Veza između starosti i sklonosti ka nasilju kod čoveka

Voluntarist, Bitarh

Kao što je poznato, glavni deo zločina, uključujući nasilne, čini se u uzrastu od 15-25 godina, nakon čega kriminalna aktivnost pojedinaca opada, ako potpuno i ne prestane. Postoje čak i tvrdnje da je ovakva veza između starosti i kriminaliteta univerzalna za različite grupe ljudi i društva, što znači da ovaj fenomen ima snažnu biološku determinisanost. Smanjenje kriminalne aktivnosti sa godinama često se povezuje sa formiranjem nervnog sistema i razvojem emocionalne kontrole.

Za potpuno razumevanje teme o kojoj razgovaramo, vredi pomenuti jedan važan biološki faktor. Prosečnom i zdravom pojedincu svojstveno je prisustvo inhibitora nasilja, koji izaziva reakciju odbacivanja prema nanošenju štete drugim ljudima. Naravno, njegova funkcija se razvija sa godinama, ali ovaj proces se već može primetiti u uzrastu od 4-7 godina, a kao bezuslovni refleks, koji se automatski aktivira pri opažanju signala za pomoć (izraza tuge, straha, bola), inhibitor nasilja je prisutan kod čoveka od samog rođenja.

Očigledno je da vršenje nasilja zahteva da funkcija inhibitora nasilja kod osobe bude narušena ili potisnuta. Ali veoma je važno napomenuti da takav poremećaj sam po sebi ne provocira nasilje. On samo znači da za vršenje nasilja ostaje jedan kočionič faktor manje. I ovde stupaju na scenu socijalni faktori, koji posreduju u vezi između starosti i kriminaliteta. Njihov spisak izgleda na sledeći način:

– kriminalci s vremenom počinju da razumeju da im njihove aktivnosti ne donose toliko koristi u poređenju sa rizicima koje snose i uloženim naporima;
– sa godinama ljudi teže tome da „sednu na mesto“, a negativan uticaj vršnjaka u mladom uzrastu kasnije je zamenjen društvenim neodobravanjem;
– kriminalci mogu s godinama izgubiti partnere za vršenje zločina zbog njihove smrti, zatvorenja ili gubitka poverenja u njih;
– smanjenje fizičkih sposobnosti usled starenja čini zločine opasnijim i manje uspešnim zanimanjem;
– sklonost kriminalitetu smanjuje i životno iskustvo, gubitak težnji koje ga zahtevaju, ili pak sticanje legalnih metoda za njihovo zadovoljenje.

Kao što vidimo, mnoge društvene okolnosti s vremenom čine kriminalitet manje isplativim u očima samih kriminalaca. Ali postoje i okolnosti koje mogu vratiti nasilne težnje. Postoji rasprostranjeno mišljenje da je u genocidu u Ruandi glavni deo nasilja počinila mlada ljudi u uzrastu od 19-20 godina. Međutim, kao što pokazuju podaci, glavni učesnici nasilja bili su muškarci stariji od 30 godina. Medijansko godine svih počinilaca tokom genocida iznosilo je 34 godine. I samo jedna trećina njih bila je uključena upravo u nasilne zločine.

Vredi takođe pomenuti da je starenje često povezano sa neurodegenerativnim procesima, i to može doprineti povećanoj agresivnosti. Kao primer mogu se navesti osobe koje pate od Alchajmerove bolesti. Posebno treba obratiti pažnju na funkcionisanje njihovog serotoninergičkog sistema, koji je odgovoran za mehanizam inhibicije nasilja. Istraživanja povezuju narušavanje njegove funkcije sa povećanom agresivnošću koja se primećuje kod pacijenata sa Alchajmerom koji imaju smanjenu gustinu serotoninskih 1A receptora. Pri tome, agresivnost ostaje na niskom nivou kod onih pacijenata čija gustina 1A receptora nije smanjena.

Može se zaključiti da vezu starosti i kriminalne aktivnosti, uključujući nasilnu, posreduju ne biološki, već socijalni faktori. Većina pojedinaca nije sklona tome zbog dovoljno izraženog inhibitora nasilja. Ali oni kod kojih se može primetiti njegov nedostatak, zavisni su u ispoljavanju svoje nasilnosti od uticaja sredine. I neki socijalni faktori mogu ih podstaći na nasilje u bilo kom uzrastu. Takođe, čini se da ovi pojedinci rizikuju ispoljavanje povećane agresivnosti usled starenja i neurodegenerativnih bolesti, mada treba napomenuti da to retko može prerasti u stvarnu kriminalnu aktivnost zbog njihovog stanja i starosti.

