Neizbirno nasilje, „legitimno“ nasilje i naučno-tehnički progres

Voluntarista, Bitarh

Trenutno je u društvu, naročito zapadnog tipa, prihvaćen model takozvanog dopustivog, selektivnog ili „legitimnog“ nasilja. On se sastoji u tome da je nasilje dopustivo prema određenoj osobi na osnovu zakona koji je prihvatila većina ljudi na određenoj teritoriji. Međutim, pošto je to kulturna norma, ona se ne može posmatrati kao nešto dati; neophodno je razumeti da ova norma u drugim društvima može biti drugačija. Značajan deo ljudske istorije, i u značajnom broju društava, praktikovan je potpuno drugačiji model neselektivnog nasilja. Danas nas na to naročito mogu podsetiti talibani koji su nedavno preuzeli vlast u Avganistanu. Taj model se sastoji od sledećeg:

  • Nasilje se može primeniti ne samo na prekršca zakona, već i na njegovu porodicu, rođake, prijatelje, a čak i slučajni ljudi koji su počinili potpuno neznatne prekršaje, ili oni koji uopšte nisu ništa učinili, mogu postati žrtve nasilja u svrhu zastrašivanja društva i učvršćivanja vlasti;
  • Odsustvo slobode da se pristane ili ne pristane na utvrđeni zakon, uključujući i promenu mesta boravka i stanovanja zbog ograničenja slobode kretanja.

U ostalim jednakim uslovima, pristalice neselektivnog nasilja imaju veće šanse za pobedu u poređenju sa onima koji zagovaraju umereno nasilje. Oni se neće ustručavati da zastraše društvo, sprovedu brutalne čistke, pa čak i organizuju masovne ubistva i genocid. Zbog mnogo veće spremnosti da vrše nasilje, njihov nasilni potencijal je daleko veći.

Ali u stvarnosti, uslovi po pravilu nisu jednaki. I jedan od važnih uslova je nivo tehnološkog razvoja. Na primer, ovaj uslov je odlučujuće uticao na kolonijalna osvajanja Evropljana, ili u nedavnoj borbi protiv terorizma na Bliskom istoku (uključujući i Islamsku državu). Da ove okolnosti nije bilo, da je nivo tehnološkog razvoja svima bio jednak, predstavnici zapadnog sveta bi jednostavno izgubili u ogromnoj većini bitaka. Ne bi bilo ni kolonizacije zemalja koje su već naseljavali drugi narodi, a o borbi protiv terorističkih grupa uopšte nema šta reći. Strana koja pribegava manje selektivnom nasilju imala bi mnogo veće šanse za pobedu, i u tim slučajevima posledice bi bile fatalne.

U odsustvu značajne tehnološke nadmoći, zapadni svet može lako biti osvojen običnom gomilom talibana, pripadnika ISIS-a ili nekih drugih psiha naoružanih Kaljnikovim automatima. U slučaju očuvanja poretka selektivnog nasilja, on ne može bez naučno-tehničkog progresa. Ali naučno-tehnički progres zauzvrat stvara određene rizike nasilja, uključujući i katastrofalne. Nije daleko vreme kada će čak i male organizacije, ili pojedinci, moći, na primer, ponovo stvoriti opasan virus ili ovladati energetskim nosiocima super-kapaciteta. Strašno je zamisliti šta bi se dogodilo ako bi visoke tehnologije bile primenjene u nasilne svrhe. Pored toga, takvim tehnologijama na kraju mogu doći do ruku isti ti teroristi (tehnologijama je svojstvo da prelaze iz ruku u ruke), i tada tehnološki jaz više neće igrati ulogu – u slučaju oružja za masovno uništenje nije potrebno biti razvijeniji ili jači od protivnika, dovoljno je samo naneti mu neprihvatljivu štetu.

S obzirom na kritičnu važnost naučno-tehničkog progresa, kao i rizika koje on stvara, može se zaključiti o neophodnosti borbe protiv nasilja. Dok se nasilje prihvata kao nešto dato, različite grupe ljudi biraće različne pristupe između selektivnog i neselektivnog nasilja. I oni koji izaberu drugu opciju — manje civilizovane i nasilnije ljudi — predstavljaće ozbiljnu pretnju životima onih koji zagovaraju selektivno ili umereno nasilje. Naročito bih želeo da ovu misao doprem do konzervativaca, koji često ne vole progres. Preostaje samo boriti se protiv nasilja kao fenomena u celini. Tek potpunim iskorenjivanjem nasilja može se otarasiti i odgovarajućih rizika.

