Šta će se dešavati sa napuštenim objektima pri ankapu?

1) Omladina često ulazi u napuštene zgrade, što seB mnogim građanima ne dopada: ko zna šta može biti. Mogu li oni, i na koji način, organizovati obezbeđenje, zaklanjati je ili uopšte srušiti? Da li bi postavljanje ograde od strane uznemirene javnosti bilo ograničenjem slobode ljubitelja urbanskog turizma?
2) Grupa skvatera naselila se u praznom bioskopu, povukla struju (pronašla na slobodnom tržištu one koji su pristali da ih priključe) i živi tako, organizujući koncerte neformalaca direktno u sali i pozivajući autostopere na noćenje. Neki smatraju da to negativno utiče na vrednost nekretnina u okruženju. Može li se nešto preduzeti povodom njih?
3) Developer je video nedovršen poslovni centar i poželeo da ga dovrši i pusti u upotrebu. Poslednji vlasnik nedovršene građevine je ili nepoznat, ili se ne javlja, ili je kao pravno lice već ukinut. Šta developer da radi?
4) Inicijativna grupa građana želi da sruši napuštenu zgradu i na njenom mestu napravi park, mnogi stanovnici četvrti su potpisali podršku ideji. Međutim, skvateri koji su se tamo naselili ne žele da se isele. Oni se pozivaju na pravo na imovinu koju su stekli i na nedostatak prava stranih građana nad njom, dok se aktivisti pozivaju na nezakonost useljenja skvatera i njihov nedostatak bilo kakvih prava na takav stambeni prostor. Ko je u pravu i šta uraditi?

Stalker

Dakle, imamo grad, odnosno prilično gusto naselje, gde su prava njegovih stanovnika na određene prostorne objekte složena, međusobno uslovljena, međusobno se prožimaju, stalno ulaze u manje kolizije, i to se doživljava kao norma. Čovek plaća razvijenu infrastrukturu ne samo novcem, već i time što ga komšije stalno do određene mere uznemiravaju. Ponekad kolizije postanu značajne, i tada je potrebno rešavanje.

Podsetim vas na principe legitimnog sticanja prava svojine u ankapu: homsteading, razmena, nadoknada, proizvodnja. Kako se u gore opisanim složenim uslovima mogu steći dovoljno jasna prava svojine nad napuštenom zgradom? Skvateri sasvim logično primenjuju prvi način i zauzimaju praznu građevinu, jednostavno zato što niko pre njih nije iskoristio taj način. Šta će ih sprečiti da sutra na njihov prag dođu ogorčeni komšije, mašući Lokovom ogradom? Samo ostala tri načina sticanja prava svojine.

  1. Dobrovoljna razmena. Skvateri mogu dogovoriti sa ostalim stanovnicima grada koje će tačno pogodnosti pružati u zamenu za priznanje njihovog prava na skvot. Na primer, organizovati pomenute koncerte, obezbediti noćenje beskućnicima, održavati uredan spoljni izgled zgrade, plaćati komunalne račune.
  2. Nadoknada. Skvateri mogu stati na pragu svoje nove imovine sa puškama i izjaviti da će oni koji osporavaju njihovo pravo svojine moći da ga oduzmu samo od njihovih hladnih leševa. Spremnost da se snose troškovi rata radi zaštite svoje imovine oduvek je bila veoma jak argument u korist priznanja prava svojine, pod uslovom da tuđa prava ne izgledaju još jače (a u uslovima napuštene zgrade, niko nema jača prava od skvatera). Takođe, skvateri mogu objaviti da su, kao nadoknadu za zauzimanje imovine (i, shodno tome, za to što su oduzeli pravo na zauzimanje iste imovine drugim potencijalnim zainteresovanim), spremni da doniraju određenu sumu u neki ili drugi fond za uređenje grada. Saglasnost da se primi novac značila bi priznanje zakonitosti skvotiranja.
  3. Proizvodnja. Skvateri mogu započeti preuređenje zauzete građevine prema svojim potrebama, i tada će svako ko bi mogao polagati pravo na alternativnu upotrebu napuštene zgrade proceniti da, kada bi ih, na primer, silom izbacio pre mesec dana, kada su tek uselili, a oni bi krenuli na sud, maksimalno bi od njega dobili cenu hostela za par noćenja. A danas bi oni od njega tražili nadoknadu troškova za sav uloženi trud i resurse u skvot.