Kako nasilne ličnosti ocenjuju same sebe i šta sa tim raditi

Voluntarist, Bitarh

Razumevanje patološkosti nasilnog ponašanja može se suočiti sa problemom u kojem osoba koja, zbog disfunkcionalnog inhibitora nasilja, može lako vršiti nasilje, teško će sebe oceniti kao nezdravu ličnost. Mnogi poremećaji dovode do negativnih simptoma koje osoba jasno oseća, kao što su anksioznost, pogoršanje raspoloženja, depresija, suicidalne misli i drugo. Ali situacija je složenija kada sam poremećaj ne uzrokuje patnju. Sposobnost vršenja nasilja kao rezultat nedostatka reakcije odbacivanja i otpora prema nanošenju štete drugim ljudima pripada upravo takvim poremećajima. Hajde da detaljnije analiziramo ovaj problem i utvrdimo šta je, s obzirom na to, važno razumeti o nasilnim ličnostima.

Dobra opcija bi bila posmatranje ljudi sa psihopatskim predispozicijama, pošto je psihopatija direktan rezultat narušenog rada inhibitora nasilja. Kako piše Robert Hare, koji je razvio poznati test-upitnik PCL za procenu priznaka psihopatije, psihopate imaju narcisističko i ekstremno preuveličano predstavljanje o sopstvenoj vrednosti i važnosti, zaista zapanjujući egocentrizam i osećaj dostojanstva; oni sebe smatraju centrom univerzuma, višim bićima koja imaju pravo da žive po svojim sopstvenim pravilima. Takođe je razmatrao pitanje lečenja psihopata. Prema njegovim rečima, termin „lečenje“ podrazumeva da postoji nešto što treba lečiti: bolest, subjektivni distres, neadekvatno ponašanje i slično. Međutim, koliko možemo utvrditi, psihopate su sasvim zadovoljni sobom i ne vide potrebu za lečenjem, barem u tradicionalnom smislu te reči.

Definitivno, psihopate imaju preuveličano predstavljanje o sebi. Smatraju sebe važnim i dostojnim. Često osećaju da imaju pravo da žive po svojim sopstvenim pravilima i misle da se zakoni na njih ne primenjuju. Skloni su da imaju grandiozna predstavljanja o svom potencijalu. Smatraju da zaslužuju da budu generalni direktori kompanija, ili su ubeđeni da su najbolji u svim poslovima.

Takve karakteristike ličnosti nasilnih pojedinaca nisu iznenađujuće. Još od detinjstva oni ne osećaju nikakva negativna osećanja kada drugima nanose štetu, i shodno tome to smatraju normom. Manifestacije empatije, saosećanja i nesposobnost vršenja nasilnih napada, što je svojstveno prosečnom i zdravom pojedincu, oni doživljavaju kao slabost. Možda upravo to predisponira njih da sebe stavljaju iznad drugih.

Sve ovo, naravno, ometa iskorenjivanje nasilja iz društva, pošto nasilnici sami često ne smatraju sebe abnormalnim i bolesnim. Na to ih treba uvek podsećati, pozivajući se na teoriju mehanizma inhibicije nasilja i patološkost njihovog stanja prema medicinskim definicijama. Konkretno, može se pomenuti Wakefiledov kriterijum poremećaja, kojem stanje odgovara u slučaju da ono nastane kao rezultat nesposobnosti nekog unutrašnjeg mehanizma da obavlja svoju biološku funkciju (u našem slučaju to se odnosi na inhibitor nasilja) i dovodi do nanošenja štete.

Ali najefikasnija metoda biće vršenje jakog socijalnog pritiska na njih. Osoba sa disfunkcijom inhibitora nasilja mora razumeti da niko neće rizikovati da ima bilo kakve poslove sa njom sve dok ne pristane na terapiju koja obnavlja inhibicijsku kontrolu. Takvi ljudi su opasniji čak i od onih koji pate od infektivnih bolesti, koje bez prolaska kroz lečenje danas teško ko prima na studije, posao ili rizikuje da sa njima zasnuje porodicu. Ako će značajan deo društva to razumeti, kao i ako bude razvijena efikasna terapija protiv nasilja, nasilni ljudi će početi da se leče već iz racionalnih razloga. Naravno, biće i onih koji to neće učiniti čak ni pod socijalnim pritiskom. Njih treba pažljivo pratiti i biti spremni na samoodbranu, koja takođe može uključivati primenu terapijskih preparata na onoga ko vrši napad.

