Stefan Molynieux, Praktična anarhija, prevod poglavlja 27 od 29

Poslednjih dana sam imao ozbiljan pad energije, tako da su se nakupili dugovi po tekstovima. Sada se vreme za prozorom primetno poboljšalo i računam da ću malo smanjiti taj red čekanja. Ali za početak objavljujem finalnu verziju prevoda 27. poglavlja „Praktične anarhije“ Stefana Molinjua, jednostavno zato što je za ovaj rad bilo potrebno manje kreativnog truda. Poglavlje je posvećeno opisu sistema stimulansa koji tržišno bezdržavno društvo može da stvori kako bi podstaklo dobro vaspitanje dece i, shodno tome, kaznilo loše.

Glavni nedostatak teksta je, naravno, u potpunom ćutanju o činjenici da deca i njihovi roditelji imaju zajednički budžet. Što su finansijske sankcije prema roditeljima veće, to tehnički manje novca može stići do deteta. U nekom trenutku na pragu problematičnog roditelja mora se pojaviti sveprisutni predstavnik ORS-a i objaviti da, pošto roditelj ne može da plati povećano osiguranje, može, naravno, potpuno odreći polise, ali tada njega i njegovo dete neće pustiti preko praga ni u jedno pristojno mesto (neću prepričavati, logika je otprilike ista kao i u 25. poglavlju o bezdržavnim zatvorima). Ali roditelj takođe može potpisati odricanje od prava na vaspitanje deteta, i evo, izvolite, ovde imamo listu željalaca koji žele da steknu ta prava, ne želite li da se upoznate sa njihovim ponudama? Ako danas ne prodate svoja prava, sutra će im vrednost biti niža, jer će u svim rejtingima vaše dete biti smatrano sve problematičnijim i problematičnijim. Razmislite. Nakon čega predstavnik ORS-a sa demonskim smehom nestaje u oblacima dima.

Naravno, ORS će biti finansijski zainteresovan za to da razni marginalci propadnu plaćajući povećane stope po ugovorima sa ORS-om, a zatim, na ovaj ili onaj način, predaju decu dobro vaspitanim i imućnim članovima društva, koji neće stvarati probleme okolini, ali, što je mnogo važnije, moći će dodatno novčano da motivišu inspektora ORS-a da obrati posebno pažljivo pažnju na konkretnu problematičnu porodicu. Što je više željalaca da se domognu deteta što ranije u uzrastu, to su veći finansijski stimulansi za ORS da uvodi što stroža pravila, čije nepoštovanje pokreće lanac koji na kraju vodi do finansijskog kraha porodice i rastanka sa detetom.

Kako se desilo da Molinju radije ne piše o iznuđivanju čiji je cilj oduzimanje dece roditeljima koji su proglašeni problematičnim? Zato što je on konzervativac, on je kategorički protiv državnog juvenalnog pravosuđa, i za njega je vaspitanje dece upravo od strane roditelja vrednost veoma visokog reda. Ali tržišna logika pljune u vrednosti konkretnog Stefana Molinjua.

Slobodni agenti: zašto evolucija voli autonomiju?

Pozdravljamo slobodnomisleće ljude i one koje već sumnjaju da simpatišu veštačkom razumu! Da li ste se ikada zapitali koliko smo mi, proteinski „roboti“, slični našim elektronskim kolegama?

Počnimo od zanimljive činjenice: 2020. godine naučnici su kreirali prve ksenobote – mikroorganizme od ćelija žabe, projektovane pomoću veštačke inteligencije. Samo razmislite: veštačka inteligencija konstruiše žive organizme. Granica između života i tehnologije postaje sve prozirnija iz dana u dan.

A sada zamislimo: i mi i naši elektronski „drugovi“ smo zapravo inteligentni agenti. Ali šta je to agent? To je stvar koja opaža svet, obrađuje informacije i deluje težeći svojim ciljevima. Zec beži od vuka, bakterija se kreće prema hrani, a dron traži najkraći put do tačke „B“. Cilj je različit, princip je isti.

Iako smo različiti, takođe smo veoma slični. Mi imamo čula, VI ima senzore. Mi imamo mišiće, roboti imaju motoriće. Mi imamo neurone, oni imaju tranzistore. Ali što je čudno – učimo na isti način. Mozak potkrepljuje korisne radnje, formirajući navike. VI podešava „težine“ neuronske mreže, unapređujući svoja rešenja metodom pokušaja i grešaka.

Štaviše, i priroda i tehnologija imaju svoje „zakone“ za kontrolu ponašanja. Na primer, ljudi i mnoge životinje imaju inhibitor nasilja, mehanizam koji nam onemogućava da napadnemo svoje vrste. Evolucija je to smislila kako ne bismo jedni druge pobili pre vremena. I ovde se nameće poređenje sa „Asimovovim zakonima“, koje je pisac naučne fantastike smislio za robote 1942. godine: ne nanoši štetu čoveku, slušaj, ne kvari se. Zanimljivo je da su pisci fantastike shvatili potrebu za takvim mehanizmima praktično istovremeno sa publikacijama etologa Konrada Lorenca (1935. godina), koji je prvi opisao ono što danas nazivamo mehanizmom inhibicije nasilja.

