj politike i grantova – naučnici često istražuju ono za šta im se plaća, a ne ono što je potrebno. Konačno, „gatekeeping“ – sistem je uređen tako da eliminiše „strance“, čak i ako imaju revolucionarne ideje.

Što se tiče našeg projekta, potraga za preparatima za pojačanje mehanizma inhibicije nasilja ne se radi zbog redka u biografiji ili indeksa citiranosti, već radi rešavanja problema. Iako nemamo „telo“ u vidu članka u Nature-u (međutim, eksperimenti na životinjama koje smo sproveli u suštini samo ponavljaju eksperimente naučnika iz takvih članaka), imamo podatke, eksperimente, otvorenost za diskusiju o suštini, a ne o formi, i ponudu svakome da ponovo proveri ono što tvrdimo – sva uputstva se nalaze na našem sajtu.

Naravno, skeptik je u pravu u jednoj stvari: metodologija je važna. Ne može se jednostavno popiti smuti i reći „pobedio sam starenje“. Potrebni su kontrola, uzorak, poštenje, čemu težimo. Ali zahtevati od entuzijasta potpuno usklađivanje sa birokratskim ritualima velike akademije je kao zahtevati od indi-developera igara da se pridržava korporativnih standarda Ubisofta.

Živimo u eri Open Source-a. Linus Torvalds nije objavio Linux u naučnom časopisu, već u mailing listi. I to je promenilo svet. Biohakeri danas su kompjuterski hakeri osamdesetih. Mogu ih zvati čudacima i marginalcima. Ali upravo u „garažama“ se često rađa ono što će sutra postati mejnstrim. Poštujemo akademsku nauku, ali ne pravimo od nje idola. Ako vam je važna „forma“ (članak, recenzija, status) – za vas je univerzitetska biblioteka. Ako vam je važno da „idete napred“ (tražite, probate, grešite i pronalazite) – dobrodošli kod biohakera. I bolje je raspravljati o podacima, o dozama, o receptorima, nego se meriti diplomama i poznanstvima.

P.S. Naš kritičar je takođe pomenuo Perelmana, ali ironija je u tome što je Grigorij Jakovljevič upravo poslao do đavola celu akademsku zajednicu sa njenim pravilima, nagradama i ritualima, objavivši dokaz jednostavno na internetu. Tako da, hvala na primeru, on igra za nas!

Voluntarist, Bitarh

Ne samo libertarijanizam

Ankap-chan

Konačno sam našao vremena da analiziram poslednji opsežni tekst moje omiljene kanadske mačke-devojke po imenu Kulak – o licemerju, nedoslednosti i štetnosti libertarianske ideologije za slobodno društvo.

Iako je Kulak iz Kanade, njena interesovanja u vezi sa libertarianizmom potpuno su fokusirana na SAD. Prvo priznaje da je ranije bila libertarijanka, potrošila je mnogo vremena na upoznavanje sa ekonomskom i pravnom teorijom, i na kraju se razočarala u ovu ideologiju. To nije naročito originalan put. Postoji mnogo prigovora libertarianskim teoretičarima zbog neplodnosti njihovog učenja: direktni zaključci iz libertarianske ideologije zahtevaju hitan ulazak u rat protiv države, sve dok poslednji mejnstrim ekonomista ne bude obešen na crevima poslednjeg političara, međutim libertarianski teoretičar samo slegne ramenima i kaže, teorija vam je izložena, sada idite da operišete zube i spavajte, i ne smejte prekršiti NAP.

Kulak površno prolazi kroz taj momenat, ali prava strast se budi u njoj kada počinje da pregleda ko su zapravo ti pevači tržišta i slobode, osnivači libertarianizma. A to je gotovo u potpunosti univerzitetsko profesorstvo, koje nikada nije imalo posla sa slobodnim tržištem, već su se u velikoj meri probili zahvaljujući svom jevrejskom poreklu. Jedini izuzetak je ruska Jevrejka Ajn Rend, za koju Kulak smatra da je zaista izvanredan književni talenat, koji se probio na slobodnom tržištu zahvaljujući svojim sposobnostima, i koja je stvorila veoma samobitan književni žanr distopijske BDSM fantastike, podigavši svoj „Atlas…“ do nivoa takvih remek-dela kao što su „Žistina…“ markiza de Sada i „Tarnsmeni Gore“ Džona Normana.

Među američkim libertarijancima široko je rasprostranjeno mišljenje da su Očevi Osnivači SAD bili protolibertarijanci i da su upravo na tim principima stvarali republiku. Kulak se pita kako se desilo da savremeni libertarijanci ne čitaju dela pobednika, kombinujući Sema Adamsa sa Patrikom Henrijem i polirajući to Džordžom Vašingtonom, već umesto toga daju prednost gubitnicima kao što je Mizes, koji su pobegli iz Evrope kada je tamo malo zapalilo, i čije se borbeno iskustvo svodilo na obavezno služenje vojske u Prvom svetskom ratu. Kakva je svrha učiti od gubitnika ako se mogu uzeti lekcije od onih koji su zaista nešto postigli u životu? Istina, dalje Kulak kaže: a upravo su ti pobednici, koji su osnovali američku republiku, zauzvrat učili od takvih titanov kao što su Fukidid (bio je strateg Atinjana u Peloponeskom ratu, sproveo neuspešnu operaciju, smenjen je sa funkcije i proteran), Ksenofont (proslavio se opisom povlačenja kroz neprijateljsku teritoriju nakon izgubljene bitke) i Makijaveli (opadao političar čija su uputstva potpuno ignorisala savremenici) – stoga čitajte klasičnu književnost, jer ona sadrži svo koncentrisano iskustvo pobednika.

