Ulični marševi. Preporuke.

Sutra, 31. januara, ponovo izlazimo na ulice. Posle 23. januara vidimo prilično jasnu taktiku režima: maksimalno otežati koordinaciju i izbaciti iz igre sve organizatore, kao i one koji teoretski mogli biti organizatori, čak i ako se konkretno sada ne izlažu, ali su u prošlosti bili primećeni u nečem sličnom. Na mestima održavanja akcija će biti gušena veza, ograničavano kretanje javnog prevoza, blokirani trotoari i putevi, a objekti zatvarani.

Navaljnov štab nastavlja da insistira na tome da predstojeća akcija bude mirna. To znači da se predlaže da se policajci ne šutiraju po stomaku, čak i ako im zapari vizir.

Kako se predlaže da se ponašamo u okviru onih ograničenja koja nam nameće neprijatelj i koja nam nameće sopstveno komandovanje?

  1. Ovo nije poslednja odlučujuća bitka, već samo jedna od epizoda predstojećeg veoma dugog suočavanja.
  2. Ali sutra treba nastupiti upečatljivije nego pre nedelju dana.
  3. Verovatno će izaći malo više ljudi, ali to nema naročit značaj.
  4. Moramo pokazati odlučnost, ali pritom pretrpeti minimalne gubitke.
  5. Zato glavni akcenat stavljamo upravo na bezbednost.
  6. Anonimnost. Neupadljiva odeća koja krije prepoznatljive osobine, obavezno stavljamo maske, bez bedževa i ostalih aksesoara koji olakšavaju identifikaciju.
  7. Dolazimo u grupama. Ako nemate svoju ekipu, pokušajte da se priključite nekome. Ne smete ostati sami i bez nadzora.
  8. Ne stojimo na trgovima, stalno se krećemo kao gusta masa, ne dozvoljavamo da nas opkole ili preseku; pri pokušajima policajaca da uđu u redove – spajamo se rukama.
  9. Pri pokušajima hapšenja, hvatamo one koje hapse, opkružujemo nastalu gužvu i zahtevamo od policajaca da odu bez plena.
  10. Snimamo kamerama samo policajce. Svoje – ni u kom slučaju. Od novinara zahtevajte da snimaju samo opšte planove i to samo otpozadi. Bez intervjua, šaljite ih u p****. Pritom baš psovkama, kako ne bi bilo iskušenja da to puste u etar. Najbolje što možete uraditi sa novinarom vladinog kanala je da ga tajno gurnete na policajce i odmah nestanete u masi.
  11. Plakate ne nosimo. Osim ako taj plakat nije na šperploči, a šperploča na čvrstom drvenom stubu. Ko zna, možda zatreba.
  12. O oružju. Koristi se samo za sprečavanje hapšenja i samo tada kada to ne beleže kamere. Spray-bočice i gel-bočice su dobre. Aerosolne su loše (mogu postradati svoji).
  13. Zastave su potrebne samo za orijentaciju, da bi se znalo gde je glava i rep kolone. Zastavonoša ne sme ići sa ivice – on je primarni cilj za hapšenje. Ako zastavonošu ipak hapse – otimajte mu zastavu, ako sam ne dozna da je baci daleko u masu. Neka zastavu dalje nosi neko drugi. Glupo je nositi zastavu sa sobom u policijski kombi.
  14. Skandiranja – minimum, bolje je glasno pozdravljati prijateljski nastrojene vozače koji sirendaju. Skandiranjem se takođe mogu obaveštavati zadnji redovi o važnim detaljima situacije. „Putin je govno!“ – loše skandiranje. „Policija desno!“ – dobro.
  15. Kada se dostigne krajnja tačka šetnje, potrebno je odmah i veoma brzo se razići u različitim pravcima, ali ne pojedinačno, već u nekoliko kolona, prema broju mogućih pravaca kretanja na završnoj tački šetnje. Ovo je najopasnija faza akcije, bilo bi žao proći celu rutu i završiti u kombiju pred sam kraj.
  16. Ako na završnoj tački čekaju policajci, tamo uopšte ne treba ići – bolje je skrenuti ranije i otići daleko u stranu, i tek na bezbednoj udaljenosti od neprijatelja završiti akciju.