Opisala sam šta skvateri da rade. A šta građani da rade ako baš jako ne žele da napuštene zgrade dospadaju bilo kome? Jednostavno, po mogućnosti izbegavati njihovo nastajanje. Na primer, u ugovorima o pružanju komunalnih usluga mogao bi postojati član koji glasi da, u slučaju da je vlasnik objekta koji se održava izgubio svoje pravo, a nije raskinuo ugovor o održavanju, dobavljač nastavlja održavanje po poslednjim važećim cenama na kredit pod zalog objekta. Na taj način, skvateri se suočavaju sa situacijom: ova kuća nije ničija, ona je u zalogu kod kompanija koje u kuću dovode vodu, struju, internet, održavaju kanalizaciju i odnose smeće. Ako bilo kojoj od ovih kompanija zgrada zatreba, ona će je sama „skvotirati“ (ali će morati da se dogovori sa ostalima o odšteti). A ako nikome ne treba, sve će one biti rade svakome ko je spreman da preuzme objekat na balans i plati komunalne dugove.

Navela sam samo jedan mogući mehanizam, ali može biti bilo koji drugi, pa čak i gradski fond za napuštene zgrade, kojem bi građani donirali sredstva kako bi taj fond prvi skvotirao napuštene zgrade, kreirao grupe za diskusiju o njihovoj najboljoj primeni za svaku od njih, tražio investitore i tako dalje. A ako su se u neku napuštenu zgradu već uselila lica koja ne izazivaju oduševljenje građana, taj isti fond može biti posrednik u pregovorima o promeni formata korišćenja skvota ili isplati odštete skvaterima kako bi se iselili.

Važno nije ono čemu ljudi teže, već to kako to rade

Voluntarist, Bitarh

Principijalna razlika između ideje slobodnog društva i bilo koje državničarske ideologije nije u tome ka kom konkretnom modelu društvenog uređenja teže njihovi pristalice, već u tome kojim metodama realizuju te težnje. Da je razlika samo u krajnjim ciljevima, onda principijalna razlika uopšte ne bi postojala. Jer zaista, u slobodnom društvu mogu biti realizovani bilo koji modeli društveno-ekonomskog uređenja i sistemi međusobnih odnosa subjekata na osnovu principa nenasilja, dobrovoljnih dogovora i u okvirima slobodnih asocijacija. Nasuprot tome, političke ideologije uvek nude jedan konkretan društveni model, koji je neophodno obavezno realizovati u odnosu na sve ljude, uključujući i putem nasilnog prisilavanja.

Kada se ljudi suoče sa idejom društvenog uređenja koja im nije poznata, skoro uvek počinju da postavljaju pitanja formata „kako će se u okvirima ove ideje rešavati određeni problem“. Ovakav pristup spoznaji ideja nije iznenađujuć, jer većina njih nudi konkretno i jedinstveno rešenje za sve. Ljudi su navikli na to da treba odabrati opšti cilj, obavezan za svakoga pod pretnjom primene nasilja. Međutim, ako se pokuša objasniti ideja slobode u ovim okvirima, najverovatnije se ništa neće postići – slušalac će oceniti vaš odgovor na osnovu sopstvenih preferencija i predstava o mogućim rešenjima, koja se mogu značajno razlikovati od vaših pozicija. Očigledno, u njegovim očima će to učiniti ideje slobode neprivlačnim, ili čak potpuno neodrživim.

Naravno, modeliranje mogućih rešenja je važno, a dobijeni odgovor može ipak poslužiti kao ubedljiv argument, ali on ne može biti ništa više od dopune osnovnoj argumentaciji. A sama osnovna argumentacija mora pokazati ljudima ono o čemu je bilo reči u prethodnom pasusu – da konkretno i obavezno rešenje ne postoji!

Ali kako će ipak onaj ili drugi problem biti rešen? Veoma jednostavno – onako kako će sam čovek želeti, polazeći od sopstvenih preferencija i stavova. Kako će svaki pojedinac pristupiti rešavanju svojih problema, tako će oni i biti rešeni. Ako se pak uzmu pitanja i problemi zajednički za veliki broj ljudi, oni će biti rešeni na osnovu toga kako se ljudi dogovore da ih reše. Svaki čovek se može udruživati u asocijacije sa drugim ljudima radi stvaranja sopstvenog društvenog poretka koji važi za članove te asocijacije.

Zato je neophodno pitati slušaoca kako bi on sam rešio onaj ili drugi problem, kada bi mogućnost donošenja odluke bila u njegovim rukama, a realizacija važila za one koji sa njim imaju odgovarajuće sporazume ili učestvuju u istoj asocijaciji. Njegov odgovor na vaše pitanje biće odgovor i na njegovo pitanje. Samo tako ideja slobodnog društva može biti objašnjena najpreciznije i najprivlačnije. Samo tako se može dočarati da ona sastoji u metodu – slobodi delovanja, dogovoru i asocijaciji, kao i nenasilnom suživotu, ali da ciljevi pri tome mogu biti potpuno različiti.