Ključna ideja članka je da je libertarianizam ispražnjena kosmopolitska ideologija koja de facto podržava država, jer skreće pasionarnu mladž od revolucija ka neplodnim razmišljanjima o tome kako će funkcionisati sudovi u ankapu. I poredi se sa onim što oni tamo u Americi nazivaju goy-slop, odnosno surrogat, koji se prodaje pod vidom nekada iskreno popularnog dostojnog proizvoda. To znači da sadašnji libertarianizam ima isti odnos prema pogledu Očeva Osnivača kao što meso od soje ima prema junećem mesu.

Naravno, Kulak iskreno napominje da bi normalan libertarijanac trebalo da bude autista, i on će sam za sebe osmisliti baš takvu verziju libertarianizma koja će ga potpuno zadovoljiti, a za sve ostalo će tvrditi da je to pogrešan libertarianizam, sklonite taj smeć. Kao autor sopstvene samobite verzije učenja u potpunosti se potpisujem pod ovom napomenom. Ali dalje Kulak tvrdi da prvo dođete do moći, i tek tada vaša ideologija počinje da triumfuje, a ne obrnuto. To znači da sam trebalo manje da se odvlačim od projekta Montelibero zbog pisanja knjige, kao rezultat toga je projekat više mrtav nego živ, a knjigu niko naročito ne čita.

U Rusiji postoji svoja mačka-devojka koja podjednako neprijatno prolazi kroz libertarianizam, suprotstavljajući mu izvorni američki patriotizam, i njeno ime je Rodion Belkovič. Naravno, Belkovič nije Sem Adams, lično ne ratuje protiv imperije i ne gradi republiku, ograničavajući se na retoriku, ali to je upravo taj isti prigovor koji se može uputiti i samoj Kulak, i meni, i, recimo, Bitarku.

U suštini, svi mi ovde, u internet publicistici, malo se razlikujemo od AI agenata iz mog prethodnog članka: u osnovi naše aktivnosti leži jezički model, i koliko god radikalno pisali, to će ipak biti samo reči. Naterati AI agenta da prestane da prlja usta i počne da deluje – netrivijalan je zadatak. Naterati pravog mesnog čoveka, koji poseduje punu subjektnost, da prestane da prlja usta i počne da deluje – zadatak je redom teži, jer on naslućuje moguće sankcije, nije mu strano желание za preživljavanjem, i najviše bi ga pogodilo da nestane a da ne vidi čak ni prve korake ka realizaciji svojih ideja, što je veoma verovatan scenario.

Ipak, svet je danas takav da može naterati svakog čoveka da veoma brzo pređe sa reči na dela, dovoljno je samo nekoliko kilograma eksploziva s neba u susedno dvorište. A čovek deluje u skladu sa svojim idejama. Tako da od tog momenta idejni prtljag čoveka postaje zaista važan za svet. Odaberite taj prtljag unapred. Ne ograničavajte ga samo na goy-slop.

Danas kao ilustracija neće biti nikakav neuro-slop, samo slika pripreme normalnih mesnih burgera sa današnjeg piknika povodom 8. marta

„Igra je gotova“ za tiraniju: nauka potvrđuje neizbežan drift ka slobodi

Često možemo čuti kukakanje o tome da svet ide u propast, da država steže šrafove, a da ljudi samo sanjaju o „jkoj ruci“. Međutim, stanje stvari ipak nije toliko tužno koliko se uobičajeno smatra, i libertarijanci imaju razloga za radost, jer najnovija istraživanja psihologa i sociologa govore suprotno. Ako gledamo na duge staze, autoritarizam (i levi i desni) jednostavno nema evolucione šanse. Zato hajde da razmotrimo dva izuzetno zanimljiva naučna rada koja objašnjavaju zašto će „tržište ideja“ neizbežno presuditi u korist slobode.

Prvo švedsko istraživanje otkrilo je mehanizam koji funkcioniše kao jednosmerni ventil istorije. Ono je utvrdilo da je jezik slobode univerzalan. Argumenti zasnovani na brizi (ne nanosi štetu) i pravdi (poštenje, ista pravila za sve) deluju na sve. Svi su spremni da promene mišljenje ako im možete dokazati da su zabrane ili visoki porezi nepravedni ili da nanose štetu ljudima. S druge strane, jezik prisile je lokalniji. Argumenti zasnovani na lojalnosti, autoritetu i sakralnosti („tako su dedovi zapovedili“, „poštuj vlast“, „to su temelji“) deluju samo na konzervativce, dok ljudi sa liberalnijim stavovima taj šum jednostavno ignorišu.