Šta da rade libertarijanci koji se pridržavaju NAP-a u takvim slučajevima?

Crnogorski ribari žale se na albanske, koji su pregradili reku Bojanu gvozdenom mrežom i love skoro svu ribu.

U ovoj situaciji vidimo tipičan slučaj intervencije države u tržište, što neizbežno dovodi do najneprijatnijih posledica. Kao što se može razumeti iz članka, nije reč o tome da su neki nasumični albanski ribari pregradili reku, već o sasvim konkretnom preduzetniku kojem je albanska država dala koncesiju za lov ribe.

Kako se ovakvi problemi rešavaju bez državne intervencije, detaljno objašnjava u svojoj knjizi Upravljajući zajedničkim Elinor Ostrom. Ukratko, zajednica korisnika resursa postepeno razvija pravila korišćenja koja minimiziraju konflikte oko tog zanata, i to obično izgleda kao neka vrsta kliznog rasporeda ko, gde i kada može da lovi, kako se ne bi gužili i kako bi svima bilo dovoljno.

Država je u ovom slučaju ostavila samo opcije kao što su trpljenje i lov ostataka sa gospodarskog stola u donjem toku reke, ili ratovanje – na primer, organizovanjem diverzija protiv te iste mreže, ili protiv tog koncesionara, ili protiv činovnika koji ga pokršavaju.

Još jedna opcija, za miroljubive ali uporne – iznošenje problema na viši nivo, odnosno, u suštini, žalba nekom spoljnom arbitru. Time se, čini se, trenutno bavi crnogorska udruženja ribolovaca. Želim im uspeh; volim jegulje.

Kako da se pri ankapu brane siromašni koji ne mogu da plate privatnu policiju i kupe oružje?

Možda postoji korist za bogate u zaštiti siromašnih? A šta ako negde nema bogatih, već samo bande koje drže četvrte pod pretnjom nasilja? Ili će takvo „geto“ vremenom samo sebe izlečiti?

Anonimno pitanje

Danas je tržište oružja ekstremno regulisano i u velikoj meri stigmatizovano, zbog čega je potražnja za oružjem unapred niža nego što bi bila na potpuno slobodnom tržištu. Dakle, postoje svi razlozi za verovanje da će, zbog proširenja tržišta u ankapu, oružje biti dostupnije kako po asortimanu, tako i po ceni, a da ne govorimo o odsustvu svih onih ograničenja izmišljenih iz glave. I ako čak sada pojedini modeli oružja za samoodbranu, poput gasnih sprejeva, koštaju mrvicu i dostupni su čak i pri najskromnijim prihodima, na slobodnom tržištu će u tom smislu biti sasvim dobro.

Šta da rade ljudi koji ne žele da plaćaju nekim organizacijama za obezbeđivanje reda na teritoriji gde žive? Naravno, da to rade samostalno. Na kraju krajeva, mi održavamo red u kući ako ne želimo da plaćamo službe za čišćenje. Slično tome, nema problema u tome da se, na alarmni signal od komšije, izvadi puška kroz prozor i kontroliše da li su se svi u zoni pucnjevnog dometa smirili i pozabavili mirnim poslovima.

U suštini, jedino za šta bi u ankapu, u pogledu održavanja reda, sa većom verovatnoćom bila potrebna pomoć profesionalaca, jeste potraga za ukradenim, jer je krađa tajno prisvajanje, i pištolj u džepu po defaultu od toga ne štiti. Pa, ovde ili radi osiguranje, ili jednostavno želja za osvetom, korigovana ekonomskom opravdanošću. Tako ili drukčije, oštećeni ili sam traži izgubljeno, ili unajmljuje detektive, ili detektive unajmljuje osiguravajuća kompanija koja želi da nadoknadi troškove isplate osiguravajuće premije.