Naravno, ovo neće zvučati ubedljivo onima koji bezrezervno smatraju da realizacija sopstvenih ličnih težnji ili težnji neke asocijacije koja deli njihove stavove zahteva nasilno prisiljavanje drugih ljudi na prihvatanje njihovih ideala. Najverovatnije je u datoj situaciji potrebno primeniti argumente koji pokazuju negativne eksternalije nasilja i diskredituju ga kao pojavu u celini. Ali ako ni to ne zvuči ubedljivo, onda preostaje samo da se razgovor prekine. Na kraju krajeva, objašnjavati bilo šta ljudima koji imaju jaka nasilna uverenja (ili čak sklonosti ka vršenju nasilja) je jednostavno besmisleno; na njih se može samo pritisnuti osuđivanjem, ostracizmom i različim sankcijama, a takođe se od njih treba pripremiti da se odbranite, jer će oni pri prvoj prilici i vas pokušati silom primorati na potčinjenje.

Tokenomika Montilibera. Deo 1, teorijski.

Sve što je povezano sa „kriptom“ je hajp tema, a takođe i izvor neprestanih sporova između adepata različitih puteva razvoja novomoderne kripto industrije. Želela bih da unesem malo više jasnoće u to kako je to uređeno kod nas u Monteliberu, kako biste mogli da donosite promišljene odluke o tome da li vredi investirati u nas, a ako investirate, onda u šta tačno.

Šta je tokenomika? To je ekonomija tokena, odnosno uređenje tržišta na kojem oni kruže, pravila, tradicije i (što je veoma važno) smisao njihovog kruženja.

Šta su tokeni? Primenjeno na našu situaciju, to su informacioni objekti koji kruže umesto realnih objekata koje tokeni simbolizuju. Akcija kompanije je token udela u vlasništvu kompanije. Futures na barel nafte je token obaveze isporuke barela nafte. Britanska funta je token za funtu srebra. Tačnije, nekada je bila, a potom je „scam-ovala“, i sada ostaje u opticaju već bez prethodnog robe-osiguranja.

Tokeni nisu kriptovalute. Ovde čak nećemo pokušavati da definišemo šta su kriptovalute, jer se pod tim pokušava razumeti previše široka klasa objekata. Zato jednostavno konstatujemo da postoje određene kriptovalute na bazi kojih je zgodno izdavati sopstvene tokene. Za tokenomiku Montelibera je prvobitno izabran blockchain stellar, u kojem kruži sopstvena kriptovaluta po imenu lumen. Za to su postojali isključivo tehnički razlozi:

  • transakcije su veoma jeftine
  • jezik transakcija je prilično napredan
  • za upravljanje tokenomikom na bazi Stellara postoji dobar instrumentarijum
  • među učesnicima projekta Montelibero postoje ljudi koji se razumeju u taj instrumentarijum

Zašto smo započeli kreiranje tokenomike oko Montelibera? U principu, postoje presedani kreiranja kolektivnih projekata gde postoji samo inicijalna grupa koja obavlja posao, kojoj se mogu pridružiti volonteri, i kojoj se može donirati. Takođe, od nje se može kupiti proizvod njenog rada ili futures na njega.

Ali to je sve prilično netransparentna priča. Ako od nas kupite obećanje za komad zemlje, i zapis o tome bude čuvan negde u istoriji naše prepiske, ili na našem sajtu, razumno ćete se plašiti da taj zapis sutra može nestati i da nećete ničim moći da dokažete da je on bio tamo. Ako tokeni svih naših javnih obećanja stoje na blockchainu koji nije pod našom kontrolom, nećemo moći da se pravimo da oni ne postoje, iako nam i dalje ništa ne sprečava da se odreknemo obećanja, uprkos nesumnjivoj činjenici o njihovom postojanju. Nažalost, stoprocentnu garanciju ne daju čak ni osiguravajuće kuće, i ovde ćete vi (i mi) morati da se oslonite uglavnom na institut reputacije.

Cilj projekta Montelibero je široko uvođenje libertarianskih praksi u Crnoj Gori. Za to nam je potrebno da se u Crnoj Gori pojavi mnogo uspešnih libertarijanaca koji deluju u skladu sa svojim principima. Za to moramo obezbediti tim libertarijancima koji se preseljavaju u Crnu Goru upravo taj uspeh.