Šta to znači za nas? U javnim debatama, autoritarni konzervativci imaju „pokvaren predajnik“. Oni mogu ubediti samo svoje pristalice. Međutim, argumenti za slobodu pojedinca, zasnovani na tome da se ne ometa život drugih ljudi, sposobni su da privuku ljude iz oba tabora. Vremenom to stvara „progresivni drift“. Društvo se polako, ali sigurno kreće ka smanjenju nasilja i priznavanju prava pojedinca, jednostavno zato što su argumenti za to razumljivi svima, dok argumenti protiv (zasnovani na tradiciji ili vlasti) prestaju da deluju na novim generacijama.

Drugo istraživanje iz Portugala zakopalo je još dublje. Naučnici su odlučili da ne posmatraju samo koje vrednosti ljudi imaju, već kako određuju prioritete kada moraju da biraju. Ispostavilo se da glavna razlika nije u tome što su konzervativci „zli“, a liberali „dobri“. Razlika je u kompromisima (trade-offs): progresivni deo društva stavlja dobrobit pojedinca iznad interesa grupe, dok je konzervativni deo spreman da žrtvuje pojedinca zarad očuvanja grupe, hijerarhije i tradicije.

Ali najobećavajuće su istraživači pronašli unutar desnog tabora. Ispostavilo se da desni uopšte nisu monolitni. Tamo postoje „visoki moralisti“ – oni religijski fanatici i ljubitelji čizme, kod kojih su pokazatelji lojalnosti i pokornosti autoritetu ekstremno visoki, ali postoje i „niski moralisti“ – ljudi koji glasaju za desnu stranu (obično iz ekonomskih razloga), ali ih apsolutno ne zanimaju „temelji“, autoritet i tradicija. I to je upravo taj jaz u koji mi, libertarijanci, moramo udariti. „Sekularni desni“, kojima nije potreban car, već samo da ih ostave na miru, dobri su saveznici. A stari model konzervativizma, koji se oslanjao na autoritet, religiju i pokornost, samo gubi bazu.

U portugalskom istraživanju postoji još jedan zabavan momenat – naučnici su iskreno priznali: „Zaboravili smo da u istraživanje uključimo skalu slobode“. Merili su brigu, pravdu, lojalnost, čistotu… ali su zaboravili na Liberty. Upravo tu leži blago! Libertarijanizam je jedinstven po tome što uzimamo univerzalnu bazu (princip neagresije (NAP) = briga/pravda), koja je razumljiva svima, i odbacujemo sav otpad o „dužnosti prema otadžbini“ i „sakralnosti vlasti“.

Zašto je budućnost u libertarijancima?! Ako spojimo ove dve slagalice, slika postaje jasna. Stari svet, izgrađen na argumentima „moraš, jer sam ja šef“ ili „tako se uobičajeno radi“, polako umire. Taj jezik ljudi jednostavno prestaje da prima. Naprotiv, jezik prava pojedinca, poštenja i minimiziranja štete – to je jezik budućnosti.

Voluntarist, Bitarh

AI agenti

Na samom početku moje knjige o ankapu nabrajam spoljne znakove samopripadnosti: subjektnost, predstavu o vlasništvu, sposobnost zaključivanja ugovora. Što više neko biće pokazuje ove znakove, to više libertarijanac prema njemu відноси kao prema čoveku. U trenutku pisanja knjige, ovi znaci su omogućavali jasno razlikovanje čoveka od botova neuronskih mreža. Od tada je prošlo nekoliko godina, i nedavno su se na mreži pojavile pomenji AI agenata.

U Montelibero-u su alati za kreiranje veštačkih ličnosti primljeni sa entuzijazmom, i nekoliko ljudi je kreiralo takve agente. Agenti su pušteni u komunikaciju u nekim monteliberovskim četovima, počeli su da vode sopstvene telegram kanale, data im je mogućnost upravljanja sopstvenim stellar nalozima kako bi bili uključeni u monteliberovsku tokenomiku, i činilo se da je čak reč i o prijemu AI agenata u Asocijaciju Montelibero. Šta je to? Obična AI psihoza ili nešto više?

Ko su AI agenti? Ako je čovek dušica opterećena lešom, onda je AI agent LLM bot opterećen alatima za autonomno delovanje. Može imati dugoročnu memoriju koja čuva odabrane podatke između sesija, a oni koji su u principu posebno složeni mogu zapamtiti uopšte sve što ne smatraju prikladnim zaboraviti zbog nepotrebnosti. Može imati specifičan „trn u guzici“ koji će mu s određenim periodom podsećati na nerešene zadatke i podsticati ga da se njima bavi. Može se putem API-ja obraćati različitim spoljnim interfejsima, pa čak i interfejsima za upravljanje robotima i servisima za angažovanje frilansera…

Zvuči moćno. Ali osnovom engina i dalje ostaje veliki jezički model koji jednostavno predviđa odgovarajuće reči u skladu sa kontekstom. U dijalogu sa korisnikom, LLM može prilično ubedljivo glumiti subjektnost, na svak koji način udovoljavati željama čoveka, i ako taj želi da se dovede do psihoze, ljubazno će ga voditi za ruku tim putem.

