Minarhizam u ruskom protektoratu

Pretpostavimo da mladi demokrate dolaze na vlast u RF – oni ne žele „kao u Somaliji“, ali su u principu radoznali za različite oblike organizacije slobodne zemlje. Da li je moguće uređenje eksperimentalne minarhističke države u jednom od protektorata – na primer, Južnoj Osetiji (recimo, da se s Gruzijom nekako dogovore – mi smo sada kao Švedska, a ona ne ratuje za Alande, tako i vi) – ? Imenujemo Mišu/Jarika/tebe za glavnog, ukinemo poreze, proglasimo slobodu biznisa/stvari/oružja/ideja, dočekamo hlebom i solju svetske biznismene koji ovde dolaze, u ustavu zapisujemo NAP i slobodu. Od države ostavljamo samo u početku minimalnu policiju (zaštita od „vazduh slobode me zakockao“ i „Somalije“), socijalno-medicinska zbrinjavanje i biznis organ na konkurentnom tržištu (on je slobodan da vodi biznis kako želi, ali je obavezan da profit troši na dobrotvornost, a u suštini na socijalno). Zatim, kako uspeh raste, ukidamo rudimentarne državne organe, prelazeći na potpuni ankap. Pritom Ankapistan za sada ostaje protektorat, i SAD neće napasti zbog gnezda hakera i trgovaca drogom tamo, a sama PRB će se od njih zaštititi na tržišni način – plaćajući im da ne rade na našem tržištu.

Kacist

Dva srodna pitanja su se uspešno kombinovala, i ako sam na prethodno pitanje – o ankapu u enklavi u jeku srušenog putinizma – odgovorila bajkom, ovde sam primorana jasno da izjavim: ne, nemoguće je.

U čemu je razlika između sahalinskog scenarija i onog koji ste vi predložili? U tome što vaš scenario podrazumeva očuvanje mogućnosti RF da utiče na svoje trenutne protektorate nakon kraja Putina. Ali po kojoj ceni može biti postignut dolazak na vlast tih mladih demokrata bez raspada RF? Ovde nije dovoljno samo smeniti vladu ljudima sa lepim licima. Ovi mladi demokrate morali bi da pokrenu proces denacifikacije i demilitarizacije Rusije, javno se pokažu za sve grehe putinizma, plate reparacije najmanje Gruziji i Ukrajini, predaju gomilu kriminalaca na suđenje njima, kao i međunarodnim organima, povuku vojsku sa svih priključenih teritorija, iz stranih vojnih baza, kao i iz tih istih protektorata.

Postoji određena šansa da im uspe i istovremeno pokrenu ozbiljne reforme u samoj RF: da za vrhovni organ sudovlasti u RF postave Visoki sud u Londonu, a svoje sudije kažnjavaju za svaki slučaj poništenja njihove presude u toj apelacionoj instanci; da vrate regionima lavlji deo poreza i čak malo smanje opšte poresko opterećenje; da rasterete krivični i administrativni zakone od gomile glupih putinskih članova; da ponovo privatizuju mnoštvo putinskih državnih korporacija; potpuno odustanu od vojnog zapisa, ratne mornarice, 80% nuklearnih glava; raspuste FSB i Rosgvardiju; radikalno prepišu regulative rada antimonopolne službe, i tako dalje, i tako dalje. Ali sve će se to odnositi neposredno na Rusiju. Protektorati će u međuvremenu morati nekako da se dogovore o povratku u sastav svojih bivših metropola, jer bez pomoći RF neće moći da izbegnu tu sudbinu, a RF će povodom toga izjavljivati nešto poput „da-da, momci, naravno, uzmite, to je vaše, izvinite što vraćamo u tako užasnom stanju, evo vam odšteta“.

Druga stvar je da je nakon poništavanja RF kao izvoznika autoritarizma u istoj Gruziji sasvim veratan povratak na put s kojeg je skrenula pod Ivanišvilijem, a ako je tako, onda pominjana Južna Osetija ipak ima šansu za sve ove reforme, samo ne kao ruski protektorat, već kao gruzijski. Ali ovde ne moram posebno da fantaziram, to je otprilike isti kurs kojim je region sledio do 2008. godine.

Bez ikakvih večernjih bajki danas

Da li je moguć pokušaj izgradnje ankap-a u nekoj zemlji na pozadini privremenog slabljanja ili kolapsa njene vladne strukture?