Zato je ključni token u tokenomici Montelibera token istoimenog investicionog fonda, koji se zove MTL. Sredstva prikupljena od emisije ovih tokena ulažemo u razvoj neophodne infrastrukture za preseljenike, investiramo u njihov biznis, kao i u biznis libertarijanaca van Crne Gore, ako računamo da ćemo od toga ostvariti prihod. Ili jednostavno štedimo za buduća ciljana ulaganja. Kupci MTL tokena, shodno tome, dobijaju pravo na redovne dividende, čiji iznos nije fiksiran i određuje se isključivo prema tome koliki je profit ostvaren od investicija fonda.

U čemu se isplaćuju dividende? Dozvolite mi da vam predstavim drugi ključni token sistema – stablecoin EURMTL… Stani. Sada treba detaljnije reći o stablecoin-ima.

Stablecoin-i su privatni novci sa stabilnom kupovnom moćju, obično vezanom za određene državne novce. Zašto novac treba da bude privatan i kako će pritom biti obezbeđena stabilnost kursa, može se ukratko pročitati u Fridmanovoj Mehanici slobode u poglavlju Tržište novca. U svetu kruži mnogo stablecoin-a, ali su uglavnom vezani za dolar, a u Crnoj Gori se koristi evro. Zato smo napravili sopstveni i izdali ga na istom blockchainu kao i sve naše ostale tokene. Sada je to glavna računica cele naše tokenomike, za koju se može nabaviti bilo koji aktiv koji se trguje u okviru projekta. Ali ne samo to.

Takođe, EURMTL se može zameniti 1:1 za gotovinske evre kod bilo kog našeg garanta u Crnoj Gori. Zato mi, koji smo se već preselili u Crnu Goru, međusobno koristimo EURMTL kao bezgotovinske evre, na primer, u situacijama kada treba podeliti račun u kafiću. To je mnogo praktičnije od transfera između bankovnih računa. Nadamo se da će sa vremenom mreža korisnika našeg stablecoin-a dovoljno proširiti kako bi počela primetno da utiče na ekonomiju Crne Gore, i da će ta konkurencija podstaći lokalne nespretne banke na podizanje kvaliteta usluga.

A ako još uvek ne živite u Crnoj Gori, ali učestvujete u našoj tokenomici, takođe vam garantujemo mogućnost da zamenite EURMTL za lumene po trenutnom berzanskom kursu evra (za to na Stellar berzi ugrađenoj u sistem držimo otvorene naloge za otkup EURMTL za lumene, automatski preračunavajući kurs u skladu sa oscilacijama cene evra). Zatim sa dobijenim lumenima možete otići u bilo koji menjač kojem verujete i zameniti ih za državne novce po vašem ukusu (uključujući i novac države Salvadora, odnosno bitkoine).

U šta fond prvenstveno investira? Pošto pripremamo infrastrukturu za preseljenike, fond je kupio hektar zemlje i sada ga uređuje. Taj hektar je takođe tokenizovan, tako da je treći važan token u našoj tokenomici MTLCITY. Deo ovih tokena kupili su preseljenici ili oni koji planiraju preseljenje u Crnu Goru u bliskoj budućnosti. U skladu sa udelom u ukupnoj masi MTLCITY tokena, njihovi vlasnici će dobiti u vlasništvo svoje zemljišne parcele kada zemlja bude pripremljena za privatizaciju. Ovaj token se više ne trguje na primarnom tržištu i ima značaj samo za evidenciju o tome kome kolika površina zemlje pripada. Neposredno pre privatizacije sprovešćemo finalno međusobno knjiženje, kada će oni čiji je broj tokena prevelik za stvarnu parcelu na koju aspiriraju, prodati ih po nominalnoj vrednosti onima čiji je broj tokena nedovoljan.

Drugi važan pravac investicija fonda su tokeni GPA – biznisa jednog od naših prvih preseljenika, specijalizovanog za oflajn trgovinu direktno u Crnoj Gori, kao i tokeni MTLBR – građevinske kompanije koja se trenutno bavi uređenjem zemlje koju je fond kupio, ali sa vremenom planira da izađe i na šire tržište.

Neću u ovom članku nabrajati uopšte sve tokene u sistemu Montelibero – barem ih sve ne znam. Generalno, svoj token može izdati bilo ko, ali je druga stvar obezbediti njegovo kruženje. Tako, na primer, i ja imam token ANCAPCHAN, ali, kao što možete uvideti, njegovu likvidnost ne može se nazvati izvanrednom. Pomoću njega sam samo fiksirala svoj dug prema fondu, koji je potrošio sredstva na moju naturalizaciju u Crnoj Gori, a zatim sam ga nakon nekog vremena isplatila.