Mogu li u ankapu dovoljno stabilno postojati bande koje silom drže određenu teritoriju pod svojom zaštitom? Zapravo, takve bande se zovu države, i jedino što ih sprečava da budu uništene je saglasnost onih pod zaštitom da trpe takvo stanje stvari. Time će biti određena stabilnost postojanja kriminalnih getoa u ankapu. Dodatni faktor nestabilnosti za njih je i potpuna sloboda migracije. Previše aktivni nasilnici će u jednom prekrasnom trenutku jednostavno primetiti da su svi sa njihove teritorije pobegli. To se lako može primetiti u takvim kriminalnim enklavama kao što su pojedini gradovi u SAD-u kojima upravljaju previše revni demokrate: odatle ljudi jednostavno odlaze na mirnija mesta. Dakle, stimuli da takva getoa vremenom sama sebe izleče ili nestanu zaista postoje, a jedino što može produžiti njihovo postojanje je glupa iracionalna pokornost. Upravo radi njenog iskorenjivanja ankapisti poput mene vode svoju propagandu)))

Hajde, vrati torbicu devojci i gubi se odavde odmah!

Agresija i testosteron

Voluntarist, Bitarh

Manifestacije agresije kod mužjaka životinja i kod muškaraca vrlo često se povezuju sa polnim hormonom testosteronom. Tako, smanjenju nivoa testosterona trebalo bi da sledi i smanjenje agresivnosti, a povećanju njegovog nivoa – ekstremno visoka agresivnost. Naravno, agresija je povezana sa testosteronom, ali je ne može svesti isključivo na rad jednog hormona izolovano od ostatka neurofiziologije. U suprotnom, može se doći do određenih zabluda, na primer te da ako je visok nivo testosterona kod nekih muškaraca prirodan, onda je i nasilno ponašanje takođe apsolutno prirodno. Takođe, ovakav pogled protivreči konceptu inhibitora nasilja, prema kojem kod mnogih vrsta, pa čak i kod čoveka, postoje urođeni kočnice intraspecifične agresije.

Za početak setimo se da se inhibitor nasilja povezuje sa serotoninergičkim sistemom, i da aktivacija određenih serotoninskih receptora (1A i 1B) može potisnuti napadačku agresiju, bez uticaja na odbrambenu agresiju i druge oblike ponašanja. Ali kako testosteron može uticati na ovaj efekat? Kao što pokazuje jedno istraživanje, takav uticaj jednostavno ne postoji. Testosteronska aktivacija agresije i serotoninska inhibicija agresije rade nezavisno jedna od druge, što znači da proagresivni efekat testosterona ne consiste u potiskivanju serotoninjske funkcije. A uticaj serotonina na agresiju izazvanu testosteronom, po svemu sudeći, odvija se paralelnim inhibitornim putem. Pretpostavlja se da se ovaj uticaj dešava u oblastima mozga kao što su medijalno telo amigdale, hipotalamus, prefrontalni korteks i transparentna pregrada (septalna oblast), gde se istovremeno nalaze i receptori polnih hormona i serotoninergički nervni završeci.

Takav uticaj serotonina je neophodan za obuzdavanje agresije, kako ona ne bi prestala da bude adaptivno i funkcionalno ponašanje. Ovo se poklapa sa teorijom inhibitora nasilja, prema kojoj određene unutrašnje kočnice agresije sprečavaju njen prelazak u nasilje sa nanošenjem štete pripadnicima sopstvene vrste. I pošto testosteron ne narušava rad ovih kočnica, on ne može biti uzrok neinhibirane agresije. Naravno, testosteron povećava agresivnost, ali u normalnim okolnostima samo u okvirima prirodnih inhibitornih granica.

2022, итоги

Malo je smešno sada ponovo čitati sa kolikim sam entuzijazmom gledala u novu 2022. godinu. Ipak, taj entuzijazam se u velikoj meri opravdao.

Projekat Montelibero se uspešno razvija, i ako smo se pre godinu dana svi okupili da slavimo u jednoj kući, sada takva mogućnost nije ni blizu, nas je u Crnoj Gori više od sto ljudi. Na lokaciji MTLcity završava se izgradnja prve dve kuće, započeta je treća, plus podignut je geodetski kupola u kojoj će biti moguće isprobati sezonsko stanovanje. U Baru se u punom jeku razvija libertarianski klub, gde se ljudi redovno okupljaju da druže, popiju ukusnu kafu, posete predavanje, igraju društvene igre, učestvuju u snimanju podkasta i tako dalje. Kapital investicionog fonda MTL iznosi već više od 170 hiljada tokena, a cena tokena je porasla sa 1 evra na nešto više od 3. Fond ima više od 600 akcionara. Tokena svih vrsta i boja oko projekta Montelibero kruži već toliko da sam izgubila račun, a iza svakog stoji neka ili druga aktivnost koja je u određenom trenutku zahtevala tokenizaciju. Ukratko, na ovom frontu sve je zaista veoma živo, i za sada nije primetno da udaramo u neki plafon.