Sve ove preporuke su za regione. Dve stolice imaju svoju specifičnost, ogromno iskustvo sa sličnim akcijama, plus potpuno drugačiji broj ljudi, oni će se sami snaći.

A razne banalnosti, poput toga kako se ponašati u policijskoj stanici, ostavljam pravnicima. Za početak, ne treba tamo ni dospeti.

Da, sve je ovo priprema za prošli rat. Ako nas sutra umesto pendreka dočekaju vodeni topovi, gas i gumeni meci, od ovih preporuka će malo šta biti od koristi. Ako se situacija pokaže kao toliko nepredviđena, treba jednostavno bežati što dalje sa mesta akcije, jer će to značiti da sledeći put treba poneti potpuno drugu opremu.

Prepostovanje ovog teksta je bolje raditi sa anonimnih naloga.

Na ovo još uvek ne pozivam, mada već želim, naravno

Krv patriota, novo izdanje

U kanalu Scipionov san pojavila se objava sa instrukcijama za donacije Centru za republikačka istraživanja. Rodion Belkovič tvrdi da podrška Centru služi upravo kao donacija za čitanje knjige Krv patriota. Zato sam dodala link ka objavi u izdavački predgovor, a ujedno sam navela da oni koji žele da podrže izdavačku kuću Vladimir Dalj mogu kupiti štampano izdanje – sam Belkovič, prema njegovim rečima, ne dobija novac od toga, tako da time sponzorišete upravo izdavača.

Preuzmite novu verziju knjige, gde su ujedno ispravljene neke greške pri skeniranju. Ostalo je još mnogo toga, samo je bilo važno što pre dodati podatke za donacije CRI, pa ću konačna doterivanja ostaviti za kasnije. Usput, ako bi neko preuzeo korekturu ove knjige i poslao ispravljen fajl, bila bih veoma zahvalna.

Sloboda govora — u odnosu na sve, osim fizičkog nasilja

Voluntarist

U kontekstu nedavnih blokada konzervativnih grupa i resursa od strane zapadnih korporacija, kao i zbog starijih prigovora upućenih meni povodom toga što sam pozivao na učešće u blokadi Jutjub kanala propagandiste Vladimira Solovjova, želeo bih da iznesem svoje mišljenje o svom, kao i generalno libertarianskom/voluntarističkom stavu u vezi sa slobodom govora.

Kao što znamo, ideja voluntarizma sastoji se u tome da se iskoreni svaki oblik nasilja i silom nametne prisile u odnosima između ljudi, odnosno da se dostigne stanje maksimalne slobode delovanja, dogovora i asocijacije. Odmah se može reći da blokada sadržaja bilo koje vrste od strane bilo koje platforme nije nasilna radnja, a samim tim to nije ono protiv čega voluntarista može biti. Međutim, u savremenom svetu se stvorila takva situacija da su velike društvene platforme u velikoj meri zavisne od država, one su sa njima u bliskoj saradnji (naročito sa policijom i tajnim službama), a takođe često od njih dobijaju monopolne privilegije i subvencije. De facto, one u određenoj meri rade od sredstava poreza oduzetih od ljudi, i sve dok to ostane tačno, one, po mišljenju mnogih ljudi, ne mogu biti ništa drugo do javnih servisa na koje bi sloboda govora trebalo da se primenjuje u apsolutnoj (ili skoro apsolutnoj, uz male ograde) meri. Takođe se često susrećem sa mišljenjem da čak i u uslovima slobodnog društva je potrebno vršiti pritisak na sve velike društvene platforme kako bi i one kod sebe podržale potpunu slobodu govora.

Međutim, ne zaboravimo da je za nas najglavnji problem nasilje. Protiv njega se mora boriti. I u toku te borbe ni u kom slučaju ne sme se dozvoliti širenje i popularizacija nasilničkih ideja, jer će to samo provocirati nove akte nasilja, što će dovesti do mnoštva negativnih eksternalija (o kojima sam mnogo pričao u materijalima svog kanala i javne stranice) i u budućnosti može se za sve nas završiti kao potpuna katastrofa (neko ko želi da reši svoje probleme putem nasilja može čak koristiti oružje masovnog uništenja, na primer, pustiti na slobodu veoma opasan virus).