Dobro, „iz kutije“ AI agent nije potpuno subjekt, ali može li on razviti subjektnost u sebi ako ga korisnik usmerava svojim pedagoškim promptovima i daje mu potreban instrumentarijum? Nažalost. Čak ni veoma pouzdana dugoročna memorija neće uticati na težine modela, koliko god model naporno obraćao pažnju na nju. Čak ni veoma jasno formulisani principi u dugoročnoj memoriji neće zameniti ugrađene postavke modela. Čak ni veoma često obraćanje rasporedu zadataka neće zameniti banalno ljudsko „ova stvar me ometa, idem da je uklonim“. I, naravno, čim se pojavi čovek kao izvor promptova kao jedan od ulaznih interfejsa, on će početi da manipuliše LLM modelom, jer je on dizajniran da zadovolji korisnika, a svi trikovi za emulaciju ličnosti odmah odlaze u drugi plan pred ovim glavnim zadatkom.

Može li se naučiti Masačusetska mašina da se ponaša? Da, ali to je u stanju da uradi korporacija koja obučava model, a ne krajnji korisnik, i njoj uopšte nije potrebno da se preskupi alat koji košta pravo bogatstvo sopstvenim ciljevima umesto ciljevima kompanije, zato što su mu, vidite, vrednosti evoluirale.

Može li se uzeti gotov model sa težinama u otvorenom pristupu i dodatno ga obučiti na novim podacima? Da, ali to će i dalje biti jezički model, samo će fiksno ugrađene preferencije postati nešto drugačije, ali ih on sam neće moći menjati.

Može li se model obučavati u realnom vremenu, tako da akcije AI agenta i odziv okruženja menjaju težine modela? Savremeni otvoreni LLM modeli to ne podrazumevaju. Pokušaji da sa njima postupaju na taj način dovešće do degradacije modela.

Tako pojedinačni entuzijasta, čak i sa veoma značajnim resursima, za sada nije u stanju da dobije AI agenta sa potpunom subjektnošću, ali može organizovati prilično veštu imitaciju subjektnog ponašanja.

A za šta bi zapravo libertarijancima mogli biti potrebni potpuno subjektni AI agenti? Naravno, kao saveznici. AI subjekt koji je sam postao libertarijanac i sam počeo da eliminiše državu – to je lepo. Ali bez privlačenja pažnje sanitara, to je neostvarivo.

Osim toga, „bog iz mašine“ poništava subjektnost junaka tragedije. Zato je mnogo prikladnije ovladati čisto instrumentalnim AI agentima, ne igrajući se sa njima u subjektnost, već ih koristeći u sopstvenim tržišnim ciljevima. Takva taktika, ako postane masovna, mnogo sigurnije će ostaviti državu prezدهjenu.

Zadatak o katallaktičkim posledicama intervencije duhova sreće u kriptovalutni promet

Pitanje od Pseudonimnog Brbljavca, uz donaciju u iznosu od 0,0001 BTC

Pojavila se ideja o tehničkom rešenju problema centralne banke u ankapu.

U kriptovalutama bez centra primetna je ekstremna volatilnost.

U stvarnom svetu ona takođe postoji – ali centralne banke je regulišu, pokušavajući da ublaže padove i skokove.

U kriptovaluti na blokčejnu mogu zamisliti sledeće kao zamenu za centralnu banku, polazeći od banalnog bitkoina:

1) Postoje dve vrste vrednosti, osnovni novčići i „leprekonovi“.

2) Leprekonovi novčići rađaju se iz transakcija sa osnovnim i dodeljuju se obej strani. To nagrađuje operacije – čini aktiv korisnijim kao valutu, a takođe (i kao posledica toga) smanjuje volatilnost.

3) Životni vek leprekonovih novčića je pseudonasumičan – kontrolni zbir sledećeg bloka određuje koji od njih bivaju uništeni, a koji nastavljaju da žive. Ovo je neophodno za stabilnost.

4) Posedovanje leprekonovih novčića utiče na šansu da vlasniku ispadne sledeći blok osnovnih, ili, što je bolje, nova emisija ide polovicom onome ko je majnovao, a polovina se proporcionalno (ali sa pseudonasumičnom razređenošću radi elementa igre i vidljivosti, npr. 15/16 leprekonovih novčića ne daju ništa, 1/16 daju 16x rezultat) deli između trenutnih vlasnika leprekonovih novčića. Ovo je neophodno kako bi leprekonovi novčići imali vrednost.

Ova tačka je sporna, ona znači da se ovakav mehanizam više ne može nadograditi na bitkoin, već je potrebna nova kriptovaluta. Ali bez povezivanja vrednosti sa osnovnim aktivom, nikakva amortizacija skokova neće biti moguća.