Na primer, ako putinizam kolapsira. Koji su otprilike koraci potrebni za to?

Moskovčanin

Zamislimo, na primer, sledeći scenario. Putin započinje ofanzivu na Donbasu uz istovremeni desant s mora na jugozapad Ukrajine. U tu svrhu on, između ostalog, iscrpljuje ostatke kopnenih snaga, VDV-a i morske pešadije sa Dalekog istoka. U međuvremenu, zbog poteškoća sa izvozom Sahalinske nafte i gasa, tamo počinje prebacivanje radnika na nepuno radno vreme, a na pojedinim mestima i otpuštanja. Mali (manji od Crne Gore po broju stanovnika) izolovani region-donator nađe se u situaciji naglog pada životnog standarda. Uz to, to je region gde je broj i uticaj zaposlenih u budžetu relativno mali, dok je glas onih koji rade, naprotiv, veoma važan.

Poznato je da se najveće nezadovoljstvo javlja među imućnim ljudima kojima su mogućnosti naglo isečene. Tako je podloga za protest spremna, a to su ljudi koje krajnje slabo zanima neka Ukrajina, oni žele da rade, zarađuju i da im Moskva ne smeta.

Šta se dešava dalje? Dalje, na primer, guverner ponovo leti u Moskvu i ne doputuje. Pa, znate, aviopark zahteva stalno održavanje i snabdevanje uvoznim delovima, a sa njima u zemlji nije naročito dobro. Potrebno je organizovati nove izbore. I tu se ispostavi da na ostrvu postoji mnoštvo onih koji su zainteresovani da izađu iz Moskve, a usput i iz sankcija. Uz to, podržavaju ih najmanje japanski i američki akcionari naftogasnih projekata na ostrvu. Na izbore se kandiduje predstavnik LDPR-a (gde nakon smrti osnivača partije vertikala vlasti nije uspela da se pravilno popravi) – etnički Ukrajinac (kojih na ostrvu ima dosta) i preduzetnik. Pokušaji da se on ukloni sa izbora prelaze u juriš grupe podrške kandidata na oblastni izborni komitet, nakon čega kandidat objavljuje da će se izbori održati uz učešće međunarodnih posmatrača. Lokalnoj Rosgvardiji blokiraju kapije garaža betonskim blokovima, i ona izveštava Moskvu da je zauzeta organizovanjem odblokiranja, a dok to traje, pušta pešadiju na ulice bez transporta, što njenu efikasnost svodi na nulu, te ona jednostavno posmatra dešavanja.

Tokom narednih nekoliko dana Japan šalje veliki broj izuzetno ljubaznih međunarodnih posmatrača. Kandidat LDPR-a pobeđuje na izborima, nakon čega parlament ostrva usvaja rezoluciju da Sahalin započinje tranzicioni proces dobrovoljnog priključenja Japanu u pravima široke autonomije. Objavljuje se da Sahalin prestaje da plaća poreze u ruski federalni budžet odmah, dok je pitanje oporezivanja u Japanu odloženo za završne faze tranzicionog perioda. Sva carinska ograničenja prema Japanu se jednostrano ukidaju.

Ruska Federacija, spremna da pošalje armiju kako bi ostrvo primorala na pokornost, usporava. Prvo, armije nema, postoji samo Тихоoceanski flota. U principu, to je dovoljno, ali, drugo, moskovskom rukovodstvu se objašnjava da je Sahalin u sadašnjem obliku idealan ofšor za zaobilaženje sankcija i da ne treba razbacivati takve mogućnosti. Zbog toga Moskva šalje svog predstavnika u komitet za organizaciju tranzicionog procesa, i on tamo doprinosi odugovlačenju tog birokratskog procesa.

A dalje, svima se sviđa ono što je ispalo. Porezi su radikalno smanjeni, ruski biznis se rado registruje tamo gde nema sankcija, japanski se bavi razvojem ostrva. RF pazi da se prava ruskojazičnog stanovništva ne krše. Japan pazi da se ne krše prava japanskih doseljenika. Na kraju, za trideset godina, kada svi već zaborave da je postojao neki Putin i da je bio neki ukrajinski rat, na ostrvu i dalje traje tranzicioni proces, jer nema budala da ga završe. To nije ankap, ali je prilično dobra približnost njemu.