Razumevanje ovoga nam će omogućiti da formulišemo odgovor u vezi sa tim kakva politika treba da se primenjuje sada na takozvanim javnim društvenim platformama, kao i koja je neophodna pri vršenju pritiska (osim silovnog, koji je naravno nedopustiv) na bilo koje platforme takve vrste uopšte. I to je – sloboda govora je dopustiva u svim slučajevima, osim u slučajevima pozivanja na nasilje.

Ideje u čijoj je osnovi silovno nametanje ne smeju biti dopuštene za objavljivanje na takvim platformama. Ljudi koji pozivaju na iniciranje nasilja prema bilo kome moraju biti blokirani, prema njima se takođe može primeniti opšti ostracizam sve dok ne odluče da odustanu od nasilničkih težnji. Takođe su nedopustivi pozivi na kažnjavanje ljudi od strane državnih organa, pošto se takva kažnjavanja realizuju silovnim metodama. Naravno, ovo se ne odnosi na pozive za samoodbranu svim sredstvima u slučaju iniciranja nasilja od strane bilo kog agresora, pošto je ova radnja usmerena na prekid akta nasilja koji se već vrši i uklanjanje povezanih negativnih eksternalija.

Zaključak: nasilnike je potrebno podvrgnuti ostracizmu, a nasilničke ideje ne treba dopustiti za objavljivanje i širenje na društvenim platformama. Takođe je potrebno vršiti pritisak (naravno nenasilan) na bilo koje društvene platforme s ciljem da se od njih izdejstvuje blokada ljudi i materijala koji pozivaju na nasilje. U slučaju materijala druge vrste – sve se rešava privatnim putem, svaka platforma sama odlučuje šta će objavljivati, a šta ne, i svaki čovek odlučuje da li će koristiti tu ili drugu platformu, i da li će prema njoj uvesti personalne sankcije ako mu se ne sviđa sadržaj koji se na njoj objavljuje.

Zar je počelo?

Današnji mitinzi su razveli moju melanholiju. Izašao je veliki broj ljudi, narod narod narod was zol i vesel. Policajci su bili mnogo više nego prethodnih godina. Radili su bez žestine, ali dovoljno odlučno. Ljudi su u hodu učili kako se povezuju, pokušavali su da odbrane svoje. Plakata i zastava je bilo malo, nisu izlazili da se cure, ali da pritiskaju masom.

Posebno motivišu video snimci gde policajce prskaju biberom, gađaju snežkama ili jednostavno tuku po licu. Malodušno sam izbacila sprej iz džepa pre polaska, ali sledeći put ću ga obavezno poneti. I, možda, ću čak tražiti povod da ga primenim. Oseća se da će ovog puta, ako dođe do krivičnih prijava, one više neće biti izmišljene, ne zbog plastičnih čaša, već pošteno. I imam čudan osećaj da će takve krivične prijave pre podgrejati narod, nego što će ga zastrašiti. Da, naravno, ovo zapisujem sada dok su još vreli sledeći, dok su adrenalinova sećanja sveža. Ali ljudi se već sada moralno pripremaju da izađu za nedelju dana, ako ne ranije, i njima su takođe adrenalinova sećanja sveža. Tako da je eskalacija sa strane protestujućih sasvim verovatna, a to je upravo ono što je potrebno za pojavljivanje šansi za njegov uspeh.

Posebno hvala onom, i dalje mi nepoznatom, mladom čoveku koji je sprečio moje hapšenje, zgrabiivši me uz vik: „ajde, skloni ruke, to je moja devojka!“. I policajac je, što je karakteristično, sklonio ruke. Tako radi homested)))

Ovo je Moskva, čini se. Kod nas nije bilo takvih ohrabrujućih kadrova, nažalost.