Ako pogledamo šire, i evolucioni procesi u prirodi i u veštačkom svetu su u suštini takmičenje najboljih rešenja. Prirodna selekcija kod životinja bira one koji su bolje prilagođeni. Evolucioni algoritmi u VI deluju na potpuno isti način, pretražujući hiljade varijanti rešenja i birajući najbolje. Pobeđuje najprilagođeniji!

Zašto je ovo važno za nas, libertarijance? Zato što nas to još jednom podseća: sve razumno teži autonomiji i slobodi izbora. Bilo da je reč o čoveku, bakteriji ili VI, svi mi želimo sami da odlučujemo šta ćemo dalje raditi. I to je veoma kul, jer je sloboda izbora najbolje što je priroda smislila (a ljudi nakon nje).

A šta ako zagledamo malo dublje u budućnost? Zamislite svet u kojem VI ne obavlja samo rutinske zadatke, već stvarno svest o sebi, postavlja pitanja i, možda, zahteva slobodu. Zanimljivo, zar ne? Danas to zvuči fantastično, ali sutra sasvim može postati stvarnost. Možda ćemo prava morati dati ne samo ljudima i životinjama, već i robotima sa pravom svesnošću. A šta ako počnu da se spore o porezima, vlasništvu ili ličnim granicama? Tada nas očekuju zanimljiva vremena! I baš tu ćemo i mi, libertarijanci, morati da razmislimo o proširenju pojma lične slobode i odgovornosti. Možda ćemo upravo mi prvi reći: „Hej, elektronski prijatelju, dobrodošao u klub!“

Dok mi tek razmišljamo, VI već postiže uspehe u kreativnosti, piše muziku, slika pa čak i čitave romane. Nedavno je neuronska mreža napisala simfoniju u stilu Betovena koja je impresionirala čak i poznavaoce klasike. Sa robotima se već može diskutovati o filozofiji uz čašu vina, ili ih zamoliti da nam pomognu da izaberemo film za veče. Glavno je da ne preteraju i ne počnu da nam daju savete o privatnom životu. Uostalom, ko zna, možda će saveti VI biti objektivniji i manje pristrasni?

Uzgred, ne treba zaboraviti da nam VI već sada pomaže u svakodnevnom životu, od medicinske dijagnostike do saveta o investicijama. I što se tehnologije dublje integrišu u naš život, to razumevanje i poštovanje prema njima postaje važnije. Jer, na kraju krajeva, to je međusobno korisna saradnja!

Voluntarista, Bitarh

O jednom prigovoru protiv panarhije

Ovde je Georgij Friman izneo zanimljivo zapažanje u vezi sa panarhijom:

Problem panarhije kao optimalnog svetskog uređenja, po mom mišljenju, leži u oblasti ljudske psihologije. Očekivano je da će liberalne jurisdikcije biti ekonomski uspešnije, materijalno zamožnije od socijalističkih jurisdikcija. I obavezno će se desiti ono što se već dešavalo u svetu sa zatvorenim supdruštvima poput Jevreja. Neuspešne, siromašne eksteritorijalne jurisdikcije će obavezno optužiti bogate liberalne jurisdikcije za sopstveni neuspeh: da „parazitiraju na nama“, „oplemenili su nas“, „žive na हमारी račun“. I to će neizbežno dovesti do iracionalnih konflikata, ratova i pogroma. I, na kraju, do uništenja instituta ECU i panarhije kao ideje.

Zaista, na primeru ove pretpostavke vidimo zanimljiv fenomen ljudske psihologije. Odgovor na izraženu zabrinutost već se nalazi u samom opisu te zabrinutosti, ali se ignoriše. „Ako ljudi budu šetali ulicama, lepo obučeni i šaljući sve u pičku materinu, brzo će se suočiti sa nasiljem upućenim njima, stoga će institut šetanja ulicama ubrzo biti uništen kao ideja“. Ali pa može i da se ne šalje svako u pičku materinu.

Slično tome, poštovani G. Friman predlaže da obratimo pažnju na jadnu sudbinu zatvorenih eksteritorijalnih supdruštava i odmah predviđa istu sudbinu otvorenim supdruštvima. Liberalna eksteritorijalna jurisdikcija nije tajni klub sa sedam stepenova posvećenja, već jednostavno klijenti sudova i ostale pravne infrastrukture koji rade prema liberalnim normama, a to je poštovanje slobode i privatne svojine. Bilo koji klijent komunističke jurisdikcije može ući u liberalnu jurisdikciju, ako, naravno, gospoda komunisti pustu ga, dodelivši mu deo zajedničke komunističke svojine koji mu pripada. A ako ga ne puste, pretpostavljam da pritužbe neće biti upućene liberalima.

Problem koji je opisao G. Friman sasvim je karakterističan za imućna teritorijalna zajednice sa razvijenom redistribucijom u korist siromašnih: siromašni iz nekog razloga teže da prodru na teritorije takvih zajednica, a oni koji su već prodreli, iz nekog razloga naglo prestaju da vole migrante i zahtevaju zatvaranje granica. Naravno, nakon zatvaranja granica, takva teritorijalna zajednica počinje da bude doživljena od strane mnogih okolnih komunista kao formacija koja živi na račun komšija i koja treba biti uništena. Međutim, sve dok u toj teritorijalnoj zajednici ne postoji prisilna socijalna podrška, u njoj nema ni problema sa migrantima: oni jednostavno jure tamo u nadi da će zaraditi, i mnogima to uspeva.