U sledećem članku nameravam da dam praktična uputstva za one koji odluče da zaroni u svu ovu „kuhinju“, a treći članak želim da posvetim najnovijim perspektivnim razvojima na spoju tokenomike i kriptovaluta, za koje se neću ni pretvarati da ih potpuno razumem.

Pravni sistemi koji se značajno razlikuju od naših. Prevod poglavlja o jevrejskom pravu.

Nakon što sam se zabavila oko Islandske ere saga, nastavila sam prevod Fridmanove knjige o pravnim sistemima koji se značajno razlikuju od naših, već po redu, tako da je na redu četvrto poglavlje, koje je verovatno najduže u celoj knjizi, jer je posvećeno pravu izabranog naroda, koji je tokom svoje višegodišnje istorije prikupio pravu ambis raznih zakonodavnih materijala.

Kao i obično, prevodom fusnota i finalnim oblikovanjem ovog poglavlja u formatu elektronskih knjiga baviću se kasnije, a za sada želim što pre da vam predstavim ono što postoji, bez preteranog poliranja. Kao i uvek, transparentno nagoveštavam da bi bilo lepo donirati.

Sledeće na redu je islamsko pravo, i unapred sam radoznala koje mesto u njemu zauzimaju tako opštepoznate prakse, kao što su izvinjenja bez pantalona.

Može li uopšte postojati „monopol na nasilje“ i „legitimno nasilje“?

Voluntarist, Bitarch

U svojim idejama zagovornici silovite državne vlasti pozivaju se na takozvano dopustivo (pa čak i navodno neophodno) ili „legitimno“ nasilje, na čije vršenje bi, pored toga, trebalo da postoji monopol jednog jedinog agenta (države) u društvu. Ali, koji se tačno nasilje može smatrati dopustivim, neophodnim ili legitimnim, i u čijim rukama ono treba da bude, po pravilu, nije dato jasno definisanje. Sve se svodi na ciljeve, kojih se ciljeva pridržava određeni ili drugi etatista – u tim okvirima je za njega nasilje opravdano, a „monopol“ na nasilje treba da pripada njemu i/ili onima koji dele upravo njegove stavove. To ne menja čak ni privrženost demokratiji, jer bi demokrata želeo da monopol na nasilje tačno pripada upravo pristalicama demokratije, samo on ne smatra važnim kakve će oni imati stavove o drugim pitanjima.

Iz tog razloga, o nekom određenom legitimitetu nasilja ne može biti ni govora. Tako, autoritarni konzervator mora razumeti da, po mišljenju autoritarnog komuniste, njegovo mesto je na dubini od dva metra pod zemljom, i obrnuto. Svaki zagovornik nasilja ima svoje sopstveno razumevanje njegovog legitimiteta, o kojem se nikako ne može postići dogovor.

Monopol na nasilje uopšte ne može postojati kao model realizovan u praksi. „Monopol“ stacionarnog bandita na nasilje se gubi onog trenutka kada drugi ljudi, čak i u okvirima iste države, preuzmu vlast u svoje ruke. Večnih vlada nema, pre ili kasnije dolazi ili do smene vlasti, ili do smene stavova nekih članova trenutne vlasti (koji naravno iz političkog života uklanjaju čak i svoje jučerašnje kolege koji su ostali pri prethodnim stavovima). I pomoću nasilja u novim rukama, i nasilja čiji je legitimitet sada drugačije obrazložen, uništavaju se dostignuća onih koji su do tada smatrali nasilje legitimnim samo u okvirima sopstvenih stavova i da ono monopolno pripada samo njihovim rukama.

Štaviše, monopol na nasilje sasvim jasno narušavaju oni koji ga vrše privatno. Dokle god u društvu postoje ljudi sposobni da u određenim okolnostima primene nasilje, izjave o posedovanju monopolnog prava na njega biće preuveličavanje. Na kraju krajeva, „nelegitimni“ nasilnici mogu čak i pokušati da organizuju prevrat. Da li bi pristalice monarhije ili demokratije smatrali razumevanje primenljivosti nasilja od strane boljševika legitimnim? Ne. Ali u praksi to ništa ne bi promenilo.