Iskorenjivanje agresivnog nasilja ne zahteva silovno prisiljavanje

Bitarh, Voluntarist

U razgovorima o tome kako postići stanje nenasilnog osuživotstva, često se iznosi argument da bez silovitog uvođenja principa nenasilja ionako ništa neće funkcionisati, jer će ostati ljudi koji neće dobrovoljno prihvatiti nenasilje. Ponekad se može stvoriti i potpuno pogrešan utisak da zagovornici nenasilja navodno žele iskoreniti nasilje upravo pomoću sile, odnosno nasiljem sa svoje strane, čime se sami predstavljaju kao kontradiktorni nasilnici koji napadaju slobodu ljudi koji ih okružuju. Naravno, to ne odgovara stvarnosti. Ali kako se ipak bez silovitog uvođenja može postići stanje nenasilja? Za to je potrebno razmotriti dva pristupa ovom pitanju.

Prvi pristup sastoji se u izravnavanju Balansa Potencijala Nasilja i on sam po sebi podrazumeva nemogućnost silovitog prisiljavanja (na primer, u formatu države), budući da apsolutno svaki subjekt može odbiti napad i naneti agresoru neprihvatljivu štetu. Samo agresivno nasilje kao fenomen može se iskoreniti dvema metodama. Prilikom korišćenja blaže metode, dovoljno je samo da žrtva napada može da obezbedi agresoru neprijatne i bolne senzacije pomoću neletalnih sredstava samoodbrane, i time smanji njegovu težnju ka ispoljavanju nasilnog ponašanja u budućnosti (ovakav pristup se čini najefikasnijim u slučaju uvođenja blagog BPN-a od detinjstva). To bi trebalo biti sasvim dovoljno da se spreči formiranje i reprodukcija hijerarhija dominacije (priznajmo iskreno — jedna od varijanti takve hijerarhije u ljudskom društvu je stacionarni bandit). Stroža metoda podrazumeva samoodbranu pomoću letalnih sredstava, a samim tim i likvidaciju svakoga ko je sposoban da počini čin napada, što će kod ljudi učvrstiti nenasilno ponašanje evolutivnim putem.

Drugi pristup podrazumeva korišćenje biotehnoloških metoda za razvoj i primenu genoterapije kako bi se reprodukovao rezultat dejstva prirodne selekcije kod naoružanih vrsta (ježevi, bodljikavci, neke otrovne zmije i insekti koji nisu sposobni da iniciraju intranasilje unutar vrste) bez direktnog uklanjanja agresora iz populacije, već uvođenjem u njihov DNK potrebnih varijanti gena pomoću virusnog vektora koji kod čoveka izaziva gađenje prema iniciranju nasilja. Ona se može promovisati na isti način kao i bilo koja druga vakcina protiv opasnih bolesti (a nasilje je sigurno čak i mnogo opasnije od njih).

Ali kako postići da ovakva genoterapija bude prihvaćena od strane svih bez silovitog uvođenja? Čak i ako se uspe ubeđuje mnogi da je prihvate dobrovoljno, i dalje će ostati oni koji to neće želeti. Međutim, i za ovaj problem postoji rešenje.

Prvo, ljudi koji su odlučili da prihvate genoterapiju mogu koristiti nenasilne metode pritiska (kao što su ostracizam ili finansijske sankcije) prema onima koji to još nisu uradili i pokazuju nasilne sklonosti. Na primer, bračni par je odlučio da se ne vakciniše i da ne vakciniše svoju decu, pri čemu se kod njih beleži mnogo slučajeva agresivnog ponašanja. U društvu u kojem je rasprostranjena podrška ideji nenasilja, biće im veoma teško pronaći školu za obrazovanje svoje dece, jer u takvim okolnostima malo ko će želeti da rizikuje primajući potencijalne huligane koji maltretiraju druge učenike. Ili, na primer, osobi može biti odbijena bankarska usluga, jer postoji rizik da, imajući patološku sklonost ka agresivnom nasilju, može početi da finansira terorističku ili bilo koju drugu nasilnu aktivnost, što bi odrazilo na reputaciju same banke, a potencijalno i dovelo do žrtava među njenim osobljem i rukovodiocima.

Drugo, strelice sa genoterapijom mogu se koristiti kao sredstvo samoodbrane. Napad na osobu naoružanu takvim strelicama značilo bi za agresora njegovu uspešnu vakcinaciju i oslobađanje od nasilnih sklonosti. Čak i ako osoba koristi plaćene agente za napad, oni se mogu vakcinisati, a bez njih on više neće predstavljati nikakvu pretnju.