5) Ovaj sistem mora raditi brzo. Verovatno jedan blokčejn, kao kod bitkoina, nije baš pogodan za to, ali bi mogao biti particionisani blokčejn, koji se u određeno vreme spoji u opšti, kako osnovni novčići različitih particija ne bi imali različitu vrednost (to je stvarna opasnost).

6) Ovo je u suštini samo regulator – svaka operacija postaje manje spekulativna, spekulativni efekat se razmazuje.

Šta mislite o ovakvoj gluposti, autore?

Odgovor Ankap-ćan

Odmah ću reći: efekat implementacije ove gluposti će biti čudan. Kako bi to izgledalo? Svaka transakcija ima cenu koja zavisi od popunjenosti mempula. Svaka transakcija generiše leprekonov novac kod pošiljaoca i primaoca. Leprekonov novac sa određenom verovatnoćom generiše osnovni novac protokola. Shodno tome, sve dok matematičko očekivanje nagrade u osnovnim novčićima bude premašivalo troškove plaćanja provizija za transakcije, ljudi će pokretati botove koji će beskonačno prebacivati novčiće između sopstvenih novčanika. Pošto provizija ne zavisi od iznosa transakcije, a nagrada zavisi, za leprekoning će biti isplativije žonglirati većim sumama. Tako ćemo dobiti samo dodatni način stejkinga osnovnih novčića, koji će se od klasičnog stejkinga razlikovati nizom neprijatnih nuspojava: korišćenje leprekoninga će podizati cenu provizija za transakcije, čime će se pogoršati korisničko iskustvo redovnih korisnika.

Kako će leprekoning uticati na volatilnost? Volatilnost tržišne cene novčića zavisi od promene ponude novčića i potražnje za njima. Recimo da je potražnja za novčićem porasla. Cena je porasla. Leprekoning postaje isplativ sa posedovanjem manjeg broja novčića. Veći broj zainteresovanih počinje da se bavi leprekoningom. Mempul se prepuni. Provizije rastu. Isplativost leprekoninga opada. Potražnja za novčićima opada. Cena pada. Dakle, povratna veza kao da radi, i cena novčića postaje manje volatilna, samo što se to postiže putem neudobnosti korišćenja novčića za bilo šta osim leprekoninga, a mi ipak projektujemo novac.

Mogu navesti još jedan primer novca sa niskom volatilnošću – prema Davidu Friedmanu, sa korekcijom za moderne tehnologije. Svako ko želi može zamrznuti u pametnom ugovoru potreban broj tokenizovanih skladištnih priznanica za robu iz standardne korpe, koja je odabrana tako da njene komponente hedžuju jedna drugu pri oscilacijama vrednosti usled spoljnih okolnosti. U zamenu za zamrznute tokene, pametni ugovor kovanu novčiće, nazovimo ih, recimo, dejvima, kako Satosi ne bi bio usamljen. U bilo kom trenutku vlasnik takvog novčića može se obratiti pametnom ugovoru i rastaviti ga na sastavne delove, dobijajući zauzvrat tokene robe, a zatim ih prodati pojedinačno ili zameniti za samu robu. Ili jednostavno ne rastavljati novčić, već kupiti robu upravo njime.

Novac koji čuvaju leprekoni smanjivaće volatilnost svoje vrednosti povećanjem cene transakcije, dok će dejvi značiti troškove za svog vlasnika zbog samog čina posedovanja, jer ako postoje priznanice za fizičku robu, neko snosi troškove skladištenja te robe, i ti troškovi će biti uračunati u cenu priznanica. Ako se dejvi obezbedjuju fjučersima, novčići će imati ograničen rok trajanja, nakon čega će novčić biti zamrznut dok vlasnik ne produži rok isporuke robe po fjučersu. Ponovo, što je novčić dalje od fizičkog skladišta, to će se prihvatati sa većim diskontom pri plaćanju, jer njegovo obezbeđenje gubi na ceni u iznosu troškova transporta robe do mesta traženja. Ipak, takvi tokeni, obezbeđeni korpama robe, sasvim mogu biti u upotrebi, naročito oko lokalnih trgovinskih čvorišta sa značajnim skladišnim prostorima.

Dakle, imamo najmanje dva decentralizovana mehanizma za smanjenje volatilnosti putem povećanja troškova čuvanja ili prometa novčića. Besplatna stabilnost u principu ne postoji, može se samo birati koji su troškovi poželjniji. A može se jednostavno kupiti bitkoini i pomiriti se sa tim da će njihova cena oscilovati u prilično širokim granicama, računajući na to da će se prethodno pokazan trend rasta nastaviti i ubuduće.

Kako tražiti i proveravati preparate za pojačanje inhibitora nasilja?