Konstantin Morozov i lažna dilema

Podsećam vas o čemu je reč. Evo prepričavanja prvog članka Konstantina Morozova – o tome da libertarijanci treba da prihvate moralni realizam, a zajedno sa njim i pristanu na određene poreze, a evo prepričavanja drugog članka – o tome da libertarijanci treba da prihvate moralni realizam, a zajedno sa njim i pristanu na državu i određenu državnu prinudstvo. Ko sumnja u to da su članci korektno prepričani – tamo se nalaze linkovi ka izvornim izvorima, možete se upoznati sa njima.

Po mom mišljenju, Konstantin nudi lažnu dilemu. Evo stolice sa šiljcima moralnog realizma, i ako sednete na nju, vaše želje ne znače ništa dok god su u suprotnosti sa jedinom ispravnom objektivnom moralom, koju će vam diktirati država kroz usta dvorovih intelektualaca. A evo stolice sa kurcima moralnog subjektivizma, sednete na nju – i vaše želje ne znače više od želja bilo kog državnjaka.

Naravno, nakon marginalističke revolucije u ekonomskoj teoriji, više nije moguće ozbiljno govoriti o objektivnosti vrednosti, i moralni filozofi mogu i koliko god hteli da se trude, pokušavajući da izmisle silogizme koji dokazuju suprotno – tako da, bez mnogo razmišljanja, ja sedam na drugu stolicu i počinjem da propovedam sa ovog udobnog tripodnog sedišta, trudeći se da to radim jasnije nego što je uobičajeno za Pitije.

U svojoj knjižici o ankapu ja opisujem moral ovako:

  • Konflikt je stanje u kojem se isti objekat (predmet konflikta) posmatra kao sredstvo za postizanje različitih ciljeva, pri čemu jedna upotreba otežava drugu ili je čak čini nemogućom.
  • Svaki čovek razvija sopstvene unutrašnje postavke o tome koju taktiku ponašanja odabrati pri kojim konfliktima. To su njegove lične etičke norme.
  • A moral je jednostavno red ponašanja pri konfliktima koji uživa najveće odobravanje u određenom društvu.

Tako je moral zasnovan na subjektivnim vrednostima pojedinačnih ljudi, ali istovremeno predstavlja misaoni objekat, koji sasvim može biti grubo definisan u nekim uklesanim zapovestima, a suptilnosti ovog ili onog morala mogu se analizirati u stotinama traktata i hiljadama književnih tekstova. Konkretno, možemo prilično jasno opisati i libertarianski moral, pri čemu će znatan broj libertarijanaca u celini priznati ove norme za sebe, ali naravno neće propustiti da se spore oko raznih suptilnih momenata.

Naravno, libertarianski moral uključuje normu o dopustivosti prinude u svrhu pravednog rešavanja konflikata (pravednost je osećaj srazmernosti vrednosti predmeta konflikta i štete od konflikta). Ali istovremeno, libertarianski moral takođe zahteva od čoveka lični ulazak u konflikt na pravednoj strani, i to potpuno negira bilo kakve pokušaje monopolizacije u sferi legitimne prinude. Vrednost decentralizacije za libertarijanca je veća od vrednosti novčane efikasnosti. Uz ostale jednake uslove, on će preferirati decentralizovano rešenje. Ako je centralizovano rešenje profitabilnije – može dopustiti njegovu upotrebu kao moralni kompromis i nastaviti potragu za linijom ponašanja koja mu je moralno prijatnija.

Sada ne govorim u kategorijama onoga što bi trebalo. Niko ne treba da prihvati baš libertarianski moral. Ali ako ga prihvati, njegove radnje će biti uslovljene otprilike gorenavedenim razmišljanjima. Libertarianske želje su bolje od želja etatista – za libertarijance, jer su vrednosti subjektivne. One su bolje od želja etatista i za mnoge druge anarhiste, minarhiste, liberale, konzervatore i još neke druge misaone moralne tipove. Moj posao je jednostavan – formulisati te želje i slediti ih. A lepršanje pojedinačnih moralnih filozofa oko stolice sa šiljcima preferiram da smatram jednostavno vrstom intelektualnog mazohizma. Zašto da ne, samo da ne napadaju ljude.