Kao rezultat, vidimo da stanje nenasilja može biti postignuto različitim nenasilnim metodama, u potpunosti u skladu sa principom neagresije (NAP). To nije ideja koja zahteva uvođenje odozgo ili koja uopšte nema šanse da bude ostvarena u stvarnosti. S obzirom na koristi koje se dobijaju iskorenjivanjem nasilnih sklonosti u društvu, bilo bi razumno podržati realizaciju nekog od prethodno navedenih pristupa (ili čak svih odjednom).

Žestoke igre

Pročitao sam o ideologiji nenasilja i pojavilo se pitanje. U nekim „levim“ zemljama Evrope mešovite borilačke veštine su dugo bile zabranjene – smatrane su ne kao sport, već kao spektakl koji podstiče жестокость. Kako na to gleda Ankap-tjan? Jer je to, s jedne strane, zabranjujuća mera, a s druge, ideološki ispravna.

анонимный вопрос

Ovde vidimo određenu pomešanost uzroka i posledica. Razne brutalne igre ne podstiču brutalnost, već su jednostavno manifestacija već postojeće brutalnosti običaja, kao i u određenoj meri mode. Želja ljudi da „prodrmaju“ nerve ostaje, bolje poznato kao traženje uzbuđenja, ali za ogromnu većinu danas je važno da sve bude dobrovoljno i pomalo „za glumu“. Film-katastrofa, a ne stvarno spaljivanje Rima. BDSM umesto stvarnog mučenja. Sportske borilačke veštine različitih stepena brutalnosti umesto sudskih pojedinacaka. Cirque du Soleil umesto šapita sa nepromenljivim lavovima.

Šta će biti ako se u svakom kvartu otvori klub mešovitih borilačkih veština ili nekog drugog brutalnog fizičkog obračuna? Polovina će bankrotirati (u ruskom slučaju će potrčati državi da moli za subvencije za razvoj sporta). Četrdeset procenata će smanjiti intenzitet i prekvalifikovati se na uslovnu kapoeru. Tržište ne treba toliko brutalnosti. Ali neka količina je potrebna. Povodom toga sam davno napisala prilično zabavan post.

Izvinite, danas je nekako kratko)

Tržište će rešiti, inshallah

Republikanizam, nastavak

Nakon mog jučerašnjeg posta o republikanizmu dobila sam opširan komentar od @evgenii_pavlovich, koji mi se učinio prikladnim za objavljivanje.

Savetujem da pogledate predavanje u kojem je Rodion jasnije i potpunije izložio svoje stavove. Mnogo toga se preklapa sa onim što ste razmatrali u snimku iz Sankt Peterburga.

Kako postići ravnotežu?

Iako me niko nije pitao, dozvoliću sebi da odgovorim.

Sa tačke gledišta republikanaca, anarhizam sam po sebi nije samovredan, to nije krajnji cilj, jer je anarhizam tek učenje koje iz određenih osnova negira legitimitet države, jednostavno zato što je država organizovana kriminalna grupa (Zašto je država OKG, pogledajte/setite se argumenata Spunera i Rotbarda. Nema smisla ih prepričavati u pristojnom društvu). Dakle, u političkoj filozofiji država kao unutrašnje kontradiktoran koncept je uklonjena i mrtva, ali kao fenomen političke stvarnosti ona nastavlja da postoji po inerciji kao nesporazum. Iz ove perspektive, etatisti u političkoj filozofiji su nešto poput sledbenika teorije flogistona u hemiji, a anarhisti koji se danas bave isključivo negiranjem države izmišljaju točak i rešavaju problem koji je već rešen u 19. veku, ne dodajući ništa novo.