Zauzvrat, aktivnost oko mog kanala je ipak pronašla svoj plafon. Broj pratilaca se tokom godine smanjio za stotinu, broj objava je takođe primetno opao. Završeno je ozvučavanje teksta Mehanike slobode i dopisana je moja sopstvena knjiga o ankapu, dok prevodi nekoliko drugih knjiga idu prilično polako. Neka značajnija zajednica oko kanala se tako i nije formirala, a sada nam to ni nije potrebno, jer postoji Montelibero. Tamo su, uzgred, nedavno takođe sumirali rezultate godine i, konkretno, sastavili listu najznačajnijih ličnosti za projekat. I ako bih u prvoj godini očigledno bila u prve tri, sada sam samo u druge pet, što mi se, uostalom, čini sasvim objektivnom ocenom.

Najčudniji pravac moje aktivnosti u vođenju kanala bila je serija antiruskih objava, gde sam sebi dozvolila da dajem preporuke o tome šta uraditi sa Rusijom. Pozivi za paljenje vojnih kancelarija imali su uspeha, svi ostali – ne naročito. Rusija se još uvek nije raspala, ali ide ka tome. Uostalom, nije toliko važno šta će se desiti sa tom državom, već šta će se desiti sa Rusima, a za njih zadržavam prethodnu želju. Volela bih da se Rusi rasuju po celom svetu što je više moguće, da se tamo smeste što udobnije, da čuvaju i razvijaju svoju veliku rusku kulturu, a rusku državu zaborave kao ružan san, ili da, pokazujući svoju istorijsku odgovornost, poslovno ulažu u njen demontažu.

U celini sam zadovoljna prošlom godinom. Sledeće godine želim ipak da završim sve trenutne razvučene prevode, snimim audio verziju knjige o ankapu, i, naravno, nastavim da izveštavam o izgradnji naše libertarianske utopije u sunčanoj Crnoj Gori. Svima srećna Nova godina!

Serija Andor i malo o taktici

Pogledala sam Andor. Veoma je zanimljivo, neočekivano zrelo za ovaj franšajz i prilično aktuelno.

Naravno, posmatrajući režim cara Palpatina, nisam mogla a da ne mislim na režim drugog diktatora na slovo P, već iz naše galaksije. Naravno, postoji mnogo razlika između njih. Imperija nema spoljne neprijatelje, već samo privremeno nekontrolisane periferije, povremeno buntovne provincije i tako dalje. Ukratko, to nije RF, već više neka vrsta srednjovekovne Kine. S druge strane, RF nema parlamentarsku opoziciju. Povstanički pokret Imperije finansira lokalna aristokratija, a sastoji se uglavnom od preduzetnika. U RF-u takođe okosnicu protesta čine frilanseri i drugi koji rade od kuće, a finansiran je putem kroudfaninga. Veliki biznis i ovde i tamo potpuno sraščen sa državom. Uglavnom, ima mnogo zanimljivih paralela.

Sada bih želela da vidim šta nam serija govori o metodama povstaničkog pokreta.

Veoma velika pažnja posvećena je konspiraciji. Do te mere da se izvršiocima može lako žrtvovati, pa čak i samostalno eliminisati ako postoji pretnja otkrivanja ključnih koordinacionih figura. U RF-u nije tako, jer se protest može koordinirati iz inostranstva, čak i bez skrivanja, ali uz dovoljno sigurnosti, dok od Imperije nikakve državne granice ne mogu zaštititi.

Ideja finansiranja povstanika putem eksproprijacije imperijalne imovine nije nova i duboko je ukorenjena, između ostalog, i u Ruskom carstvu. U tom kontekstu, insistiranje ruske opozicije na razotkrivanju korupcijskih šema imperijalne elite izgleda potpuno kontraproduktivno.