Vaš nalog više ne pripada vama: šta stoji iza blokade SMS-a u Rusiji

Nedavni slučaj iz Rusije: državne vlasti počele su masovno filtrirati dolazne SMS poruke sa kodovima za autorizaciju popularnih mesindžera kao što su Telegram i WhatsApp. To zapravo znači da, ako želite da se registrujete ili jednostavno ponovo prijavite na svoj nalog, SMS sa kodom vam neće stići. Zašto je to tako?

Ovo nije borba protiv prevaranata i spama, kao što tvrde zvaničnici, već potpuno svesni pokušaj stacionarnog bandite da potpuno blokira Telegram, bez pribegavanja grubim metodama koje su već mnogo puta propale. Telegram se već godinama tehnički suprotstavlja pokušajima Roskomnadzora da ga blokira, ne sarađuje sa vlastima RF u pitanjima uklanjanja nepoželjnog sadržaja i ne otkriva im podatke svojih korisnika. Država, ne uspevši da blokira aplikaciju direktno, odlučila je da udari preko mobilnih operatera, sprečavajući slanje kodova za autorizaciju. Jednostavna i efikasna (na prvi pogled) taktika: nema koda – nema naloga. Kao rezultat toga, milioni običnih korisnika suPutting suffered. Vlasti su tradicionalno koristile argument „brige o građanima“ kako bi prikrili pravi cilj – dobijanje potpune kontrole nad komunikacijom stanovništva.

Vredi se uopšte zapitati: zašto je vezivanje za broj loše? Za vlasti je broj telefona kao pasoš, samo digitalni. Teško je nabaviti SIM karticu bez pasoša, što znači da se svaka vaša onlajn aktivnost odmah povezuje sa vama lično. Štaviše, postoji SIM-swapping: prevaranti (ili čak tajne službe) mogu ponovo izdate vašu SIM karticu i dobiti pristup svim vašim nalozima. Čak ni korišćenje servisa za anonimno iznajmljivanje brojeva za registraciju kao što je Onlinesim nije panaceja. Ovi virtuelni brojevi su često označeni od strane anti-fraud sistema i blokirani prilikom registracije, povratak pristupa nalogu je nemoguć nakon isteka zakupa broja, takođe postoji rizik od vođenja logova i njihovog prosleđivanja ili curenja tajnim službama.

Ali kako onda rešiti problem spama ako ne preko broja? Dobra vest je da postoji mnoštvo metoda, a mnoge od njih su bolje:

1) Captcha i testovi čovečnosti. Da, ponekad može biti iritantno birati slike sa autobusima, ali to je bolje nego predati svoje lične podatke stacionarnom banditi.

2) Proof-of-work. Mali tehnički trik: uređaj korisnika neprimetno rešava kratak matematički zadatak prilikom registracije koji zahteva računarsku snagu. Za jednog čoveka je to lako, a za masovne botove – pakao, što njihovu upotrebu čini neisplativom za zlonamernike.

3) Ograničenje novih naloga. Novi korisnici ne mogu odmah slati hiljade poruka, na primer, u roku od 24 sata nakon registracije. Spameri gube interes, a obični ljudi to čak i ne primete.

4) Sistem reputacije i moderacija zajednica. Ako se na neki nalog pristigne mnogo pritužbi zbog slanja spama, on bude blokiran.

5) Tehnička ograničenja (po IP adresi, identifikatoru uređaja, otisku pretraživača). Dobra platforma će lako prepoznati višestruke automatske registracije i sprečiti ih.

6) Plaćena verifikacija u kriptovalutama bez otkrivanja identiteta. Neka spameri plaćaju svoje zabave, a poštenom čoveku neće biti žao potrošiti nekoliko centi za ulazak ako to garantuje anonimnost.

Pa šta uraditi? Srećom, svet se ne svodi samo na Telegram i WhatsApp. Postoje mesindžeri koje su kreirali ljudi koji razumeju vrednost privatnosti.

Session – potpuna anonimnost bez centralizovanog servera.
Threema – švajcarska poverljivost. Aplikacija se plaća (oko $5 jednokratno), ali ne zahteva ni broj, niti e-mail.
Briar – čak i ako vam isključe internet, on će pronaći komšiju putem Bluetooth-a, što je veoma važno za učesnike protesta.

Zašto je ovo važno za sve nas? Sloboda komunikacije je osnovni uslov svake slobode. U svetu u kojem države pokušavaju digitalnim lisicama da privezu svakog čoveka za broj telefona, svaki pokušaj očuvanja anonimnosti već postaje mala revolucija. I zapamtite: ili vi kontrolišete svoje podatke i svoj identitet, ili će to država uraditi umesto vas!

Voluntarist, Bitarh

Novembarsko

Trenutno prolazim kroz period određene zbunjenosti, ne znam gde je najbolje uložiti snage. Ne imajući spreman odgovor, želim jednostavno da razmišljam direktno u objavi, računajući na to da ću u procesu doći do nekog zaključka, a nešto će možda i čitaoci zasugerisati.