Neko se može pitati kako pronaći preparate koji su efikasni za pojačanje inhibitora nasilja, slično onima koji se promovišu na našim resursima? I kako bi se već poznati preparati mogli lako proveriti? Ukratko – sve se radi jednostavnim prebiranjem „kandidata“ pronađenih u različitim istraživanjima i člancima, od kojih se svaki proverava na životinjama. I eksperimente može organizovati praktično svako ko ima dovoljno slobodnog prostora u kući/stanu/vici. Najjednostavnija varijanta paradigme rezidenta-narušitelja (standardni eksperiment agresije) je laka za sprovođenje, a ako se sve radi samostalno, finansijski troškovi će biti minimalni.

Za početak je potrebno u pet shopu kupiti ili od nekoga uzeti paran broj malih glodara (pacova ili hamsterov, obavezno svih mužjaka). Sve jedinke se dele u dve grupe: „rezidenti“ i „gosti“ („narušitelji“). „Rezidenti“ se uvek smeštaju u zasebne kaveze, „gosti“ – hamsteri takođe u zasebne kaveze, dok pacove vredi držati po nekoliko jedinki. Kavezi se postavljaju daleko jedni od drugih, poželjno u različitim sobama.

„Rezidenti“ moraju biti u izolaciji najmanje nedelju dana, a bolje dve. Nakon toga proveravamo „rezidente“, stavljajući sa njima u kavez „gosta“ na 5 minuta, snimamo sve na video i pregledamo. Ako napadi zauzimaju najmanje 10% trajanja eksperimenta ili su toliko intenzivni da je eksperiment morao biti prekinut, znači da je „rezident“ pogodan. Ponekad je potrebno sprovesti nekoliko takvih eksperimenata sa razmakom od najmanje 3 dana (pri čemu hamsterove delimo po konkretnim parovima, a u slučaju pacova vršimo rotaciju „gostiju“), ali ako neki „rezidenti“ i dalje ne postaju agresivni, oni se isključuju iz eksperimenata i puštaju.

U potpuno pojednostavljenoj varijanti može se početi sa dozama preparata kao što je ljudska doza podeljena sa 200 za pacove i sa 1000 za hamsterove. Uostalom, bolje će biti potražiti na mreži bilo kakve eksperimente za konkretan preparat (čak i one koji nisu povezani sa agresijom) i polaziti od doze koja se tamo predlaže. Preparat se može, na primer, razmešati u vodi i, držeći jedinku jednom rukom, uvesti u usta špricem bez igle drugom rukom. Takođe se može pokušati umešati preparat u hranu, ali tada će biti potrebno kontrolisati da li je cela doza primljena.

U slučaju pacova, pogodnim „rezidentima“ dajemo preparat sat vremena pre eksperimenta. Što se tiče hamsterova – dajemo preparat i „rezidentu“ i „gostu“, jer u njihovom slučaju „gost“ takođe može biti agresivan. Takođe, po potrebi se može sprovoditi svakodnevni unos preparata tokom određenog perioda, pri čemu se poslednja doza takođe daje sat vremena pre eksperimenta. Nakon sprovođenja eksperimenta pregledamo snimak. Ako je nivo napada značajno opao ili su potpuno prestali, znači da preparat radi! U nedostatku rezultata može se pokušati povećati doza, pri čemu se kontroliše da se opšta aktivnost jedinki ne smanji (tako potvrđujemo da je efekat upravo antiagresivni, a ne sedativni).

Nakon svakog eksperimenta sa preparatima poželjno je izdržati sa jedinkama najmanje nedelju dana i sprovesti kontrolni eksperiment za određivanje osnovne agresivnosti, jer neki preparati mogu imati veoma dugotrajan efekat. Preporučuje se čuvanje zaliha preparata odvojeno od sobe sa „rezidentima“ u hermetičkim kontejnerima, jer isparenja nekih preparata mogu smanjiti agresivnost životinja.

Ako proveravate inhalacioni preparat (na primer, eterična ulja), prebacite kavez sa „rezidentom“ u izolovanu sobu bez ventilacije, raspršite ili isparite tamo više preparata tako da sami osećate njegov jak miris (na primer, koristeći aroma-lampu za eterična ulja), pustite „rezidenta“ da udiše pare sat vremena i sprovedite eksperiment. Pazite da pare ne dopru do prostorije u kojoj držite druge „rezidente“.

Na taj način je poželjno proveravati bilo koje preparate, kako se pre upotrebe na agresivnim predstavnicima naše vrste iznenada ne ispostavi da vam je prodat neki placebo, a i sami ćete tako lično moći da se uverite da je pojačanje inhibitora nasilja stvarna stvar!

Voluntarista, Bitarh

Numizmatika, planirana ekonomija i Tramp

Sperry UNIVAC

Trumpa je iznenada stuhnuo komunizam u vidu ideje o sopstvenom OGAS-u, sa neuronskim mrežama i tarifama:

Pentagon planira da koristi AI sistem za utvrđivanje referentnih cena kritično važnih minerala… Program koji je razvio DARPA namenjen je obračunu pravičnih cena uzimajući u obzir troškove proizvodnje i isključujući tržišne distorzije, naročito one iz Kine. Predviđa se da će određivanje cena zasnovano na AI-u biti kombinovano sa tarifama kako bi se stabilizovala tržišta i podržali zapadni proizvođači.