Anarhizam protiv anarhije, eksplikacija

Pročitala sam članak Konstantina Morozova sa lepim naslovom Anarhizam protiv anarhije.

Ukratko, u njemu se navodi da: 1) postoji filozofski anarhizam, odnosno ubeđenje da država nema moralno pravo da primorava ljude, i postoji politički anarhizam, odnosno ubeđenje da država mora biti ukinuta; 2) iz filozofskog anarhizma ne mora nužno proistekti politički, i može se negirati pravo države na prisilu, ali bez težnje da se država iskoreni.

Konstantin izjavljuje: principijelni anarhizam zahteva moralni realizam — ubeđenje da postoje objektivno istiniti moralni sudovi … , jer bi u suprotnom sam anarhizam bio ništa više nego skup nečijih ličnih želja. U međuvremenu, anarhisti ne negiraju legitimnost svakog prisila, oni ga dopuštaju radi sprečavanja još užasnijeg prisila. Ali ako je prisila dopustiv, na primer, da bi se sprečilo još užasnije prisiljavanje, zašto se time ne može baviti država? Drugim rečima, ako se država dobro ponaša, zašto bismo morali zahtevati njeno ukidanje? A bilo koji primeri loših država uvek se mogu pripisati pojedinačnim slučajevima koji zahtevaju preciznu ispravku.

Članak bi bio nepotpun da autor nije udario na trud da razmotri očigledno pitanje: zašto država potiskuje svoje konkurente u pitanju legitimnog prisila? Kao obrazloženje se navodi da ispravna država, na koju filozofski anarhisti ne bi trebali imati primedbe, ograničava konkurente radi poštovanja jedinstvenih i transparentnih proceduralnih pravila, drugim rečima, kako bi se isključilo samovrsno pravljenje pravde. Dakle, samoodbrana je u redu, ali razrezivanje neutralisanog prekršilaca nije u redu (pozdrav Aleksandru Tatarkovu sa njegovim stalnim lejtmotivom „ne trebaju nam državni zatvori, dajte mi onog ko je pokušao da zlostavlja moju ćerku, prodaću ga za organe“).

U drugom delu članka autor analizira pitanje kako bi se pokušalo zaobići pronađene rupe u obrazloženju političkog anarhizma putem moralnog subjektivizma. Neće se uspeti opravdati pravo države na sprovođenje opravdanog prisila ako ne postoji nikakav jedinstven i univerzalan standard opravdanosti prisila. Zatim on brzo prolazi kroz Štirnera, Svetova, Belkoviča i Hoppea. Konstantinov prigovor idejama pomenutih lica svodi se na sledeće:

Ako je sam čovek jedina krajnja instanca u određivanju šta je dobro, a šta loše, zašto bi prisiljavanje nekoga na moralne poretke na koje nije dao saglasnost bilo pogrešno? Njegov subjektivni sud o tome ne može imati veću težinu od podjednako subjektivnog suda lica koje sprovodi prisilu, da je to prisiljavanje opravdano.

Drugim rečima, po Konstantinovom mišljenju, ako zauzmemo poziciju moralnog subjektivizma, onda utoliko više ostavljamo ideje o neophodnosti ukidanja države bez ikakvog oslonca. Za nekoga je država zlo, za nekoga dobro, svi su u pravu, i na tome završavamo.

U zaključku, autor konstatuje da je najperspektivniji pravac rada za anarhiste potraga za snažnim praktičnim argumentima u prilju svemu da će društvo bez države biti efikasno, a svaku tu ratničku retoriku na račun države bi bilo bolje umeriti, posvetivši više pažnje planovima raznih korisnih reformi.

Već sam jednom prepričavala prethodni Morozovljev članak o moralnom realizmu, ali ga nikako nisam prokomentarisala, a on je u međuvremenu napisao još. U sledećoj objavi ipak nameravam da se izjasnim o zanimljivim pitanjima koja je on pokrenuo.

Ah, kada bi ljudi bili dobri kao dabrovi!