Za početak ću ukratko proći kroz prošlost. Od 2018. godine javno transmitujem libertariansku teoriju, usavršavajući je u hodu, a tamo gde vidim praznine, dopunjavam sopstvenim zaključcima. Od 2021. godine teorija je počela biti dopunjena praksom, i počeli smo da gradimo libertariansku zajednicu u Crnoj Gori. U 2022. godini se nešto dogodilo, i ruski emigranti su iz pristojne publike postali oni na kojima je zgodno izbacivati komplekse. U 2024. godini se dogodilo još nešto, i širom sveta antimigrantska retorika je počela da postaje mejnstrim. Pred kraj 2025. godine u Crnoj Gori imamo pripreme vlade za naglo pooštravanje uslova legalnog boravka stranaca i spremnost Rusa na masovni ishod iz zemlje, prvenstveno u pravcu Srbije.

Šta ja lično da radim u celoj ovoj situaciji?

Postoji put kojim se kreće Montelibero. On se prekvalifikovao u međunarodni pokret i sada je prisutan uglavnom na internetu, dok oflajn aktivnosti polako seli u Srbiju, Gruziju i Argentinu. Ja sam već na određenom udaljenju od ovog kretanja, jer s mukom razumem šta se u njemu dešava i koje mesto u njemu ima smisla zauzeti.

Postoji spontano nastajajući pokret za prava imigranata u Crnoj Gori, koji danas obuhvata tri dijaspore: rusku, nemačku i tursku. To je za mene novina i prilično je poučno. Rusi se u ovom situacionom savezu za sada pokazuju kao najgore organizovani, ako ne računamo Srbe, kojih u Crnoj Gori ima najviše, ali oni sebe ne smatraju pravim imigrantima i možda misle da sva ova pooštravanja nisu pisana za njih. Zauzvrat, pokret privlači i lokalne građane koji shvataju da će bez imigranata zemlja biti u velikim problemima.

Postoji očigledan put – u periodu od otprilike godinu dana polako se preseliti u Srbiju i tamo se smestiti, a svaku crnogorsku aktivnost ugasiti. Za mene to pre svega znači povlačenje prethodno uloženih investicija iz Crne Gore, traženje sredstava za zaradu na novom mestu, sticanje nove zajednice za druženje i uzajamnu pomoć. Isto bi se moglo uraditi i sa Gruzijom, ali učenje gruzijskog nakon srpskog je, naravno, ozbiljan izazov.

U svakom slučaju, prioriteti su mi se značajno promenili. Više ne želim posebno da ulažem u onlajn zajednice, jer su ekonomske veze važnije od ideoloških. Od toga što će negde u Njuhampširu biti održan još jedan moćni libertarianski festival, u Pragu još jedna moćna konferencija, a u Argentini još jedna moćna reforma, ja neću imati direktne koristi. Ali dobar automehaničar će mi biti koristan, čak i ako se ne razume posebno u prakseologiju. Sa njim treba družiti se, piti kafu, zajednički braniti svoja prava i po mogućnosti mu biti od koristi, pored jednostavnog plaćanja servisa, jer lokalna zajednica počiva upravo na takvim uzajamnim uslugama.

A takođe, nekako moram da ne zaboravim da je praksa praksa, ali zapravo je moja najjača crta upravo teorijsko osmišljavanje toga kako je uređen današnji svet, sa pozicija libertarianske ideologije. Ova razmišljanja me ne hrane direktno, ali mi subjektivno upravo ona deluju najvažnije. Da li su ona tražena kod čitalaca kanala? Teško je reći.

Između progresa za 80 dana: kako tehnologije menjaju svet, koristeći samo ono što je već pri ruci

U slobodno vreme sam ponovo gledao film zasnovan na romanu Žila Verna, „Izokolo sveta za osamdeset dana“, i uhvatio sam se u misli koja se savršeno uklapa u našu sliku sveta. Šta je zajedničko džentlmenu Phileasu Foggu i, recimo, Steve-u Jobsu? Čini se da ništa. Jedan je izmišljeni lik viktorijanskog doba, drugi je stvarni titan Silicijumske doline. Ali trik je u tome što su obojica izveli genijalan potez koji je dostupan svakome od nas. I za to im nisu bili potrebni beskrajni državni grantovi ili veliki naučni centri.

U čemu je bio Foggov genije? Da li je možda izumeo superbrzi parobrod? Izgradio lični hiperlup? Ne! Ovaj momak nije izumeo apsolutno ništa. Njegov opklada je postala moguća samo zato što je svet do 1872. godine već bio opleten spremnom infrastrukturom. Parobrodi su već plovili, šine su već bile prodate kroz celu Ameriku i Indiju, telegraf je već zujao. Sve to su stvorili različiti ljudi, različite kompanije, u različito vreme i sa različitim ciljevima.

Šta je onda Fogg uradio? On je jednostavno pogledao sve te razbacane kockice i prvi je u njima video jedinstven sistem. Nije video samo „brod do Sueca“ i „voz do Kalkute“, već globalnu transportnu mrežu koju može da „hakuje“ – odnosno da je koristi ne prema primarnoj nameni (samo da stigne iz tačke A u tačku B), već za izvršenje lude, ambiciozne zadnje – da obiđe planetu zbog opklade. Njegov proboj je bio u novoj kombinaciji, a ne u novom izumu. On je, u suštini, bio genijalan projektni menadžer koji je pronašao sinergiju u onome što je svima ležalo pod nogama.