U stvarnosti, država može posedovati samo „komparativnu prednost u primeni nasilja“, o čemu je pisao Maks Veber u definiciji, zapravo, države. Ali ovu formulaciju su mnogi pogrešno razumeli ili jednostavno pogrešno prepričali, zbog čega je i nastao pojam „monopola na nasilje“, koji u stvarnosti ne postoji. A posedujući samo komparativnu prednost u nasilju, a ne fiktivni monopol nad njim, državnik nikako ne može garantovati da će nasilje igrati u njegovu korist – jednog dana će mu oduzeti taj instrument i svom snagom udariti njime po njega samog, njegovim pristalicama i njegovim idejama. I to još jednom govori o tome koliko je instrument slobodne delatnosti i dobrovoljnog dogovora bolji u poređenju sa instrumentom sile.

Ankap i neidealan svet

Sumirala sam prvi odeljak drugog dela svoje knjige o ankapu: u prva dva poglavlja sam pisala o problemima izazvanim neidealnošću sveta, a sada sam dodala poglavlje o tome kako ankap prevazilazi to семейство problema. Poglavlje je kratko, ali sam u njega spakovala osnovne pristupe iz Fridmanovog talmuda Red u pravu, koji je za to prethodno bilo potrebno savladati, što i vama savetujem, tamo je daleko zanimljivije nego kod mene.

Dalje je predviđeno da se na sličan način postupi sa grupom problema izazvanih neidealnošću čoveka i neidealnošću ljudskog društva.

Gruzija se zatvara

Pre dve i po godine ozbiljno sam razmatrala Gruziju kao odgovarajuću zemlju za naseljavanje i izgradnju simpatičnog lokalnog ancap-a oko sebe. Tim više mi je sada žao kada shvatam da je ipak bio u pravu Anton Epihin kada je vršio analizu o tome gde je najpovoljnije započeti rad na izgradnji libertarianske zajednice i otpisao Gruziju.

Nekada davno, za vreme predsednika preprošlog, Gruzija je kao odgovor na ruske sankcije samo šire otvarala vrata za Ruse, nudeći im da slobodno dolaze, nastane, kupuju imovinu i započnu biznis. Sada ona počinje da ograničava političku imigraciju, pa čak i običan privremeni ulazak u zemlju za one koji javno deklarišu nešto slobodnije principe od trenutne gruzijske vlade.

Otići u zemlju gde je bivši predsednik, koji je uslovno zastupao slobodu, u zatvoru – to je čudnija odluka nego otići u zemlju gde je predsednik u opoziciji premijeru i gde se oboje očajnički svađaju, ali se ne govori o nikakvim hapšenjima. Otići u zemlju koja ne pušta političke emigrante iz Rusije je čudnija odluka nego otići u zemlju koja ih ne izručuje Rusiji. U suštini, sve što danas povezuje Gruziju i Crnu Goru su planine, more i nedostatak direktnih avio-veza sa Ruskom Federacijom.

Nadam se da će oni ruski libertarijanci koji su već preselili u Gruziju uspeti da napuste zemlju pre nego što odluče da ih iznenada deportuju u Rusku Federaciju. Nas je premalo da bismo rasipali ljude.

Sa svoje strane mogu samo obećati da ću nastaviti da gradim pogodnu platformu za prijem onih koji će dolaziti kod nas u Montelibero.

I ipak, tamo je bilo lepo…

Vesti projekta Montelibero, izdanje 9

Prethodno izdanje počelo je opisom radova na drenaži na putu koji vodi do budućeg naselja Montelibero. Tokom proteklog meseca, drenaža je značajno unapređena. Prvo, na samom početku puta, površina pored izvora je potpuno betonirana, a preljev iz bazena je izveden u cev ispod te betonske površine.

Drugo, dalje uz put, svuda gde postoji opasnost od razbijanja, dodata je, iako mala, drenažna brazda. Uglavnom, sada put sigurno neće odneti voda. Izvinite što osvetljavam previše sitne detalje, ali uz ovdašnji varljivo vreme čovek baš nauči da ceni te detalje.

Prilikom nasipanja unutrašnjih puteva naselja, na jednom mestu je bila potrebna baš ozbiljna drenaža. Detaljnijim pregledom se ispostavilo da na tom mestu podzemne vode prolaze blizu površine, i za sada voda curi direktno na put. A to znači da smo rešili problem sa vodosnabdevanjem! Preciznije, pronašli smo pristup rešenju. Sada je predviđeno da se ta voda odvede u stranu duž puta kroz celu širinu vodonosnog sloja i sakuplja u akumulacioni bazen, odakle će se dalje koristiti. Ukratko, da uradimo ovde otprilike isto što i tamo, dole, gde smo betonirali površinu. No, za sada to, naravno, izgleda nekazano:

A pored vodovoda i odvodnje, naselju će biti potrebna i kanalizacija. Odlučili smo da napravimo jednu zajedničku septičku jamu, koja je već praktično gotova; ostalo je samo odvesti drenažni kanal iz nje (zar nije previše o drenaži u jednoj objavi?), a zatim će biti potrebno postaviti kanalizacione cevi kroz celo naselje.