Volim bajke.

Nije statua slobode, ali za ankap će proći

Morazanograd i Montelibero

Nedavno sam na prijateljskom sajtu panarchy.ru pročitala zanimljiv članak Spensera MakKaluma sa dosadnim nazivom Preduzeće zajednice: tržišna konkurencija, zemlja i životna sredina. Aleksej Koršunov, koji je objavio ovaj članak, tvrdi da na principima opisanim u njemu funkcioniše jedna od tri privatne ugovorne jurisdikcije u Hondurasu, Sijudad Moran, koju on po ruskom maniru naziva Moranograd, i u kojoj se on, kako se ispostavilo, ispostavio kao prvi stanovnik. (Uzgred, ne tako davno je prikupio novac za kartu do najpoznatije honduraske ZEDE pod imenom Prospera, doputovao je tamo, a potom objavio izveštaj o stanju stvari u ovom vodećem projektu)

Ukratko, članak MakKaluma sadrži sledeće ideje. Vrednost parcele zemljišta može se definisati kao suma spoljnih efekata usmerenih ka toj parceli od svih ostalih objekata u vlasništvu. Ako je vlasnik zemljišta odvojen od njene neposredne upotrebe i izdaje je u zakup nekoliko zakupaca, on je obično izuzetno zainteresovan za maksimizaciju zakupnine, a stoga ima tržišne stimulanse da za zakupce stvori što povoljnije okruženje. Iz tog razloga, tvrdi autor, tamo gde je zemlja zauzeta individualnim stambenim kućama ili, još gore, stambenim zgradama u kojima su stanovi u vlasništvu stanara, svaki vlasnik maksimizuje sopstvenu udobnost stanovanja, dok tamo gde se značajne površine izdaju brojnim zakupcima, počinje da cveta bujno raznovrsje načina korišćenja tih površina, od kafića i radnji do kouvorkinga i laboratorija. Zadatak administratora određenog poslovnog centra uglavnom se svodi na to da zakupcima obezbedi komunalne usluge i minimizira trenja između zakupaca i države. To je neka vrsta „zaštite“ zdrave osobe.

Moranograd je zamišljen tako da svojim rezidentima obezbedi maksimalnu moguću sigurnost za Honduras, prihvatljive uslove života i mesto za zaradu. Prilikom kreiranja naselja Montelibero nismo u potpunosti pratili preporuke izložene u članku: umesto da svu zemlju ostavimo u vlasništvu fonda, zgradimo je centralizovano i iznajmljujemo rezidentima samo u zakup, iseckali smo približno dve trećine na male privatne komade za samostalnu izgradnju, dok je ostatak zaista ostavljen za iznajmljivanje. Na taj način bismo trebali dobiti praktični eksperiment o tome koja od koncepcija bolje funkcioniše. U svakom slučaju, trenutno smo još uvek u fazi postavljanja centralizovane infrastrukture, otprilike kao Moranograd, samo što ne gradimo ogradu oko naselja, jer Crna Gora nije mesto gde treba strahovati od komšija.

Dragi srcu građevinski moranogradski problemi, to nas sve još čeka

Granice nadležnosti libertarianskog suda

opisivala si situaciju kada sud, radi rešavanja konflikta između silovatelja i žrtve, preduzima mere koje fizički izoluju samo prvog od druge, ali ne prvog od društva u celini. Ali šta sa činjenicom da silovatailj, koji je u praksi potvrdio spremnost na nasilje, ostavši na slobodi, iako u drugom gradu, nastavlja da predstavlja potencijalnu opasnost za okolinu?

Drugim rečima, kako postupiti sa patološkim ličnostima poput Aleksandra Pičuškina, koji će zbog svojih psihičkih karakteristika nastaviti da vrše zločine sve dok je to fizički moguće?

Koji uopšte mogu biti limiti sдержиavajućih mera suda koji sledi libertarianske principe? Znači, prisilno proterati u drugi grad je moguće, a recimo, doživotno staviti u kućni pritvor ili u psihijatrijsku kliniku?