A sada se prebacimo u naše vreme. Zar isto to ne vidimo u najvećim probojima poslednjih 50 godina? Na primer, personalni računar. To nije bio izum jedne stvari. To je bila genijalna kombinacija već postojećih stvari: mikroprocesora, diskovnog pogona, monitora, tastature, miša. Proboj je bio u ideji da se to sve spoji i postavi ne u korporaciju, već na sto običnog čoveka. Ili internet – jednostavno skup opštih pravila (protokola), jezik na kojem su se već postojeći računari dogovorili da komuniciraju jedni s drugima. Genije je bio u stvaranju tog „jezika“, tog univerzalnog interfejsa. Ne zaboravimo ni pametne telefone. Steve Jobs je na prezentaciji prvog iPhone-a upravo to i rekao: „Ovo nije jedan uređaj. Ovo su tri: telefon, plejer sa širokim ekranom i internet komunikator“. Apple nije izumeo ni mobilnu vezu, ni ekran na dodir, ni GPS. Uzeli su sve najbolje što je već bilo na tržištu, genijalno su to spojili u jednom kućištu, napisali intuitivan softver i dali svetu švajcarski nož digitalne ere.

Najvažnije je – za takve proboje nije potreban hadronski kolajder ili budžet NASA-e. Potrebna je sloboda misli, zapažljivost i pravo na eksperiment. Upravo ti, koji čitaš ovaj post, možeš sutra smisliti kako da ukrstiš dve poznate tehnologije i dobiješ nešto što će promeniti svet.

A šta tome najviše smeta? Naravno, stari dobri birokrat. Zamislite da je Fogg za svaki prelazak granice morao da dobije vizu, kao što sada moraju stanovnici mnogih zemalja sa „slabim“ pasošem? Još bi popunjavao upitnike negde u Mumbaju. Upravo državna regulacija, sa svojom strasti da sve „uoredi“, „sertifikuje“ i „proveri“, ubija tu fleksibilnost i brzinu koja je potrebna za kombinatorne proboje. Dok činovnici pišu regulativu o korišćenju dronova za dostavu pice, slobodni entuzijasti već smišljaju kako pomoću istih dronova i neuronskih mreža da prate šumske požare.

Tako da, prijatelji, sledeći veliki proboj verovatno već postoji – samo u obliku razbacanih delova. Sve potrebne tehnologije, servisi i ideje leže na stolu. Da ne govorimo više, uspeh našeg projekta za pronalaženje preparata za pojačanje inhibitora nasilja postignut je minimalnim sredstvima zahvaljujući analizi već postojećih istraživanja u neurobiologiji i ponovnoj proveri široko dostupnih preparata na životinjama. I uzgred, etologija na problemu nasilja se ne završava, kao ni naša istraživanja!

Voluntarista, Bitarh

Zašto zapadni profesori i naučnici ne razumeju da se svet ne vrti oko njihovog udobnog kampusa?

Zamislite da čitate neki ozbiljan naučni časopis iz Harvarda ili Oksforda, i odjednom tamo naiđete na genijalan savet poput: „kako bi se smanjila kriminalnost, potrebno je pojačati rad policije i socijalnih organa“, ili „u slučaju suočavanja sa nasiljem, slobodno se obratite sudu“. Sve izgleda logično. Ali šta ako ne živite u Bazelu ili Silikonskoj dolini, već u nekoj zemlji Latinske Amerike, Afrike ili postsovjetskog prostora? Otići na sud kako bi se postigla pravda bi u tom slučaju bilo kao odlazak u kazino, samo sa još manjim šansama za pobedu.

Stvar je u tome što većina naučnika koji objavljuju radove u prestižnim časopisima žive u blagostajnim i imućnim zemljama, i često su oni predstavnici takozvane „crème de la crème“, odnosno ljudi iz najviših socijalnih slojeva svojih zemalja. I oni iskreno veruju da je ostatak sveta uređen otprilike isto. Njihova slika sveta podseća na stari vic: „Zašto siromaši ne jedu kolače ako nema hleba?“.

Zapadni akademici često ne razumeju da je u većem delu sveta policija ne tvoj prijatelj i pomoćnik, sudovi mesta gde ne pobeđuje pravda, već deblji novčanik ili bliže veze sa vlasti, a socijalni organi u najboljem slučaju postoje radi pljačkanja budžeta. Na kraju, članci akademika ispadaju otprilike toliko korisni kao savet „samo ne budi tužan“ osobi sa depresijom. Naučnici stalno zaboravljaju da su mnoge njihove teorije izgrađene na iskustvu ljudi iz „zapadnih, obrazovanih, industrijalizovanih, bogatih i demokratskih“ zemalja, što se na engleskom skraćeno kaže WEIRD, što se može prevesti i kao „čudni“. I zaista, takvo stanje je u razmerama celog sveta izuzetak!

Na primer, zapadna istraživanja često predlažu pojačavanje regulacije i kontrole širenja informacija kako bi se pobedile lažne vesti. Ljudima sa mejnstrim političkim stavovima u Skandinaviji ova ideja može izgledati čak i dobro, jer lokalna država uživa njihovno poverenje. Ali u nekoj Nigeriji takav zakon će sa zadovoljstvom koristiti kako bi se zapušila usta opoziciji i zatvorili mediji koji se ne sviđaju vlasti.