Nedovoljno je razrađena tema siseka „borbeno krilo – umereno krilo“. Iako bi se činilo da povstanci imaju simpatizere u Senatu, nigde sa visoke govornice ne odzvanja: „vidite, do čega dovode vaša lokalna preterivanja, zašto to zaošravate, hajde da ne teramo očajne ljude na ekstremističke akcije, jer je rat odavno završen, zar nije vreme da počnete da popuštate šrafove?“. Umesto toga, parlamentarna opozicija se vodi agendom koja uopšte ne korelira sa borbenim akcijama, što slabi njenu retoričku snagu. A ubrzo će, kao što je poznato, Senat biti potpuno raspušten.

Veoma me je obradovao lik koji je u pauzama između priprema za borbenu akciju pisao knjigu o ankapu manifest Otpora. Pravo sam osetila srodnu dušu. Nažalost, u Imperiji nema društvenih mreža pa čak ni telegram kanala za promociju takvih manifesta, što snažno centralizuje svaku organizacionu aktivnost.

U seriji se beleži zakonitost koju primećuje Džejms Skot, a to je da upravo narodi koje je imperija ugnjetala ispoljavaju svoju etničnost i svaku tu jedinstvenu kulturu, dok ljudi koje je imperija „prožvakala“ postaju unificovani i gube odlike bilo kog etnosa. Pritom, u suštini, etničnost se lako stvara od nule na bazi bilo kojih tradicija izvučenih iz prašnjavih ostava — ili stilizovanih pod njih. O tome nam piše Aleks Rozov u Meganezijskom ciklusu, i to isto može reprodukovati, ako želi, svaka zajednica koja se suprotstavi imperiji radi jačanja svog identiteta, recimo čak i libertarijanci. Mi smo, na primer, ne samo neki došljaci Rusi, već već sasvim pravi montelibertarijanci.

Čitaocu može izgledati čudnim moj izbor karakteristika serije za pregled. Ali neću se rasplinjivati o njenim umetničkim vrlinama. One postoje, i da one nisu tu, ne bi bilo smisla ići dalje.

Dobro je prikazana u seriji ruska provincija…

Nekoliko reči o naučno-tehničkom progresu i savremenoj civilizaciji

Voluntarist, Bitarh

Postoji stav prema kojem su naučno-tehnički napredak i moderna civilizacija zlo koje može samo učiniti čoveka nesrećnim. Naravno, ovaj stav nije toliko popularan i teško da će ikada dobiti značajnu podršku, ali želeo bih da kažem nekoliko reči o tome koliko je on zapravo neodrživ.

Razgovor se može započeti time što su sami protivnici napretka u velikoj meri preživeli samo zahvaljujući njemu, a nisu, sa velikom verovatnoćom, umrli od gladi, hladnoće ili bolesti još u ranom detinjstvu. Uostalom, radikalno povećanje preživljivosti ljudi i dostupnosti blaga je očigledna posledica napretka. Ali ponekad nije toliko očigledna činjenica da samo zahvaljujući napretku čovečanstvo uopšte ima bilo kakvu šansu da preživi u dugoročnoj perspektivi.

Neko može tvrditi da je napredak stvorio sredstva koja mogu ozbiljno naškoditi celom čovečanstvu (uništavajući ekologiju ili čak budući oružje masovnog uništenja). Međutim, besmisleno je raspravljati o tome da upravo nedostatak napretka može najviše naškoditi čovečanstvu. U tom slučaju, ono sa 100% verovatnoće neće moći da izađe iz granica matične planete i poginuće pri najbližoj katastrofi planetarnih razmera. Zemlja nije večna, osim toga, neka katastrofa može se dogoditi vrlo brzo, a ne za stotine miliona godina. Ispada da se protiviti napretku znači zastupati potpuno uništenje čovečanstva u budućnosti. Da li je neko od kritika napretka spreman otvoreno da podrži upravo takvu ideju?

Još jedan argument protiv napretka su navodne patnje ljudi u gradskoj sredini koja za njih nije prirodna. Umesto toga, predlaže se život blizu prirode, na koji je ljudska psiha najbolje prilagođena, i zarad sreće čoveka sada može se žrtvovati mogućnost očuvanja čovečanstva u budućnosti. Naravno, u stvarnosti su praistorijski ljudi mnogo patili, arheološki dokazi često pokazuju na njihovim ostacima tragove dugotrajnog fiziološkog stresa od gladi i bolesti. Prelazak na primitivnu poljoprivredu takođe ne rešava ovaj problem u potpunosti; još pre nekoliko vekova neuspeh u sakupljanju plodova (na primer, zbog klimatskih faktora) bio je čest uzrok gladi, a i seljaci prošlosti su redovno patili od deficita i monotonije hrane. Prosečan stanovnik modernog grada, koji je stalno sit, na toplom i prilično zdrav, očigledno će biti srećniji. Ali ovde nije reč čak ni o tome, već o tome da, prema tvrdnjama protivnika napretka, stanište čoveka mora biti konzervirano.