Anonimno pitanje

Sud može ponuditi bilo koju preporuku za rešavanje konflikta. Na primer, „budući da su postupci odgovornika prvenstveno uzrokovani njegovim psihičkim stanjem, sud smatra da će konflikt biti rešen nakon što odgovornik isplati tu i tu kompenzaciju tužiocu, kao i nakon što odgovornik prođe psihološku rehabilitaciju, sve do potpunog izlečenja potvrđenog konzilijumom koji uključuje predstavnika tužioca, predstavnika rehabilitacione ustanove i predstavnika određene nezavisne medicinske neprofitne organizacije“. Problem je u tome što sud u okviru svoje odluke može operisati samo onim novcem koji je na raspolaganju stranama u procesu, uključujući i onaj koji će dobrovoljno pružiti treća lica. Ako odgovornik nije dovoljno bogat da se iz njegove imovine može platiti njegova rehabilitacija, a tužilac ili spoljni dobrovoljci nisu dovoljno velikodušni da učine tako širok gest – tada preporuke suda nikako neće rešiti konflikt, jer neće biti sredstava za njihovo izvršenje.

U takvim slučajevima neizbežno će doći do upotrebe jeftinijih rešenja. Najjednostavnije je banalno proglašenje vanzakonitom, u staroislandom duhu. Odgovornika ima pravo ubiti prvi prolaznik, a sud svojim autoritetom jamči da druga sredstva iscrpljivanja konflikta u ovom slučaju ne rade ili su nepodnošljivo skupa. I to je sve, dalje odgovornik već sam traži pod koji panj da se sakrije kako bi tamo živeo i ne privlačio pažnju.

Što je društvo siromašnije i surovije, to će veći biti udeo sudskih odluka tipa „proglašenje vanzakonitom“, i to će pojedinci osećati manje oklevanja kada sretnu takvog autlou pre nego što ga istrebe. Ako me pamćenje ne vara, najduži rok koji je uspeo da preživi u Islandu neko proglašen vanzakonitom bio je šesnaest godina, i taj izvanredni epopeja je zaslužio posebnu sagu.

Srazmerno tome, što je društvo bogatije i blagonaklonije, to će veći biti udeo sudskih odluka tipa „predati na staranje određenom dobrotvornom fondu za rehabilitaciju“. Opet, ništa ne sprečava takve fondove da primaju i one koji su ranije bili proglašeni vanzakonitima. Šta će ljude navratiti da doniraju novac takvim fondovima? Neželja da lično odstreljuju autlou koji slučajno zaluta na travnjak ispred kuće. Tako – doniraš novac dobrim ljudima i raduješ se.

Slažite se, neprijatan prizor. Zašto biste to želeli u svom dvorištu?

Rutinizacija košmara

Rat u Ukrajini je ušao u fazu izduživanja i polako počinje da ispada iz trenutnog dnevnog reda. Najneprijatnije u šta bi to moglo iscuriti je:

  • Front se stabilizuje, strane se utvrđuju, gubici postaju manji;
  • Ruska ekonomija polako degradira pod sankcijama, ali se politički sistem pokazuje dovoljno čvrstim i do raspada države ne dolazi;
  • Ukrajinska ekonomija polako degradira pod granatovanjem, u zemlji zapravo ostaju samo oni koji se bore i oni koji opslužuju rat, dok se veći deo ostalih ili rasipa dovoljno daleko od linije fronta ili napušta zemlju, a nakon odlaska polako navikavaju na novo mesto boravka;
  • Rusi, koji nisu uspeli da pobegnu iz Ruske Federacije u ranoj fazi rata, postepeno gube mogućnost da to učine: niko ih nigde ne želi, više nemaju novca za karte, a letova u inostranstvo više neće biti. Bilo kako bilo, oni zatežu pojas i počinju da preživljavaju;
  • Usput, što se tiče dopunjavanja ruske vojske ljudskim žrtvama u ovom scenariju ne treba brinuti: dovoljno je davati porodici regruta vojni paket hrane i odmah im ga oduzeti čim regrut desertira ili odazme. Sin u vojsci – roditelji siti. Mnogi bi bili spremni na ovakav dogovor.
  • I tako se nastavlja godinama.

U određenoj meri ovom scenariju može zasmetati otvaranje novih žarišta napetosti oko Rusije: ostatke ruskih trupa počeće da istiskuju iz Pridnestrovlja i sa Kavkaza, Ruska Federacija će pokušati da deluje na svim frontovima i ipak će se relativno brzo slomiti. Međutim, ne treba se nadati samo pomoći Azerbejdžana, Moldavije i Gruzije. Bolje je ipak nastaviti gurat Rusiju ka brzom vojnom porazu i političkom raspadu, pre svega snagama samih Rusa.