Imam u svojim pretplatama jedan sićušan, ali simpatičan kanal, uglavnom o praktičnom agorizmu, ali ga ponekad povuče da razmišlja i o apstraktnim stvarima. I evo da je pre neki dan iznenada započeo seriju objava o Bitarkovoj teoriji preuređenja čovečanstva na bazi mehanizma inhibicije nasilja. Naravno, nisam mogla da prođem pored toga, sačekala sam da se serija završi i sada je preporučujem vama, zajedno sa kanalom.

Evo ovom objavom ona počinje, i dalje možete čitati mnogo objava skoro jednu za drugom sve do ove, finalne. Srećom, one su uglavnom kratke. Meni obično nedostaje strpljenja da se duboko zapuštam u detaljne analize složenih tema, i to rado prepuštam muškarcima, a sama potom usvajam dobijeni proizvod i savetujem ga drugima, ako ga smatram kvalitetnim.

Autor završava značajnom napomenom:

Ostaje otvoreno pitanje „čime bi se spretnije zamenila Lorencova teorija?“. Još uvek razmišljam.

Država 2.0

U prijateljskom projektu Libertarian State (stari naziv – Antidržava, što kao da nagoveštava evoluciju misli) izašao je prevod članka Aviezera Takera Panarhija: država 2.0. Članak nije naročito upečatljiv, budući da izlaže osnovne misli u odbranu panarhije, koje je još uvek definisao tvorac termina Emil de Puide.

A zatim je Ved Nojman, koji zapravo i vodi ovaj kanal, objavio sopstveni članak o državi 2.0, gde počinje kritikom Takera, a zatim razvija sopstvene teorijske konstrukcije, prelazeći od prvobitnih ideja panarhije na koncept čarter gradova.

Za početak, Ved redefiniše pojam države. Umesto predstave o državi kao monopolisti legitimnog nasilja, koja odbija libertarijance, on predlaže da se država definiše kao stabilno održavana infrastruktura za život ljudi na određenoj, ne nužno strogo fiksiranoj, teritoriji. To je mnogo blaže razumevanje predmeta, koje izbacuje iz razmatranja sve diskusije o stacionarnim banditima i sličnu publicistiku, fokusirajući se na faktičku organizaciju života.

Glavna prognoza članka je da će se država 1.0, kako se čarter gradovi šire, sve više svoditi na ulogu konzijerža, za šta će dobijati fiksnu naknadu.

Što se tiče strategije, Vedu i dalje najoptimalnijim izgleda pristup Pola Romera: na čistoj nenaseljenoj teritoriji, od nule, pre izgradnje dobijajući čvrste garancije od države, i detaljno razrađujući sopstvenu hartiju, na osnovu koje će se graditi dalja interakcija između države 2.0 i njenih građana.

Nije teško videti da mi u Monteliberu postupamo neoptimalno prema Vedu: uopšte nismo zvanično obavestili državu da ovde sprovodimo političke eksperimente na njenoj teritoriji, već pokušavamo da se potajno prišunjamo i, ako bude potrebno, legalizujemo se tek kada se razvijemo. Ne znam, čini mi se da je upravo tako sigurnije: mnogo je lakše dobiti faktičko priznanje nego prethodno dozvolu. Zamislite da je Satoši-sensej nekoga pitao da li sme da pokrene bitkoin…

Stefan Molynieux. Praktična anarhija. Prevod poglavlja 9, ponovo o kolektivnoj odbrani.

Poglavljem 9 završava se prvi deo Praktične anarhije Stefana Molinjua, posvećen metodologiji, a zatim sledi drugi deo, o argumentaciji, čiji je znatan deo već preveden i objavljen u gruboj verziji od strane volontera, tako da ću u slobodno vreme malo doterati narednih šest poglavlja, a obavestiću vas već po činjenici, kako ne bih pisala previše sitno.

Ako u osmom poglavlju Molinju objašnjava zašto je kolektivna odbrana od spoljne invazije pri anarhiji efikasnija nego pri državi, onda u devetom pokazuje na nekoliko istorijskih primera šta nije u redu sa državnom takozvanom odbranom.