Pozvali smo geometra i uz njegovu pomoć podelili svu zemlju na pojedinačne parcele, koje se kasnije planira privatizovati. Moja parcela je upravo otprilike u centru ove slike, površine 202 kv.m. Nadam se da ću za neko vreme već moći da vas radujem u svom instagramu već slikama sa svoje lične gradnje.

Ali zapravo, pored ova dva velika komada zemlje, uz to su nam prodali i eksklavu – komad malo manji od sedam ari, do kojeg nemamo mogućnosti da dovedemo put osim preko komšija.

Njega smo takođe, konačno, očistili od gustih šagrebova. Ispostavilo se da je čak i terasiran, što će malo uštedeti novca za njegovo uređenje.

Uz sve ove brige, još uvek nisam stigao da na krov postavim nekoliko solarnih panela (ovde važi glupa regulacija koja zabranjuje postavljanje panela na zemlju, sa ciljem da ograniči solarnu generaciju isključivo na potrebe domaćinstva) i proverim u kojoj meri sve to može da napaja majner. Ali nadamo se da ćemo uskoro uspeti da se time pozabavimo.

Naravno, aktivnost u okviru projekta ne ograničava se samo na gradnju. Polako nam se formirao tim za kreiranje različitog ciljanog agitacionog sadržaja. Oni su objavili video sa godišnjim izveštajem o celom projektu,

kao i poseban video na lokalnom dijalektu sa opisom bezuslovnog osnovnog prihoda.

Postoji mišljenje da su libertarijanci socijal-darvinisti koji će sa zadovoljstvom posmatrati kako slabinji crkav i očisti teren. U praksi, međutim, u našoj maloj zajednici je prilično razvijena uzajamna pomoć, a učesnici projekta iz spoljnog sveta odlučili su da podrže one koji su već preselili, i redovno uplaćuju novac u zajednički fond, iz kojeg se nedeljno svim libertarijancima koji su preselili u Crnu Goru u okviru projekta Montelibero isplaćuje bezuslovni prihod – jednostavno se sadržaj kasice deli podjednako na sve. Otprilike tako, bez ikakvih poreza, funkcioniše socijalna zaštita pri ankapu. Za sada na osobu izlazi otprilike dva i po evra nedeljno, odnosno desetak mesečno. Ovog novca može biti više ako bude više želja za punjenjem kasice, a može biti manje ako preseli više ljudi uz iste prilive. U celini, eksperiment je zanimljiv i još uvek čeka svoj tim sociologa za korektan opis.

Drugi socijalni program u okviru projekta je iznajmljivanje bicikala. Kod nas je otprilike mesec dana gostovao par koji je za to vreme obišao i istražio celu okolinu, u čime su nabavili dva bicikla. Sada je taj prevoz predat projektu i može se uzeti na korišćenje uz donacije.

Drugi manje primetni, ali važan pravac aktivnosti u projektu je usavršavanje tokenomike – onog kriptovalutnog pogona na kojem sve u njemu funkcioniše. Finansijski izveštaji fonda Montelibero postaju sve pregledniji, potpisivanje transakcija sa multi-potpisom, a pre svega, njihovo čitanje pre potpisivanja, postaje sve lakše (što znači osmišljenije učešće u upravljanju fondom), i naši IT stručnjaci imaju velike planove za implementaciju raznih novih funkcija. Tako, polako se dovršava filijala fonda u Liquid-u – sidechain-u Bitkoina. Za sada cela tokenomika radi na Stellar blockchain-u, što znači da hardkor bitkoiner-i kod nas jednostavno neće doći, jer su altkoini „zashkvar“. Ako uspeju da realizuju potreban funkcional u okviru alata dostupnih u starijoj i uvaženijoj valuti, to potencijalno može da nam donese više investitora.

Nedavno je provukla vest da se vizni centar Slovenije u Crnoj Gori zatvorio zbog karantina, i to je uznemirujuće, jer je to bio najjednostavniji način da se ovde, u Crnoj Gori, dobije šengen. Stvar je u tome što želimo krajem aprila da odvedemo delegaciju Montelibera na veliki libertarianski konvent u Pragu, međutim kovid i birokratija mogu ozbiljno zakomplikovati ovaj zadatak. Tako da nije sve kod nas glatko, ali ništa, probićemo se.