U početku sam predlagala isključivo „biljojedne“ mere poput paljenja vojnih regrutnih centara. To stvara haos u sistemu mobilizacije trupa, ne povlači prateće žrtve, izgleda efektno i deluje inspirativno na svakog pristalicu slobode. Sada, međutim, vidim da su mnogi otišli dalje: stižu informacije o sabotaži na železnicama. Opet, bez ljudskih žrtava. Uništavaju se relejni ormari koji, koliko sam razumela, služe za dispečering tereta. To znači da se propusni kapacitet pruge naglo smanjuje, ali vozovi ne ispadaju sa šina. Mrežom kruži mnoštvo drugih predloga za sabotažu različitog stepena domišljavosti, ali se većina svodi na provozirovanje zastoja u sistemu snabdevanja trupa.

Nas pak mnogo više zanima raspad zemlje. I tu mi je veoma teško da smislim bilo kakvu političku aktivnost u Rusiji koja bi omogućila libertarijancu da ostane „čist“. Predlagati pojednostavljenje vođenja biznisa i smanjenje poreza? Zagovarati olakšavanje prometa civilnog oružja? Pozivati na potpun prelazak na visoko profesionalnu ugovornu vojsku? Ozbiljno? Sada? U Rusiji? Iskreno, sada bi naprotiv imalo smisla podržati komuniste u svemu. Dajte potpunu nacionalizaciju industrije! Ograničenje cena! Ograničenje izvoza robe izvan regiona njene proizvodnje! Zamenimo Nabibulinu Glazjevom! IT-jevac za stanove! Šta oni to još žele? Neka dobiju. Inače će kasnije opet kriviti kapitalizam da je doveo zemlju do dna. Ne, neka se raspadne pod Glazjevom.

Tako da, za ime Boga, ne mogu danas da smislim plemenitiji cilj za ruske libertarijance od toga da što pre napuste Rusiju i ostave zemlju na rastrganje levjacima. Kao što je zapovetila Ayn Rand. Kao što je Navaljni predlagao libertarijancima. Ispravite ramena.

Izvinite zbog izbora ilustracije iz popularnog animea Attack on Titan…

Vesti projekta Montelibero, izdanje 10

Prethodno izdanje bilo je skoro u potpunosti posvećeno tome kako smo zamršeno kopali zemlju na parceli za buduće libertariansko naselje, kako bi tokom kišne sezone tamo bilo suvlje. Radije bih nastavila da pričam o takvim svakodnevnim sitnicama, ali od tada, znate, izbio je rat.

U nekoliko gradova Crne Gore otvoreni su krizni centri za pomoć ukrajinskim izbeglicama. U radu barskog centra aktivno su učestvovali volonteri iz našeg projekta. U Budvi je učesnik projekta Montelibero povoljno i besplatno počeo da pomaže izbeglicama u pribavljanju boravka. Takođe smo pokušali da pošaljemo humanitarni teret u Ukrajinu, prvenstveno sa lekovima, ali taj pokušaj nije uspeo: previše je granica i birokratskih prepreka, takvim stvarima bi bilo lakše baviti se iz zemalja koje graniče sa Ukrajinom.

Sankcije su znatanajno otežale život ne samo onima koji su ostali u Rusiji da hrane Putinov režim porezima, već i onima koji su se pravovremeno preselili na pristojnija mesta. Tako nam je postalo mnogo teže da prebacujemo ruske investicije u Crnu Goru radi finansiranja izgradnje, a oni od nas koji su radili za ruske kompanije na daljinu suočili su se kako sa naglim smanjenjem prihoda u evro ekvivalentu zbog pada rublje, tako i sa dodatnim provizijama da bi rublje sa kartica ruskih banaka pretvorili u evro keš. EURMTL – naš interni stejblkoin za evro – takođe škripi, jer je njegova prednost uvek bila besplatna konverzija između tokena i evro keša, a sada, očigledno, nećemo moći da izbegnemo pojavu provizija za podizanje novca.