U stvarnosti pak vidimo da anarhisti ne ostaju samo anarhisti, već proučavaju kako funkcioniše slobodno društvo i predlažu razna poboljšanja: Rotbard piše o privatnim bezbednosnim preduzećima kao osiguravčima koji se oslanjaju na prirodno pravo, shvaćeno kao neotuđivo pravo privatne svojine; Dejvid Fridman govori o razvoju konkurentnih pravnih sistema na slobodnom tržištu; naša mladež u poznatim grupama razmišlja o panarhizmu i kreira koncept ugovornih jurisdikcija bez obraćanja idejama prirodnog prava; ruski libertarijanci osnivaju partiju, pozivaju na učešće u politici, infiltraciju u organe vlasti i „anti-državnu diktaturu“ sa lustracijama i deregulacijama. Drugim rečima, svi ovi ljudi se bave projektovanjem i izgradnjom republike. Ostajući anarhisti, oni postaju republikanci. Na primer, saglasnost između ljudi oko postojanja prirodnog prava kao neotuđivog prava privatne svojine je poseban slučaj saglasnosti u pravnim pitanjima na kojoj se gradi republika. Dobrovoljno zaključeni ugovori su, ponovo, eksplicitno izražena saglasnost u pravnim pitanjima. Ali, sa tačke gledišta republikanaca, saglasnost u pravnim pitanjima i zajednost interesa ne moraju biti eksplicitno izraženi. Glavno je da oni postoje i da radite na zajedničkom delu (res publica).

Tako je ravnoteža zapravo u tome što su anarhisti u praksi republikanci. Ceo problem je samo u tome kakva je to res publica, kakvo je to zajedničko delo, kakvo je ono, sa kojim pravnim normama se slažete i u čemu besteht zajednost interesa, i sa kim imate tu zajednost. Komunisti takođe imaju svoju republiku i svoju saglasnost u pravnim pitanjima i zajednost interesa. Samo što se njihova saglasnost u pravnim pitanjima u velikoj meri razlikuje od saglasnosti u pravnim pitanjima, na primer, libertarijanaca.

Još nekoliko reči o razlikama između libertarijanizma i desnog republikanizma. Libertarijanci kod nas obično polaze ili od Rotbardove ideje prirodnih prava svojine, ili govore da su izvor prava i obaveza ugovori, a dok ugovora nema, postoje samo apsolutne slobode. Dalje sve zavisi od toga koliko ste „pokvareni“ i kako razumete reč „sloboda“. Za libertarijance sloboda je sloboda od nasilja i pljačkanja. Za nelibertarijance sloboda je sloboda da nasiljuju i pljačkaju. Dalje se pitanje rešava, na primer, kroz fizičko uklanjanje (physical removal) jednih od strane drugih. Dakle, u libertarijanizmu je sloboda ontološki primarna u političkoj filozofiji, to je prirodni poredak, šta god to značilo. U republikanizmu pak, sudeći po onome što Rodion govori u svojim predavanjima, ontološki primarna je nesloboda: u prirodi slobode nema, sloboda je kulturni fenomen i ne sreće se u svim civilizacijama, nisu svi ljudi upoznati sa slobodom, ne rađamo se slobodnim, već postajemo. Dakle, koliko ja razumem, polazne pretpostavke u libertarijanizmu i republikanizmu su principijelno različite. Moguće rešenje ovog protivrečnosti sastoji se u tome da se ne mešaju „fenomenalni svet prirodne nužnosti“ i „noumenalni svet ljudske slobode“, koristeći Kantov jezik. Sloboda i dobra volja su isključivo ljudske stvari u smislu u kojem Rodion govori o čoveku. Individua kao predstavnik biološke vrste Homo sapiens sapiens je deo prirode, životinja. Ako pak čoveka posmatramo kao projekat, kao ličnost, onda ga treba projektovati, njega treba izabrati, on treba postati: na primer, slobodan čovek slobodnog društva. I, kao što je poznato, čovek je slobodno biće u smislu da je sposoban da deluje ne samo u skladu sa prirodom, već i uprkos njoj. Činimo mnogo neprirodnih stvari. Ponekad su to postupci za opšte dobro, ponekad na štetu. Zato je važno ne biti varvari i delovati za dobro: graditi društvo slobodnih, imućih ljudi. Na pitanje kako je takvo društvo moguće, mislim da su libertarijanci i desni republikanci saglasni, i to je najvažnije.

OMP neefikasno? Razbijamo mit Borisa Bojaršinova i njegovih pristalica.