Važnost kriptovaluta u pružanju humanitarne pomoći

Voluntarista, Bitarh

Kada u nekom društvu nastupi ozbiljna kriza i ljudi izgube ne samo svoja prava, slobode i akumulirano bogatstvo, već bukvalno ostanu bez sredstava za život, neindiferentni predstavnici drugih društava na sve načine pokušavaju da im pomognu. Organizacija pružanja humanitarne pomoći je težak zadatak, naročito u kriznim uslovima. Ali u pomoć mogu doći kriptovalute, koje omogućavaju da se ova pomoć obezbedi na najdostupniji način.

Radi se o Avganistanu – zemlji gde je vlast preuzela teroristička grupa Talibani. Ekonomija zemlje je praktično stala, a ljudi su izgubili pristup svojim računima i ušteđevinama. Teroristički režim je bio izložen značionim sankcijama Zapada, i iako je predsednik SAD-a izuzeo humanitarnu pomoć iz sankcija, banke blokiraju transakcije usmerene ka Avganistanu, a međunarodni sistem plaćanja SWIFT na teritoriji Avganistana jednostavno je prestao da radi. To je praktično onemogućilo pružanje humanitarne pomoći stanovnicima Avganistana putem klasičnih finansijskih instrumenata.

U pomoć su došle kriptovalute, koje su se pokazale kao praktično jedina mogućnost za slanje sredstava stanovnicima Avganistana. Tako je Amerikanka avganistanskog porekla Fereshte Forug, koja je osnovala školu programiranja za žene u avganistanskom gradu Heratu, pretvorila je u improvizovan kriptobanku. To je omogućilo prebacivanje novca studentkinjama ustanove, koji one na licu mesta mogu zameniti za afganije (novac Avganistana) i kupiti hranu i lekove. A Avganistanac Sanzar Kakar, odrastao u Sijetlu, još 2019. godine kreirao je za stanovnike Avganistana mobilni elektronski novčanik HesabPay, koji radi, između ostalog, i sa kriptovalutama. Kako on tvrdi, 88% porodica u Avganistanu ima barem jedan pametni telefon, što im omogućava da trguju, prenose novac jedni drugima i primaju transakcije iz inostranstva bez ikakvog kontakta sa bankama niti režimom Talibana. I to može omogućiti spasenje miliona Avganistanaca koji su suočeni sa rizikom da umru od gladi. Takođe se navodi da međunarodne humanitarne organizacije aktivno proučavaju mogućnosti koje pružaju kriptovalute.

Sada bi trebalo da bude krajnje jasno kako kriptovalute mogu spasiti milione potrebnih ljudi od sigurne smrti. Ponekad se kriptovalute optužuju da su samo finansijska piramida koja radi radi obogaćivanja ograničenog kruga bogatih lica, a stoga ih treba zabraniti za dobro običnih ljudi. Naravno da su takve tvrdnje netačne, a i zabraniti kriptovalute je jednostavno nemoguće, osim potpunim isključivanjem internet mreže. I može se zaključiti da je osoba koja zastupa dobrobit ljudi i pružanje pomoći potrebnima, a u isto vreme je protivnik kriptovaluta, potpuno nedosledna u svojim razmišljanjima. Kriptovalute su dobrobit za obične ljude, a naročito za one koji su dospeli u nezavidnu situaciju.

Završetak diskusije o lažnoj dilemi

U prethodnim serijama: moj prepričavaj članka Konstantina Morozova „Anarhizam protiv anarhije“, moje objavljivanje ključne teze ovog članka stavljanjem čitaoca pred lažnu dilemu.

Zatim je Konstantin reagovao na moj članak na svom kanalu, i u komentarima ispod te objave između nas se odvijala manje-više sadržajna diskusija, koja je kod svake strane ostavila osećaj sopstvene pravičnosti, ali je pritom bila praćena korekcijom od strane obe strane ne toliko prethodno iznetog stava, već pristupa njegovom izlaganju. Poslednji odgovor u razgovoru pripada Konstantinu, i ja ću, verovatno, ostaviti poslednju reč njemu, kako ne bih uskoro pisala još jedno ažuriranje na istu temu.

Ne znam kako vama, ali meni je levi libertarijanizam postao malo razumljiviji. Ne u smislu da sam mu bliže, već u smislu da sada od njegovih tipičnih predstavnika očekujem manje ljudojedstva nego od nekog uslovnog Karla Franka, bio on makar triput desni i triput ankap.