Jedan od najprirodnijih procesa za sve živo može se nazvati adaptacijom na promenljive uslove sredine. I modernu gradsku civilizaciju, kao i bilo koji oblik potencijalne buduće civilizacije, može se lako nazvati novim staništem na koje se jednostavno treba adaptirati. Štaviše, čovek dobija i prednost – on sam upravlja time kako će nova sredina biti uređena, što adaptaciju čini lakšom. Bez napretka, promena sredine bi se svakako dogodila zbog neizbežnih klimatskih promena, samo što bi ljudi morali da zaobiđu tu prednost, dobijajući povećanu šansu za prevremeno izumiranje umesto adaptacije.

Protivnik napretka spreman je da se pozove na prirodnost određene sredine za čoveka. Ali zašto onda negira tako prirodan proces kao što je adaptacija? Zašto ga jedna prirodnost zadovoljava, a druga ne?

Konačno, treba reći da protivnici napretka jednostavno nemaju nikakve šanse da svoje ideje sprovedu u stvarnost. Neće uspeti da ubede sve, i jedini izlaz za njih je da druge nasilno primoraju na odricanje od napretka. Ali bez napretka jednostavno neće postojati značajna sredstva za sprovođenje takve prisile, naročito u globalnom razmeru. I grupe ljudi koje promovišu napredak će uvek imati prednost u pogledu sredstava koja omogućavaju zaštitu od takve nasilne prisile. Dakle, sve ideje protiv napretka su jednostavno mrtvorođene.

Reci sve o nasleđu pri ankapu

Kako će biti raspoređen redosled nasleđivanja bez testamenta? A ako nema naslednika? A ako su moji dugovi veći od nasleđa i nema garanta/osiguranja, hoće li oni preći na nekoga?

Neprizivni

Ankap podrazumeva decentralizaciju procedura za rešavanje sporova, što automatski znači odsustvo rigidnih pravila koja je neko odozgo odredio i koja regulišu pitanje nasleđivanja. Zbog toga ne mogu reći kako će tačno biti podeljena određena imovina ili dugovi, ali mogu razmišljati o tome kako će se ovo pitanje rešavati na terenu po suštini.

Prava su zahtevi sa kojima su se pomirili. U trenutku smrti osobe koja je posedovala određenu imovinu, na tu imovinu mogu nastati zahtevi najrazličitijih ljudi. Ko će i u kojim udelima na kraju dobiti imovinu zavisi pre svega od toga ko će se i koliko lako pomiriti sa odgovarajućim zahtevima. U najočiglednijim slučajevima, kada je, na primer, preminuli imao bitkoin novčanik i kada su članovi njegove porodice takođe imali pristup ključevima, njihove zahteve za vlasništvo nad bitkoinima teško će iko moći da ospori. Slično tome, ako je preminuli živeo u sopstvenoj kući, njegovi ukućani nakon njegove smrti automatski postaju stvarni vlasnici kuće, a osporavanje njihovih prava na to nasleđe značilo bi iznošenje zahteva da se oni izbace iz kuće, a za to su potrebni izuzetno jaki razlozi. Verovatno će nekim rođacima ili prijateljima preminulog koji žive odvojeno biti teško da obrazlože svoja prava na bilo koji udeo u onome gde su drugi ljudi već bili stvarni suvlasnici ostavilaca.

A šta je sa onom imovinom kojom je preminuli vladao samostalno i do koje njegovi ukućani nemaju direktan pristup? Na primer, posedovao je kompaniju. Ključeve od kancelarije kompanije ima čistačica koja dolazi povremeno, ali je malo verovatno da će njeni zahtevi da prisvoji kancelariju na osnovu činjeničnog pristupa prostoriji biti bilo kome shvaćeni ozbiljno. Ipak, ako niko od rođaka preminulog nije učestvovao direktno u biznisu i ako preminuli nije ostavio nikakva raspoređenja u vezi sa imovinom, neće biti ništa čudno u tome što će zaposleni u kompaniji rastrgati imovinu ili će je prisvojiti neko iz menadžmenta – samostalno ili u kooperaciji sa delom kolega. To će jednostavno značiti da prava vlasništva nad tim biznisom nisu bila dobro utvrđena. Naravno, što je tržište oko toga stabilnije, to je manja verovatnoća za ovakvu situaciju, i najverovatnije je vlasništvo nad kompanijom odavno tokenizovano, a pravila prelaska tokena u druge ruke bila su opisana, uključujući i moguću smrt vlasnika. Recimo, fond Montelibero i sva tokenomika koja se oko njega razvila postoje svega godinu i po dana, a kod nas su već u određenim dogovorima fiksirane ovakve mogućnosti – jer je predvidljivost pravila veoma važan element investicionog klimata.