Kolumna Bitarha

Ispostavilo se da postoji prilično velika „sekta“ pristalica Borisa Bojaršinova, koji negira opasnost oružja masovnog uništenja (OMU). On konstantno ponavlja otprilike ovakvu „mantru“ o beskorisnosti nuklearnog oružja (NO). Njegov profil je fizika, pa se većina razmišljanja odnosi konkretno na NO, ali ponekad govori nešto slično i o virusima (sećam se da je Mihail Svetov direktno pitao Bojaršinova o ideji virusnog OMU, a Boris je odgovorio otprilike u istom duhu kao i za NO).

Glavna poruka njegove teorije je da nijedno od trenutno postojećih OMU nije sposobno da uništi čovečanstvo, pa čak ni neki određeni geografski region. On tvrdi da veličina razaranja od nuklearne eksplozije raste kao kubni koren snage naplata (tj. pri povećanju broja „megatona“ bombe, razaranja rastu veoma, veoma sporo), da je nuklearna zima greška u proračunima i da je neće biti u stvarnosti, a da se virusi mogu zaustaviti vakcinom i da ih je nezgodno čuvati spremne za upotrebu.

Dakle, Bojaršinov i njegovi pristalice ne razumeju samu suštinu teorije odvraćanja i mešaju oružje sudnjeg dana (OSD) i oružje masovnog uništenja (OMU). Potonje se ponekad naziva i strateškim oružjem odvraćanja.

OSD u bukvalnom smislu je uređaj koji je sposoban da potpuno uništi celo čovečanstvo ili učini planetu nepodobnom za život.

OMU je oružje odvraćanja koje funkcioniše po teorijsko-igračkom modelu koristi/troškova. Niko od pristalica nuklearnog/virusnog odvraćanja nikada i ne tvrdi da OMU treba da ubije celo čovečanstvo u direktnom smislu, kao što se to razume u slučaju OSD. Čak i na vrhuncu hladnog rata, kada su SSSR i SAD imali desetine hiljada termonuklearnih naplata, eksperti su govorili o nanošenju neprihvatljive štete, ali nikako o potpunom uništenju planete. Koncepcija M.A.D. („Mutual Assured Destruction“) je varljiva u svom nazivu – to uopšte nije potpuno uzajamno uništenje kao što mnogi misle, već samo nanošenje neprihvatljive štete.

Ipak, za odvraćanje agresora u formi države, OMU je sasvim dovoljno. To odlično pokazuje primer severnokorejskog Kima, na kojeg se boji napasti čak i najmoćnija država sveta — SAD. O razornoj sili severnokorejskih raketa ne treba ni govoriti — kao što kažu eksperti, u najboljem slučaju doleće samo 1-2 rakete sa najjednostavnijom nuklearnom bojglavom, koja će raznesti nekoliko blokova gusto zgrađenog područja u gradu kao što je Njujork. Postoje i suprotni primeri — Kadafi i Husejn nisu imali OMU i svi odlično znamo šta se s njima desilo.

Iz etologije životinja je poznato kako je uređena hijerarhija dominacije kod vrsta životinja koje je formiraju (sam čin formiranja takve hijerarhije je greška [lokalni ekstremum] evolucije, koja nastaje zbog narušavanja ravnomernosti balansa potencijala nasilja [kod životinja je to odsustvo urođene naoružanosti]). Dakle, u takvoj hijerarhiji dominant („alfa“) može primeniti nasilje nad submisivnim jedinkama („omega“), a one uopšte nisu sposobne da mu nanesu uzvratnu štetu. Ako jesu sposobne — hijerarhija dominacije ne nastaje.

Uopšteno govoreći, sve države su, u odnosu kako na sopstvene građane, tako i na druge, slabije države, sposobne da primene nasilje bez rizika da dobiju uzvratnu štetu. Donoseći odluku o napadu na Husejna, vlada SAD-a je uzela u obzir rizike od uzvratnog udarca i, razumevši da je maksimum koji Sadam Husejn može učiniti to da ubije deo vojnika koji su tamo poslati dobrovoljno i spremni na rizik, lako se odlučila na agresiju.

Situacija sa severnokorejskim Kimom je potpuno drugačija — primiti čak i slabu bombu na Njujork je neprihvatljiva šteta, birači to neće razumeti i politički sistem SAD-a rizikuje da se raspadne, što vlast nikako ne sme dozvoliti.