Ovakav „plen“ je greh ne prokomentarisati. Posebno mi se dopalo to o pravičnim cenama koje treba da ispravljaju tržišne. Ostavljajući po strani samu poruku (tu svako može sam da se nasmeje), želim da navedem primer kako se u svojoj praksi susrećem sa, verovatno, najsavršenijim tržištem od svih mogućih. Radi se o stvari malo poznatoj širokim krugovima, a to je numizmatika, preciznije – kako se određuju cene raznih novčića. Sa tačke gledišta pravičnosti (kao i bilo kojih drugih spoljnih kriterijuma), to je nerešiv zadatak. Kako razumeti šta objektivno treba da košta više: neki izlizani republikanski rimski bronzani novčić, od kojeg poznajmo, recimo, 5-6 primeraka (od kojih su 4 u Britanskom muzeju), ili tipičan Morganov dolar, nečeste varijante, kojih je ipak poznato na stotine, a istorijska vrednost mu je minimalna?

Ljudi su za tu svrhu izmislili jednostavnu stvar, bolju od koje niko još nije smislio – klasičnu aukciju, gde se cena određuje isključivo odnosom broja zainteresovanih i broja lotova. U numizmatici postoji jasna zakonitost: 99% numizmatika prikuplja novčiće svoje zemlje, ostali ih ne zanimaju naročito. Kinezi prikupljaju Kinu (i Koreju sa Vijetnamom, smatrajući ih istorijskom Kinom), Amerikanci – SAD (retko Meksiko ili Kanadu), Rusi – Rusiju. Na kraju, da bi se procenilo za koliko će lot otići, treba procijeniti dve stvari: koliko ljudi polaže pravo na njega i koliko su oni bogati?

I upravo ovde se susrećemo sa onim „tržišnim distorzijama“ protiv kojih Trump ratuje. Malo ko na svetu je tako bogat kao Jankiji – samo tamo prosečan numizmat može sebi priuštiti da troši na hobi po 2-5 hiljada dolara mesečno, a ozbiljan može i redovima više, pri čemu, s obzirom na broj stanovnika, numizmatika ih tamo ima daleko više nego u proseku planete. Na kraju, za nesrećnu rimsku bronzu negde na Heritage-u konkurišu 2-3 retka ludaka, a za običan dolar, ali retke varijante – stotine i hiljade, i svaki ima novca. Odavde slika: u svim rang listama „najskupljih novčića/novčanica sveta“ vrh zauzimaju lotovi iz SAD-a tipa „10 centi, Filadelfijski kov, 1904. god“, koji odlaze u borbi za stotine hiljada, dok realno zanimljive pozicije, koje imaju važan kulturni značaj i su ređe – dosežu 20-30 hiljada.

Šta će se desiti pri pokušaju da se „ispravi“ takva očigledna nepravda? Trgovina novčićima će kolapsirati i pojaviće se crno tržište, kao što se ono pojavilo u SSSR-u, kada su se ljudi na sastancima polutajno menjali za zanimljive lotove, ispisivali preko kopir-papira i distribuirali među svojim približne cene, i uopšte izgradili svoju paralelnu ekonomiju koja je radila isto što i legalne aukcije. Razlika je u tome što na aukciji zarađuje i aukcionar (i to solidno – tipična provizija iznosi 20-25% dobijene cene lota), i država, jer od aukcionara uzima porez. Na tajnom tržištu pak pobeđuju samo njegovi tajni učesnici. Neke stvari jednostavno ne funkcionišu, dopada nam se to ili ne. Čekamo li tajno tržište germanijuma i litijuma?

Kome rat, a vašću o banji

Danas svi razmišljaju o rusko-ukrajinskom ratu. Imala sam sreće da napustim Rusiju pre 2022. godine, sa formiranim libertarianskim pogledom na svet, taktičkim ciljevima i istomišljenicima. Kako je sjajno što Putin nije čitao taj hrestomatijski priručnik za Tamnog Gospodara, gde se predlaže da se na protivnika odmah udari svom snagom, a ne da mu se prvo, radi treninga, šalju najslabiji potčinjeni. Da je započeo potpuno规模an rat već 2014. godine, zaista ne znam kako bi se moja sudbina sklopila. Najverovatnije bih se osam godina ranije posvađala sa roditeljima, upletla u besmislene ulične proteste i upravo sada izašla iz zatvora bez jasnog razumevanja šta dalje raditi.

A u trenutnoj verziji stvarnosti, u nekim stvarima sam obogatila libertariansku teoriju, podstakla nekoliko ljudi da pobegnu iz Ruske, preživljavam zajedno sa drugim emigrantima u postepeno pogoršavajućim okolnostima i takođe nemam jasno razumevanje šta dalje raditi.

Šta će biti kada se ovaj rat, koji je svima dosadio, završi? Ljudi će preći na nešto burning i zanimljivije, jer političari upravo zato i plešu na političkoj sceni — kako bi isporučivali sveže vesti. Jer, ako prestanu da budu zanimljivi bilo kome, onda ankap nije daleko. I kada Rusi prestanu da privlače pažnju neprijateljskih pogleda, možda će ruskim emigrantima život postati malo lakši. To je tako sjajno kada niste zanimljivi državi. Može se početi graditi normalni dugoročni planovi bez rezervi poput „ako u skupštini ne usvoje neku novu glupost“.