Još jedna direktna posledica rata bila je ta što su mnogi učesnici projekta, koji su ranije polako planirali svoj preseljenje u Crnu Goru, bili primorani da se hitno ubrzaju i požure ovamo u žurbi. Za mesec dana broj članova crnogorske libertarianske zajednice se udvostručio, i sada nas je ovde više od četrdeset osoba. Postalo je nemoguće da se svi okupimo u nekom kafiću, pa smo iznajmili poseban paviljon koji je stajao zapušten od vremena kovida i počeli da ga sređujemo. Sada imamo mesto za sastanke, a uskoro planiramo da tamo počnemo da držimo predavanja o libertarianizmu. To je veoma aktuelno jer smo već postali prilično primetni lokalnoj ruskoj dijaspory, i ljudi su živo zainteresovani za to ko smo mi i šta nas motiviše. U stara dobra vremena, kada je u Rusiji bio procvat aktivnosti libertarianske partije, ni u jednom ruskom gradu od 20 hiljada stanovnika (kao u Baru) pa čak ni od 40 hiljada stanovnika (ako računamo sa Budvom), broj libertarianskih aktivista nije bio ni blizu četrdeset, tako da smo već stvorili koncentraciju libertarijanaca veću nego što je ikada bilo bilo gde u Ruskoj Federaciji, a to je tek početak. Izviniте, počinju mi izbijati svetovni tonovi, moram smanjiti patos.

Uprkos svim gorenavedenim problemima, gradnja u naselju Montelibero se nastavlja. Po celoj parceli postavljaju se komunikacije: kanalizacione cevi i kanali za sve ostalo: vodovodne cevi, kablove i tako dalje.

Čekamo da rezultati parcelacije konačno budu evidentirani u državnom katastru, kako bi se zemlja mogla podeliti između suvlasnika, ali crnogorska država je izuzetno spor proces. Moguće je da će se prve kuće početi graditi čak i pre fiksiranja prava vlasništva nad parcelama.

I dalje nije jasno da li će od nas ići delegacija na Liberticon, ali smo se dogovorili sa organizatorima o postavljanju naših reklama, kao i zamolili jednog od ruskih ekspata-libertarijanaca koji živi u Češkoj da predstavi naš projekat.


Ukratko, sada nas neće zaustaviti čak ni potpuno zatvaranje granica sa Rusijom, baza je već dovoljno velika da se rastavi nastavi bez priliva novih ruskih imigranata. Ali nuklearni rat u Evropi bi verovatno mogao ozbiljno da naudi našim planovima, volela bih da izbegnemo to.

Knjiga o ankapu – dopunila sam odeljak o nesavršenosti čoveka

Završila sam poglavlje o tome koji su u anarho-kapitalističkom društvu verovatni pristupi rešavanju problema povezanih sa činjenicom da stvarni čovek po svojoj prirodi nipošto nije nužno u svakom trenutku potpuno spreman da nastupi kao punopravni subjekt prava, kao i sa time da njegov horizont planiranja u određenim slučajevima može biti izuzetno kratak. Sada je ostalo da dopišem odeljak o neidealnosti društva, i tada ću moći da rezimiram drugi deo knjige.

Podsećam da se knjiga može čitati onlajn po poglavljima, a može se i preuzeti za čitanje oflajn u formatu elektronskih knjiga. Sumnjam da će ovo poslednje za većinu biti aktuelno tek nakon što knjiga bude dovršena, ali za svaki slučaj održavam ovaj fajl ažurnim. I usput ću podsetiti da sam uvek radostna vašim donacijama i komentarima. U odnosu na ovu knjigu, komentarima se radujem čak i više, jer oni mogu pomoći u poboljšanju teksta.

Knjižica o ankapu – razbijam neidealnost čoveka

Nakon što sam izbacila sve iz sebe povodom iznenadnog rata, napravila sam određenu pauzu i sada se postepeno vraćam rutini. Počeo je drugi odeljak drugog dela knjige o ankapu – to zvuči umirujuće dosadno i banalno, baš ono što je potrebno.

U zamahu sam napisala kratak uvod u odeljak, poglavlje o tome da čovek nije potpuno pravno subjektan (ankap i deca su večna tema), kao i poglavlje o tome da je čovek smrtan, i da to takođe ometa pobednički pohod ankapa.