Sada razmotrimo suočavanje stacionarnog bandita i pojedinca. Kako mislite, možete čak i primeniti ovo lično na sebe, da li bi društvo pristalo da sedi u karantinu dve nedelje kako bi dozvolilo državi da primeni nasilje čak i nad osobom koja vam je najneprijatnija, kao što je manijak-pedofil? Želite da pogubite jednog manijaka — dobrodošli na dvonedeljni karantin! Veoma sumnjam da biste pristali na to.

Država može primoravati pomoću nasilja samo onda kada ne sledi barem minimalni uzvratni udar pomoću OMU, inače „birači neće razumeti“. Tako da za odvraćanje moderne države NO ili virusi 4. stepena opasnosti su čak i previše. Dovoljan je i slab virus gripa, koji se u bukvalnom smislu može razmnožiti „u garaži“ koristeći najjednostavnije dostupne materijale, kao što su kokošja jaja i inkubator, a sam uzorak virusa za razmnožavanje može se bez problema nabaviti u bilo kojoj bolnici. Glavna stvar je neizbežnost uzvratnog udarca pomoću takvog OMU u slučaju „nabutillivanja“, što se može realizovati kao „sistem mrtve ruke“ ili „tržište ubistava“ („assasination market“). Nakon nekoliko takvih epizoda, zemlja će se brzo vratiti u stanje pojedinačnih predržavnih društava, gde je maksimum što su mogli uraditi sa prestupnikom bio ostracizam. O tome je dobro rekao filozof Stiven Pinker: „Osveta je rizičan posao, jer, ako je neprijatelj toliko opasan da ti je nanio štetu, malo je verovatno da će prihvatiti kaznu bez otpora.“. U pitanjima primoravanja na pokornost naređenjima („zakonima“) stacionarnog bandita — analogno je (o tome smo pričali u videu „Nenasilna država“). Postojanje čak i najjednostavnijeg OMU kod potencijalne žrtve države čini iniciranje nasilja „političkim samoubistvom“ za vlast. Doći će do toga da će društvo, umorno od neprekidnih karantina i prepunih bolnica, pritisnuti državu njenim sopstvenim silama da iskoreni agresivno nasilje (sada je teško u to poverovati, ali život će naterati).

2020, итоги

Godina je bila užasna. Kanal skoro da nije dobio nove pratioce, objave su postale ređe, i uopšte se počeo osećati krizni period žanra. Video kurs o libertarianizmu na kanalu Libertarian Band zapeo je još u proleće, i ubrzo je prekinut usred rečenice. Na pitanja sada odgovaram prilično nevoljno, jer sam u suštini na sve već odgovorila, a ne želim da se ponavljam. Komentarisanje aktuelnih događaja iz svoje perspektive je jedini izduvni ventil, ali to je prilično sekundaran proizvod i ne bih želela da se potpuno fokusiram na to. Ostaju prevodi, ali je štetno prehraniti pratioce i njima.

U takvoj situaciji, naravno, treba započeti neki novi projekat, po mogućnosti uz očuvanje postojećih priprema.

Najočiglednije je sistematizacija onoga što je već napisano, u obliku jedinstvenog povezanog teksta o libertarianizmu. Projekat ima jasan minus. Takvih knjiga je već napisano mnogo, među njima nema nijedne idealne, i moja očigledno neće postati takva.

Drugi pravac – umesto knjige napraviti viki, kako bi se čovek za svaki termin ili pojam mogao uputiti na konkretnu adresu, i time presekli većina sporova o definicijama. Minus – takve aktivnosti nije veoma zgodno osvetljavati na kanalu. Drugi minus – viki je engine za decentralizovano kreiranje sadržaja, tako da će ili ići sporo i turobno u samoće, ili će ovaj prank brzo izmaći kontroli.

Mnogi se takođe žale na ozbiljan nedostatak libertarianske beletristike, i to je potencijalno veoma bogato polje. Istina, plašim se da ću to raditi još veštački nego Ajn Rend. Treba pokušati.

Ukratko, završavam ovu godinu u potpunom kreativnom rastroju, i najviše me čudi što se i dalje nalaze neki ludaci koji mi doniraju. Sa donacijama se zaista radi mnogo veselije, ali je veoma čudno kada neko veruje u tebe više nego ti sama.