Za prevod ove konkretne knjige nije se stvorio stalni sponzor, za razliku od Erika Maka, za kojeg donira Aleks Dvoreckij, i Dejvida Fridmana, za kojeg donira Dima Kovalenko. Ovde je bio Bitarh, ali je on, očigledno, izgubio interes, bila bih srećna ako neko preuzme inicijativu.

Smatrate prisilu opravdanim za obezbeđivanje bezbednosti – smatrajte opravdanim i iskorenjivanje nasilja!

Voluntarist, Bitarh

Prisilne državne mere gotovo uvek se opravdavaju kao neophodan metod obezbeđivanja bezbednosti. Takvog stava se drže svi zagovornici postojanja monopolne sile vlasti, bez obzira na svoje poglede. Čak i minarhisti, koji smatraju neophodnim postojanje samo minimalne države, taj minimum svode upravo na obezbeđivanje bezbednosti. A šta tek reći o onima koji zastupaju autoritativne poglede?

Naravno, kod ljudi sa takvim pogledima se ne javljaju nikakva pitanja ni u vezi sa represivnim prisilnim merama radi borbe protiv pandemije korona virusa. I to nije iznenađujuće, jer su etatisti oduvek govorili da je sila vlasti, između ostalog, neophodna za takve slučajeve, kako bi se svi do jednog primorali da se pridržavaju ograničavajućih mera i vakcinišu kada vakcina bude spremna, jer bi u suprotnom obezbeđivanje bezbednosti bilo jednostavno nemoguće. Još nešto što vredi primetiti – etatisti vrlo često smatraju neophodnim kažnjavanje ljudi za „krivice“ bez žrtava, odnosno samo za potencijalno nebezbedno ponašanje. U tom slučaju, bezbednost se često izjednačava sa stabilnošću uspostavljenih društvenih poredaka, i kao rezultat toga, čak i reč izgovorena protiv tih poredaka ili političke sile koja ih podržava može postati povod za zatvorsku kaznu, ili čak nešto gore.

Zagovornicima sile vlasti mogu reći samo to da, ako vas pitanje bezbednosti toliko snažno brine, zašto odjednom istupate protiv iskorenjivanja najveće pretnje po bezbednost – nasilja? Jer ne pandemije, a naročito ne izjave onih koji se ne slažu, već upravo nasilje i njegove posledice predstavljaju najveću pretnju po bezbednost! Ali predlog da se bolje prouči neurofiziološki mehanizam, svojstven većini ljudi, koji obuzdava nasilno ponašanje prema pripadnicima sopstvene vrste (odnosno inhibitor nasilja), utvrdi njegova genetska priroda i, koristeći dostignuća biotehnologije, razvije rešenje koje bi pomoglo da se ispravi nedostatak u radu tog mehanizma kod malog procenta ljudi koji su sposobni na činenje akata nasilja i koji ih zapravo čine, vi odjednom naglo odbacujete?

Često dolazi čak do toga da takvi ljudi ne udare sebe na to da se bar malo upoznaju sa konceptom mehanizma inhibicije nasilja i počinju da brane važnost osećaja agresije, bez kojeg bi čovek postao povrće, iako je reč samo o inhibiciji agresivnih impulsa u određenim slučajevima. Ili govore da je nasilje važno za borbu protiv samog nasilja, iako je vrlo lako videti kolika je to glupa greška u takvom razmišljanju. I naravno, inhibicija nasilja nije u protivrečnosti sa sposobnošću samoodbrane, budući da je prisustvo neposredne pretnje po život stimulus koji prvenstveno aktivira odbrambenu reakciju (na primer beg ili, zapravo, samoodbranu). I na kraju krajeva, ogromna većina ljudi ionako nije sposobna za nasilje. Čak i ako pogledate, na primer, zemlje sa najvišim nivoom ubistava, samih ubica u njima će biti hiljaditi deo od jednog procenta stanovništva (ako pretpostavimo da iza svakog ubistva stoji poseban ubica, iako to nije slučaj).

Ali odakle etatistima takav otpor prema ideji iskorenjivanja nasilja? Ako osoba potencijalno može naškoditi nekome prenoseći virus, smatrate neophodnim da joj maksimalno ograničite slobode dok se ne vakciniše. A ako osoba potencijalno može naškoditi nekome čineći nasilje (i podsećam da je to manjina ljudi, dok je većina nesposobna za nasilje i nikada ga ne čini), onda ograničavanje i „vakcinisanje“ takve osobe smatrate nepotrebnim, ili čak rizičnim? Pa po sopstvenoj logici obezbeđivanja maksimalne bezbednosti, trebalo bi da prvo podržite takve mere. Ili vam bezbednost zapravo ipak nije toliko važna?