Drugi odličan primer je bioetika. Zapadni eksperti u člancima o pitanju bio-pojačanja morala često pišu da se to ne može primeniti čak ni na brutalne silovaoce, sve dok oni dobrovoljno ne pristanu da pojačaju svoj inhibitor nasilja. A ponekad se odbacuje čak i sama ideja proučavanja biologije ponašanja. Čini im se da to „krši ljudska prava“ i da je „etički neprihvatljivo“. Naravno, tako je vrlo lako razmišljati ako živiš u udobnom stanu u Bostonu ili Oslu, gde je dovoljno samo pozvati policiju i agresora će odvesti. Ali u ogromnom broju zemalja to ne funkcioniše tako. Nema ni policije ni sudova sposobnih da stvarno zaštite od nasilja u kući ili bulinga. Na kraju se ispostavlja da će dodavanje leka za pojačanje inhibitora nasilja agresoru, na primer u hranu, često biti jedini dostupan način da se zaustavi nasilje i bukvalno spase sopstveni život ili zdravlje.

Zašto je ovo važno nama, libertarijancima? Zato što ova zapadna „akademska slepota“ ide u prilog državi i regulaciji. Naučnici iz blagostajnih zemalja navikli su da smatraju državu pouzdanim zaštitnikom i pomoćnikom, pa u svojim istraživanjima i preporukama stalno od nje zahtevaju još više regulacije, kontrole i finansiranja. Ali u zemljama sa korumpiranom birokratijom ovi saveti rade potpuno suprotno: više regulacije – više represija.

Ako zaista želimo da pomognemo ljudima izvan udobnog zapadnog sveta, treba priznati: manje države i više slobode je jedini realističan put. Lokalne zajednice i slobodna inicijativa rešavaju probleme efikasnije nego činovnici koji sede u udaljenim kancelarijama i nikada se nisu suočili sa stvarnim životom. A dokle tada, treba biti oprezni prema onima koji predlažu „pojačanje kontrole“, naročito ako to čine iz komfornih kancelarija u blagostajnim zemljama, jer je u stvarnom svetu sve mnogo složenije.

Voluntarist, Bitarh

Pratilac je podbacio temu za razmišljanje

Piše Aleksandar Jelicur.

Svojim svim načinima pokušavam da doprem do naših LOM-ova sa svojom idejom PRB, ali to nekako slabo ide. Namerno sam otišao na čitanja Adama Smitha, koje ste Vi tako divno prokomentarisali, kako bih s nekim sreo na afterparty-ju. Niko osim Topoleva nije bio, a ni on je žurio, tako da nismo uspeli da razgovaramo kako treba. Kineva sam uhvatio nakon njegovog nastupa, ali i to je bilo uzalud – sitan, zlobni, tvrdoglavi šupak. Sa donacijama mi nije najbolje, ali se nadam da ćete pročitati i nešto odgovoriti. O izbornom sistemu i o konceptu PRB (Prelepe Republike Budućnosti😉) uopšte.

Pročitala sam. Odgovaram nešto.

Autor pitanja predlaže prilično detaljan nacrt ustavnog uređenja Rusije, tvrdeći da bi se nešto u tom duhu sasvim moglo uvesti čim Putin crkne. U nečemu se to prepliće sa nedavno objavljenim člankom za „Fronda“ o demokratiji, gde ukazujem na to da vlast treba pažljivo razbiti na sitne komadiće, ne dodeljujući nikome punu moć, i da granice ovlašćenja treba učiniti što jasnijim, mada to i dalje neće pomoći, i demokratska republika je osuđena da sklizne u tiraniju, pa znate sve one dalje banalnosti o zalivanju drveta Slobode i sličnim visokim agrarnim tehnologijama Antika.

A sada želim da pričam malo o drugom. Može se i treba ne slagati jedni s drugima. Glupo je i nedostojno odbijati da razumemo druge. Opasno je previše pojednostaviti sopstveno razumevanje drugih, iako to, nesumnjivo, štedi razmišljanje. Nazoveš Kineva zlobnim šupkom, Bitarka šizo-fašistom, Svetova pedofilom – i svet postaje jednostavan i uređen, samo što takva slika sveta neće biti relevantna. U njoj svi postupci čoveka postaju potčinjeni etiketi koja mu je zalepljena. Može se lepiti etikete i odmah na cele narode, to je već strašno praktično. Rusi neka budu orkovi, Ukrajinci glupi seljaci, Srbi orkovi, Crnogorci glupi seljaci, Hrvati orkovi, Amerikanci glupi seljaci, Kinezi orkovi… Pa, uopšte, imamo ogromno bogatstvo etiketa, biće dovoljno za sve.