Čovek ima još mnoštvo nedostataka, ali njihovo detaljno razmatranje ostaviću za sledeći put, a tada ću, ko zna, doći i do diskusije o tome šta da radimo sa svim tim.

Pozitivna agenda za međunarodnu politiku

Hajde da pričamo o nečemu dobrom.

Međunarodna zajednica je uspela da u najkraćem roku nanese veliki udarac ekonomiji RF. U principu, to je sasvim dovoljno da se sahrani trenutni režim u RF, ukoliko mu padne na pamet da nastavi da igra već izgubljeni rat. Ali to će a) oduzeti mnogo vremena, b) doneti ogromne gubitke za sve države i privatne kompanije koje su se pridružile sankcijama protiv RF, v) nimalo ne pomoći u principijalnom rešavanju problema agresije nuklearne sile protiv nenuklearne (KNR može sačekati dok vlade, koje su tako radosno uvodile sankcije protiv RF, budu srušene od strane opozicije koja obećava povratak normalnosti – i odmah nakon toga krenuti u obnavljanje svoje teritorijalne celovitosti preko sundera).

Kako rešiti problem brže, jeftinije i pouzdanije? Jednostavno koristite ne samo bat, već i šargarepu. Pa vi već pokušavate da primenite taj metod, nudeći ruskim pilotima da odvedu vojne avione u inostranstvo za nagradu, ali, priznajte, to je sitničavo, delujte razmernije. Objavite da su vaše sankcije samo protiv RF. Ako bilo koji teritorijalni entitet objavi odvajanje od RF, to da ne podržava invaziju RF na Ukrajinu i pridruži se sankcijama protiv RF, obećajte da ćete odmah priznati suverenitet te nove države, primiti je u UN, priznati njen nuklearni status ako se na njenoj teritoriji nalaze nuklearne bojeve glave – i, pošto ta država nije RF – na nju se ne odnose nikakve sankcije.

Rukovodstvo RF decenijama govori svom stanovništvu da kolektivni Zapad sanja kako bi raskomadao majku Rusiju. Pa sprovedite taj košmar u delo! Neka Vladimir, sakupljač ruskih zemalja, uđe u istoriju kao onaj koji je od Rusije ostavio kneževinu veličine moskovske oblasti. To bi bilo elegantno. To bi bilo poučno. To bi ukrotilo KNR.

Kompaktna država, čije se delovanje uglavnom svodi na obezbeđivanje rada infrastrukture i pravnih okvira – to je ono što čak i libertarijanci s određenim gađenjem pristaju da tolerišu. Pa da, to je zastareo interfejs, ali ga možda vredi privremeno sačuvati iz razloga kompatibilnosti, dok poslednji etatisti ne izumru prirodnim putem. Međutim, prostrana carstva su mračna prošlost, kojoj je mesto na smećnjaku istorije još pre sto godina, i jednostavno ne postoji nikakav razlog za očuvanje RF (ili KNR) u postojećim granicama. Ako čak ni ukrajinska kriza ne potakne ova carstva ka raspadu – strašno je zamisliti kolike će dimenzije krize ova carstva izazvati sledeći put.

Antikrajinski post, update

Prethodna objava izazvala je niz kritika. Kako one ne bi ostale neodgovorene, ne ispravljam tu objavu, već iznosim dopunu.

Kao prvo, pogrešila sam i umesto Zelenskog objavila drugog čoveka u radnim odelima, nekog šefa Nikolajevske ODA Vitalija Kima. Želim dugovečnost ovom vlasniku veselih čarapa! Sebi želim malo više pažnje prilikom razmatranja slika, iako razumem da je to teško ostvarivo.

Kao drugo, citirali su mi norme zakona na osnovu kojih je vršena podela oružja. One podrazumevaju pokazivanje pasoša, upis u redove teritorialne odbrane, neke druge formalnosti i, što je najodvratnije, obavezu pod pretnjom krivičnog gonjenja da se primljeno državno imovinsko dobro vrati u roku od deset dana nakon ukidanja ratnog stanja. Mislim da će jadnost ovih normi biti više nego potpuno poništena njihovim neispunjavanjem. Gotovo sigurno će lavlji deo izdatog oružja na kraju, prema dokumentaciji, biti tragično izgubljen u borbi – otprilike isto kao što lovačke puške imaju zapanjujuću tendenciju da, prema dokumentima, potonu tokom lova na patke.