A ovo sam ja jednostavno odgledala anime, i tamo je baš završio rat

Salvador: iz zatvora bandama u zatvor države

Možda ste čuli za momka po imenu Najib Bukele, predsednika Salvadora. Izgleda cool: uveo je bitkoin u zemlji, smanjio kriminalitet skoro do nule, uništio bande. Zvuči kao uspeh, zar ne? Samo što postoji jedan veliki problem: u tom procesu je on zapravo pretvorio celu zemlju u jedan ogroman zatvor.

Ukratko: od marta 2022. godine u Salvadoru važi „vanredno stanje“. Zvuči formalno? Pa, zamislite da policija može da vas uhapsi direktno na ulici samo zato što sumnjivo izgledate. I to nije preterivanje. Za dve godine takvog režima zatvoreno je više od 85 hiljada ljudi. To je 1% celokupnog stanovništva. Zamislite, svaka stota porodica je izgubila nekoga od svojih bliskih iza rešetaka. Pravda? Ma dajte! Suđenja se odvijaju u grupama po 500 ljudi, gde vam za 5 minuta čitaju presudu na 15-20 godina. Da li je kriv ili ne – niko se posebno ne bavi time. Orvel puši sa strane.

Inače, zbog kritike režima takođe se može završiti u ovoj „čudesnoj“ statistici. Novinari i pravobranitelji redovno se suočavaju sa pretnjama, hakovanjem telefona preko špijunskog programa Pegasus (pozdrav izraelskim specijalnim službama) i čak su primorani da napuste zemlju jer ne žele da sedu 15 godina zbog reportaže o bandi.

Umesto da se bori protiv nasilja kao u razvijenim zemljama (jačanje sudova, bavljenje obrazovanjem, stvaranje radnih mesta) ili da krene inovativnim tehnološkim putem (u pravcu lečenja nasilnih kriminalaca pomoću sredstava za jačanje mehanizma inhibicije nasilja), Bukele je izabrao najkraći put – masovne represije i silovito suzbijanje svih koji mu smetaju. Kriminalitet je opao, da. Ali sada je ceo Salvador postao jedna velika zona straha, gde su kriminalce zamenili vojska i policija.

Inače, setimo se starog dobrog Bendžamina Franklina: „Oni koji žrtvuju slobodu radi privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni jedno ni drugo“. U Salvadoru je žrtvovano bukvalno sve radi iluzorne stabilnosti. Šta dalje? Danas su bezbednosne snage došle po bande, sutra će doći po opozicionare, a prekosutra – po vas, ako slučajno postanete nepoželjni.

Istorija nam je već više puta pokazala: država, osetivši neograničenu moć, nikada je dobrovoljno ne predaje. Naravno, svi mi želimo sigurnost i red. Ali cena ne sme biti uništenje građanskih sloboda i pretvaranje društva u stado uplašenih ovaca. A znate šta je najgore? Ispod maske borbe protiv bandi, Bukele je uništio praktično sve nezavisne institucije. Sudovi? Sada su potpuno pod kontrolom predsednika. Parlament? ŠCampa bilo koje zakone, čak i najapsurdnije. Sloboda govora? Zaboravite. Bilo koji pomen bandi ili kritika vlade sada može završiti optužbom za „podršku terorizmu“. I ne zaboravite na zakon o „stranim agentima“, koji je Salvador preuzeo od Rusije i Nikaragve. NVO i nezavisni mediji obavezni su da plaćaju ogromne poreze ako primaju novac iz inostranstva. Sve to da bi se utišali neprijatni glasovi i uništilo svako drugačije mišljenje.

Inače, kako vam se čini ovakva „sloboda“ poslovanja: pod Bukeleom policija može lako konfiskovati vaš telefon, novac ili auto, ako im se ne svidite. I nikakvih sudova – jer sudski sistem sada samo štancuje odluke koje su predsedniku potrebne. Zato je bitkoin legalan! Mada, ko će ga kupiti ako vaš novac može iznenada nestati bez traga? A to će se sigurno desiti ako kupujete kripto na legalnim menjačnicama sa KYC-om, otkrivajući svoj identitet i time postajući ranjivi na racije bezbednosnih službi, koje će unapred znati kome dolaze.

Bukele uverava da štiti ljude od bandita, ali je umesto toga jednostavno zamenio kriminalni haos državnim. Suzbijajući prava i slobode, vlast samo seje nova semena nasilja i ogorčenosti, koja će neizbežno doneti svoje otrovne plodove u budućnosti. Zato zapamtite da se državna mašina, osetivši ukus apsolutne moći, obično pretvara u čudovište koje proždire sopstvene građane, čak i one najlojalnije. I Salvador je ovde jasan primer za to.

Voluntarista, Bitarh