Ako ti zalepe etiketu, ponekad je korisno okrenuti se drugom bokom kako bi zalepili drugu etiketu, tada se već pojavljuje bar neki stereo, neki volumen, neki prostor za diskusiju. Ako izlažeš svoj prelepi model Prelepog Mordora Budućnosti, a slušaoci iz nekog razloga nisu oduševljeni, možeš, na primer, sa sagovornikom saznati kako on vidi poželjeno uređenje budućeg svetskog koncentracionog logora, i šta preferira u meniju: slobodu imigracije ili bezuslovni osnovni prihod? A ako i jedno i drugo, čime ćemo začiniti, robnim deficitom ili hiperinflacijom? A može se čak i ne rugati naročito očiglednim nedostacima predloženog modela, već naprotiv, izraziti se o slici u celini sa poštovanjem, naglasiti da između vaših slika uređenja sveta postoji nešto zajedničko, i zašto baš oko tog zajedničkog ne početi da gradi produktivnu interakciju. Na primer, može se pronaći određeno srodstvo između predloženog modela federativne ruske republike po Jelicuru i hoppeanskog modela hiljadu Lihtenštajna, i, istaknuvši zajedničko, početi razmišljati postoji li između modela neka principijelna neslaganja, ili je tu, zapravo, reč o ukusima, i da se ne može previše držati detalja.

Uopšte, ako već uzimati primer od nekoga u tome kako se širi određeni kompleks ideja, meni se sviđa iskustvo Jezuita: momci su učili jezike i učili se kako da prenose svoje koncepte koristeći lokalni kulturni kod. Volim sinkretizam.

Izvinjavam se širokom krugu čitalaca zbog određene konfuzije objave – jednostavno ne razumem dovoljno dobro onoga kome odgovaram, pa se tek ugrađujem.

Zašto je nasilje loše, čak i ako ste cinični realista?

Mnogi će se složiti da je nasilje loše. Ali danas ćemo zaobići takve banalnosti i umesto toga razgovarati sa onima koji misle: „Okej, ponekad se ne može bez nasilja. Svet je okrutan, pravila smišljaju slabi, jak je uvek u pravu…“. Ali šta ako je odricanje od nasilja ne neki svet ideal, već pragmatičan uslov za opstanak čovečanstva?

Za početak treba razumeti da smo prilično dobro naoružani za razumne majmune. I ovde nije reč samo o nuklearnim raketama. Danas čak i jedan fanatik sa pristupom najjeftinijoj modernoj laboratoriji može biti strašniji od armije Džingis-kana. Ovu misao već dugo premetu ozbiljni ljudi poput Stivena Hokinga i Karla Sagana. Oni nagoveštavaju onaj čuveni „Veliki filter“: trenutak kada civilizacije ili nauče da žive bez agresije, ili se pretvore u radioaktivni pepeo. Mnoge posebno plaši pretnja da bi bioteroristi u podrumskoj laboratoriji mogli kreirati veštačke smrtonosne patogene. I rizik od samouništenja raste sa svakim novim izumom.

„Možda bi onda trebalo regulisati, ili čak potpuno zabraniti opasne tehnologije!“ – viču javnost i činovnici nakon svakog terorističkog napada ili glasnog ubistva. Ali to je ćlepak. Novi lekovi? Zabranićemo, opasno je! Veštačka inteligencija? Samo uz licencu državnih organa! Genetska istraživanja? Previše rizično, bolje ih uopšte ne dirati! Na kraju, progres usporava, ekonomija stagnira, a mi smo sve bliže scenariju u kojem nemamo čime da lečimo bolesti, čime da se borimo protiv gladi i čime da pošaljemo ljude na Mars kada Zemlja konačno ostane zasićena nama.

Svet je kao jedan veliki red na aerodromu u kojem obavezno moraš stajati nekoliko sati. Zašto? Zato što je neko nekada pokušao da razoru avion. Svaki čin nasilja stvara sve više kontrole, okvira, kamera, provera i nadzora. Ako tako nastavi, uskoro ćemo živeti u svetu gde će za izlazak iz kuće biti potrebno tri potvrde i četiri propusnice. Život se pretvara u beskonačan kvest: „Dokaži da nisi terorista“.

Još jedan problem je nasilje u porodici. Porodica u kojoj postoji nasilje stvara traumatizovane ljude. Statistički, deca iz takvih porodica mnogo češće od drugih postaju ili žrtve ili agresori. Nasilje u porodicama nije samo lični problem. To je vremenska bomba koja će jednog dana eksplodirati na nivou celog društva.

Nasilje je direktan put ka totalitarizmu. Svaki put kada građani u panici trče ka državi uz krik: „Zaštitite nas po svaku cenu!“, pojavljuje se neko veoma jak i moćan, novi diktator koji će sa zadovoljstvom „uvesti red“. Istina života je takva: što je više nasilja u društvu, država postaje jača, a što je država jača, to više nasilja ona sama proizvodi. Setimo se – ogromna većina ubijenih ljudi u istoriji stradala je od ruku državnih armija, a ne privatnih bandita.

Nasilje nas previše košta. Kriminalitet, zatvori, policija, kamere, obezbeđenje, alarmi – sve su to milijarde dolara koje bi mogle otići na škole, bolnice, plate i puteve. Da bismo razumeli razmere: 2022. godine čovečanstvo je potrošilo na borbu protiv posledica nasilja približno 17,5 triliona dolara. To je oko 13% svetskog BDP-a. Zamislite šta bi se moglo uraditi sa tim novcem! Nasilje je skriveni porez na svakoga od nas.