Razlike između čikaške i austrijske škole

Danas sam kod Zolotoreva naišla na prevod članka o razlikama u pristupima čikaške i austrijske ekonomske škole. Autor se poziva na određenu diskusiju o ovim razlikama koju je vodio putem prepiske. Sumnjam da je ova diskusija u velikoj meri bila izazvana člankom Dejvida Fridmana, u kojem on detaljno razmatra upravo tu razliku u pristupima. On se na njega pozvao na svom Fejsbuku, a zatim se još nekoliko puta na istom mestu osvrnuo na ovu temu. A sve je to počelo (ne isključujem) mojim pitanjem o tome šta ga ne zadovoljava kod AEŠ – u onlajn intervjuu koji je dao ruskojezičnim čitaocima povodom izlaska ruskih prevoda Mehanike slobode.

Ukratko, ako publika ima interesovanja, mogu se pozabaviti prevodom Fridmanovog članka, kao i pojedinih, manje-više sadržajnih reakcija Austrijanaca. Interesovanje ću, naravno, meriti količinom donacija koje pristignu u skorije vreme. Za mene je ovde takođe interesantno, jer me veoma zanima Fridmanova ekonomska analiza prava, na kojoj u velikoj meri planiram da zasnovam drugi deo svoje knjige o ankapu, i želim da imam jasniju predstavu o tome koliko su sva ta razmišljanja kompatibilna sa AEŠ.

Brak

Zakoniti brak je trostrani ugovor. Može li se neregistrovani brak (dvostrani ugovor) smatrati ideološki ispravnim sa tačke gledišta ankap-a i libertarijanizma? Ako da, može li se smatrati da država koja je „zabranila istopolne brakove“ (zapravo samo odbija da zaključi određene vrste ugovora, ali ne kriminalizuje homoseksualizam i odnose – kao u Rusiji, na primer), krši prava LGBT osoba? Da li će u ankap-u postojati nešto slično matičnoj službi?

Moskvic

Brak ima mnoštvo funkcija, ali nijedna od njih nije presudna. Brak može biti udruživanje radi zajedničkog vođenja domaćinstva, ali postoje i gostujući brakovi. Može biti kooperativa za odgajanje dece, ali postoje brakovi bez dece, kao i odgajanje dece van braka. Može se koristiti za učvršćivanje prava na pravno zastupanje svog bračnog partnera – ali u tradicionalnom društvu to pravo može ostati kod roditelja partnera.

Najopštije što se može reći za skoro svaki brak jesu odnosi koji podrazumevaju određeno dovoljno dugoročno i dovoljno široko poverenje između ljudi, koje se dalje manifestuje u onim sferama u kojima ti ljudi žele da se ostvare. U domaćinstvu – onda u domaćinstvu. U seksu – onda u seksu. U deci – onda u deci. U političkom aktivizmu – tu je brak uopšte nezamenljiva stvar.

Zašto obavestiti druge o svom bračnom statusu? Pre svega da bi se okolina obavestila o tome da članovi nekog ljudskog kolektiva jedno drugom dodeljuju određena prava. Da li takva potreba opstaje u bezdržavnom društvu? Da, opstaje, jer ljudi uopšte cene predvidivost. Ova osoba je zauzeta, ne treba joj udvarati. Odlično, to je izvesnost. Od ove osobe se može potraživati dug druge osobe, jer imaju zajedničko domaćinstvo. Praktično? Praktično. Dete ne sme biti bez nadzora, neko za njega sigurno odgovara. Vidiš dete bez nadzora – tačno znaš šta treba da uradiš. Devojčice, gde su tvoji roditelji?