Konačno, pričajmo o dugovima. Naravno, zahtev poverioca za povrat duga je veoma jak. Zato je jasno da u uslovima razvijenog tržišta i propisno zabeležisanih obaveza, poveriocu neće biti teško da naplati ulog iz dela imovine preminulog. Ako iznos dugova očigledno premašuje iznos deljivih aktiva – tada imamo slučaj bankrota. U toj situaciji će svi pretendenti na imovinu morati da se dogovore ko će koliko dobiti, a ako se mirno ne dogovore, neizbežno je obraćanje sudu – ne mogu se pak stvarno ratovati.

Uopšte, želim da napomenem da ankap nije samo anarhija, već i kapitalizam, odnosno razvijeni tržišni odnosi. Sva postojeća pravna rešenja, naročito iz sfere običnog prava, neće nestati, i u različitim spornim slučajevima će se, naravno, pozivati na njih. Glupe rasprave koje se svode na takmičenje čiji je advokat skuplji i ko je više podmazao sudiju, malo su verovatne u ankapu zbog decentralizovane prirode primene prava. Ali sama težnja za insistiranjem na svojim pravima neće nestati, što znači da posao za pravnike neće iščeznuti.

Ljudi sa slabim inhibitorom nasilja – najgori partneri za veze

Voluntarist, Bitarh

Bilo kakvo zlostavljanje u odnosima iz mnogih razloga zaslužuje osudu i ne sme biti dopušteno. Međutim, posebnu pažnju vredi obratiti na to čemu dovode odnosi sa degeneratima sa slabim inhibitorom nasilja, kod kojih se mogu uočiti psihopatske crte. Kao što pokazuje jedno aktuelno kanadsko istraživanje žrtava zlostavljanja u heteroseksualnim odnosima (među kojima su žene činile 93%), do 30% „abjuzera“ odgovara kriterijumima psihopatije, i upravo su takvi ljudi najjači predskazatelj dugotrajnog nasilja u odnosima. Takođe, zbog disfunkcionalog inhibitora nasilja, oni lako ignorišu signale za pomoć (izraze tuge i straha) svojih partnera, osim u slučajevima kada to mogu iskoristiti u svoje manipulativne svrhe. Na primer, manipulišući strahom, mogu zastrašivati svog partnera, primoravati ga na seksualni kontakt ili upotrebu supstanci. I što je glavni zaključak istraživanja – upravo psihopatski abjuzeri najgore utiču na psihičko zdravlje svojih partnera, ostavljajući ih sa posttraumatskim stresnim poremećajem.

Očigledno je da degenerati sa slabim inhibitorom nasilja ne bi smeli biti pušteni u odnose, barem dok ne pristanu na terapiju svog poremećaja. Pre svega, svaki normalan pojedinac treba da razmisli o sopstvenoj bezbednosti i svom psihičkom zdravlju, jer odnosi sa sličnim psihopatskim abjuzerima mogu samo naškoditi. Pored toga, ako znate da je neka osoba sposobna lako da vrši nasilje, ne osećajući nikakav otpor prema tome, bilo bi dobro upozoriti sve u svom okruženju na to i na potencijalne posledice odnosa sa tom osobom. I konačno, predispozicija za slab inhibitor nasilja jednostavno ne sme biti učvršćena u ljudskom genofondu. Dobar primer pokazuje najbliži srodnik čoveka – patuljasta šimpanza (bonobo), koja ima izuzetno nenasilno društvo i ne ubija svoje srodnike. Prema tvrdnjama nekih istraživača, ženke bonobo jednostavno odbijaju da se razmnožavaju sa agresivnim mužjacima. Postupajući na isti način, ljudi bi mogli značajno da smanje nivo pojavljivosti slabog inhibitora nasilja već u sledećoj generaciji.