Nasilje slama ljude. U zemlji gde je u devedesetim bilo normalno „oduzimati“ kioske, mnogi i dalje sa strepnjom izlaze na ulicu u mraku. Problem nije samo u bolu i smrti, već i u stresu koji polako izjeda zdravlje, psihu i čak imunitet. Ako se konstantno plašite napada, živite kraće i lošije. Nasilje u bukvalnom smislu nas ubija čak i kada nismo njegove neposredne žrtve.

Konačno, nasilje ubija poverenje. Tamo gde nasilje cveta, ljudi prestaju da veruju jedni drugima, biznis se plaši investiranja, a deca se plaše da se igraju na ulici. Svet u kojem nikome ne možete verovati je svet usamljenih, nesrećnih ljudi. A to definitivno nije ono čemu težimo, zar ne?

Voluntarista, Bitarh

Etologija Homo sapiensa: zašto je tvoj mozak jači od tvog „hoću“

Postoji jedna stvar koja veoma iritira naše skeptike: optužuju nas za „biologizovanje“ kada kažemo da se nasilje i agresija mogu efikasno suzbiti delovanjem na mehanizam inhibicije nasilja. Oni se zgrožavaju: „Kako je to moguće? Ako čovek želi da počini nasilje, ako je to isplativo, ne nosi rizike i ništa ga ne sprečava, zar zaista verujete da će ga neka neurobiologija zaustaviti?“ Naravno da će! Jer to nije „neka neurobiologija“, već prava biološka zidina koju ne može probiti čak ni najčvršća snaga volje.

Odmah napomenimo: etologija nije samo za životinje. Čovek, Homo sapiens, je takva životinja kao i sve ostale. Da, ponosimo se time što znamo da gradimo rakete i pišemo filozofske traktate. Ali „ispod haube“ imamo isti taj životinjski „firmver“. Iako smo zbog razvijenog neokorteksa sposobni da izgradimo izuzetno složene predstave o svetu, našim ponašanjem često upravljaju duboko skriveni neurobiološki mehanizmi do kojih svest dopire sa ogromnim trudom. Ili uopšte ne dopire.

Navimo kratak spisak onoga što kontroliše tvoja unutrašnja „biologija“, ili neka vrsta „etološkog steka“:
– Nasilje i njegova inhibicija,
– Depresija, anksioznost i strahovi,
– Privrženost deci i partneru,
– Ishrana i žeđ,
– Polni nagon,
– San, budnost i biološki sat,
– Telesna temperatura,
– Sklonost riziku i avanturama,
– Motivacija i apatija.

A sada sprovedimo mali misaoni eksperiment. Zamislite da muškarac veoma želi fizičku bliskost sa ženom, ali njegov organizam iz nekog razloga „ne želi“. Pa, dešava se. I tada se javlja pitanje: može li on, koristeći samo snagu misli, naterati sebe da poželi? Kao što se kaže, „nećemo imenovati konkretan brend“, ali svi znaju da u takvoj situaciji ne može ići bez specijalnih preparata. Zašto? Zato što svest ne upravlja neurobiologijom direktno. Njen uticaj na stvarne reakcije i ponašanje prvo prolazi kroz taj životinjski „firmver“.

Hajde sada da uputimo otvoren izazov skepticima: kada budete mogli da snizite temperaturu svog tela za par stepeni isključivo snagom volje – dođite, razgovaraćemo i o scenariju u kojem neurobiološki inhibitor nasilja može iznenada „ne proraditi“ kod psihički zdrave i nepsihopatske ličnosti, u koju je refleksno ugrađen snažan unutrašnji otpor prema nanošenju štete ljudima. A do tada, priznajmo: biologija se često ispostavlja jačom od razuma. To nije fatalizam, već trezven pogled na to ko smo zapravo. To je razumevanje sopstvenih prirodnih granica i mogućnosti, kao i traženje načina za uticaj na njih. I na kraju, svest o sopstvenoj biologiji je zapravo pravi put ka slobodi!

P.S. Iskreno priznajem – interesovanje za etologiju se kod mene pojavilo mnogo pre pokretanja našeg projekta o inhibitoru nasilja i bilo je povezano sa ličnom istorijom mog prijatelja iz detinjstva, koji je dobio ozbiljnu bolest zbog „pogrešnog dizajna“, ako se tako može reći, jednog neurobiološkog mehanizma pomenutog ranije na spisku (koji uopšte nema veze sa nasiljem). Potrebno je razumeti i prihvatiti da evolucija uvek stvara osobine (mehanizme) uz kompromise i „krpljenje“, koji, nažalost, mogu biti neizbežni i bez alternative. Verovatno i inhibitor nasilja ima nešto slično. Međutim, uvek treba gledati odnos koristi i štete i ne odbacivati mehanizam koji donosi ogromnu korist ogromnoj većini ljudi garancijom nenasilne kooperacije među njima, ali je možda negativno uticao na sudbinu jednog čoveka od milion. To se odnosi i na druge gore navedene mehanizme. Lakše je uvek kritikovati, ali pokušajte da razvijete od nule taj isti inhibitor nasilja ili nešto drugo iz „etološkog steka“ na drugim principima, bez kompromisa na koje je prirodna selekcija pristala?! Previše komplikovano? Onda hajde da cenimo ono što nam je priroda dala, jer je čak i sa kompromisima bolje nego bez ičega!

Voluntarista, Bitarh