Tako, sve dok ljudi stupaju u dugoročne poverljive odnose, oni će to verovatno preneti, barem, svom stalnom krugu poznanika. Ali da li treba da se opterećuju i formalizuju svoje odnose ozbiljnim formalnim ugovorom koji podrazumeva mogućnost prinude za njegovo izvršenje? To je malo verovatno. Ljudi masovno čak i komercijalne aktivnosti obavljaju bez potpisivanja papira, a šta tek reći o organizaciji svakodnevnog života, uređivanju seksa ili zajedničkom prelasku Atlantika jahtom. Brak su odnosi poverenja, i ljudi su obično skloni da ne kvare te odnose papirima.

Druga stvar je da okolini može biti stalo do toga šta se dešava između ljudi u braku. Možda je tu nešto istopolno, blisko srodno, sa tinejdžerima, životinjama ili lutkama. Čak i u najtolerantnijem libertarianskom društvu, okolina barem želi da bude sigurna da je brak dobrovoljan, da u njemu nema domaćeg nasilja i ostalih arhaičnih užasa. Ali i ovde je okolini potpuno nebitno kojim papirom su ti odnosi formalizovani, oni će udariti po licu, a ne po pasošu.

Pretpostavljam da će u ankap-u opstati notarijat ili nešto slično – na primer, umesto notara, svedoci bi mogli biti i volonteri sa dobrom reputacijom. Ti svedoci će potvrditi činjenice o zaključenju određenih ugovora, od kojih će samo mali deo biti bračni ugovori. Ne verujem u masovnu fiksaciju ugovora u blokčejnovima, u njima ili postoji strašan nedostatak prostora, ili će njihovo proširenje brzo naići na ekonomska i tehnološka ograničenja. Druga stvar je da su sadašnje matične službe takođe i mesta za prikupljanje big data-a, ali ta uloga već sada prelazi na različite onlajn društvene platforme, i malo je verovatno da će one to raditi gore.

Absurdnost rešavanja problema nasilja pomoću nasilja

Voluntarista, Bitarh

Neophodnost nasilja kao fenomena ljudskih međusobnih odnosa najčešće se opravdava borbom protiv samog nasilja. Pošto u društvu postoji pretnja nasiljem od strane malog procenta ljudi, toj pretnji se mora suprotstaviti sopstveno, „dobroćudno“ i „legitimno“ nasilje. Ali ova šema samo stvara sopstvene probleme, od kojih neki mogu biti nazvani potpuno apsurdnim. Nasilno rešenje izgleda naročito apsurdno u svetlu činjenice da velika većina ljudi nikada ne vrši, barem brutalno nasilje (nanose ozbiljnu fizičku štetu ili ubijaju) i nije sposobna za njegovo izvršenje. To potvrđuju i vojni podaci i podaci o kriminalitetu, čak i o kriminalitetu u ekstremno brutalnim zemljama gde je rad policije jednostavno paralisan (zemljama Latinske Amerike).

Većina ljudi je nenasilna, oni neće primeniti silu prema bilo kome radi postizanja bilo kakvih ciljeva, osim u slučaju neposredne pretnje po život. To znači da šema korišćenja nasilja radi borbe protiv nasilja zahteva postojanje jedne kategorije nasilnika kako bi oni navodno zaštitili sve ostale od druge kategorije nasilnika. I pod takvom zaštitom se nipošto ne podrazumeva samo zaštita od već prisutne pretnje nasiljem. Najčešće se pod tim podrazumeva pravo agenata sile, izabranih za taj zadatak, da primene nasilje prema bilo kome ko po njihovom mišljenju potencijalno može predstavljati neku pretnju društvu i drugim ljudima, uključujući i pretnje nenasilnog karaktera (jer je u praksi nemoguće ograničiti agente sile, koji imaju legitimno pravo na primenu nasilja nad ljudima, samo na borbu protiv nasilja; oni će ga primenjivati tamo gde sami smatraju da je to potrebno).

Možda je ovo rešenje u određenoj meri sposobno da funkcioniše u kratkoročnoj perspektivi. Ali u dugoročnoj ono dovodi do sledeće apsurdne situacije – u društvu je neophodno namerno održavati određeni nivo nasilnika među nenasilnom većinom, inače neće biti ljudi za rešavanje zadataka koji zahtevaju iniciranje nasilja. To znači da ovo rešenje nikako ne može služiti svrsi borbe protiv nasilja, pošto ono samo stvara nasilje. Očigledno je da za rešavanje problema nasilja potrebno razmotriti potpuno druge metode.