Servituti pri ankapu

Tema je podignuta u čatu panarhista, ali razmišljanja kojima sam odgovorila ranije nisam objavljivala, pa sam odlučila da oblikujem temu u posebnom postu.

Za početak – evo onoga što sam već pisala o temi tranzita kroz tuđi teritorijum. Ukratko: na gusto naseljenim teritorijumima vlasnici susednih parcela će imati tržišni stimulanac da ostvare profit od tranzita, a na slabo naseljenim će raditi pre modeli recipročnog altruizma, kada je dozvoljavanje tranzita jeftino, zabranjivanje skupo, a uzvratna zahvalnost za dozvolu može se u pravom trenutku pokazati veoma vrednom.

A sada ono što bih želela da dodam. U suštini, servisitet su zahtevi jednog komšije za korišćenje imovine drugog komšije, koje taj drugi priznaje. Sve dok ugovor traje, nema problema. Jedan daje drugom da koristi svoju kosilicu za travu, on mu zauzvrat dozvoljava da uzme bicikl, svi su zadovoljni. A zatim se bicikl proda nekom trećem. Naravno, po defaultu on pri prodaji nije opterećen nikakvim servisitetom: novog vlasnika ne zanima ko je tamo i na osnovu čega imao pravo korišćenja njegove novostečene imovine, svi dogovori o tome moraju se izgraditi ispočetka.

Tako je, sa zemljom je otprilike ista priča. Ako je stari komšija koristio pravo prolaska kroz tvoju parcelu, onda kada je on prodao zemlju, novi vlasnik ne stiče pravo prolaska automatski. Ali ako je stari komšija pri prodaji doveo kupca kod tebe i rekao, recimo, ja odlazim, on će biti umesto mene, dogovorite se sa njim oko prolaska – tada je stvar potpuno drugačija, sednete i konkretno razgovarate o tome šta ćete i kako jedni drugima ustupiti radi očuvanja dobrosusedskih odnosa.

Naravno, ako je servisitet već bio utelovljen u konkretnim fizičkim komunikacijama koje prolaze kroz nečiju zemlju, tada će pokušaj prekida tih odnosa verovatno pogoditi interese ne samo novog vlasnika, već i ostalih komšija koji ne smeju izgubiti servisitet, jer sa njima ugovor ostaje na snazi. Ipak, novi vlasnik se uvodi u tok stvari, na primer, o uslovima zajedničkog održavanja tih komunikacija.

Uopšte, prilično je smešno čuti da je ankap, navodno, razdor neobuzdanog individualizma. Ne, to je pri državi razdor neobuzdanog individualizma, jer se između ljudi prisilno ugura posrednik, i sva pitanja se moraju rešavati ne međusobno, već upravo sa posrednikom, odnosno sa tom ili onom državnom kancelarijom. U uslovima decentralizacije prava, kao što priliči decentralizovanim sistemima, čvorovi mreže se međusobno dogovaraju o pravilima interakcije, tako da, individualizam na stranu, interese komšija je potrebno uzeti u obzir.

Važan momenat: pošto su pravila zasnovana na tradiciji, tu tradiciju po defaultu diktiraju stariji vlasnici. Upravo su oni upoznati sa tim kako je ovde принято, a novi se mogu prilagođavati, mogu predlagati izmene, ali teško da će po sopstvenom nahođenju moći da menjaju pravila ako to pogađa interese prethodnih vlasnika.

U knjižici o ankapu konačno se pojavljuju poglavlja o ankapu. Čitalac će biti razočaran.

Počela sam sa pisanjem poslednjeg, četvrtog odeljka prvog, najvažnijeg dela knjige o ankapu. Kao i obično, napisala sam dva poglavlja: Prvo – pojam ankapa, gde jednostavno formulišem banalnost o tome da je anarho-kapitalizam, nećete verovati, anarhija plus kapitalizam. Drugo – ekspanzija i stezanje ankapa – odnosi se na dinamiku prodiranja odgovarajućih odnosa u društvo.

U suštini, teorija koja se odnosi na libertarijanizam i ankap kod mene ovde završava: veoma sam se trudila da budem maksimalno koncizna, pa zato uopšte ne nameravam da dopunjavam četvrti odeljak do tradicionalna četiri poglavlja. Umesto toga, želim da napišem dovoljno opširan zaključak koji sumira prvi deo, nakon čega on sasvim može biti pušten u slobodno plovljenje kao samostalna knjiga, služeći kao zgodna (nadam se) ulazna tačka u libertarijanizam.

U drugom i trećem delu predviđena je primena prethodno izložene teorije na različita praktična pitanja – o tome kako različni aspekti života mogu biti organizovani pri ankapu, i o tome koji se praktični koraci predviđaju za prelazak na ankap. Ovi delovi bi, za razliku od prvog, teorijskog, trebalo mnogo brže da izgube aktuelnost, dok je prvi pisan za večnost, kako bi zauzeo mali ivica postolja, gde je već prilično tesno od velikana.

Pre 40 godina SEK3 je pisao u Novom libertarianskom manifestu da je Kalifornija ispred cele planete po prelasku na libertarianizam i agorizam.

Sada opažamo da je Kalifornija vrhunska etatistička socijalistička država u SAD. Kako je do toga došlo?

L29Ah

Dosta dugo nisam pristupala ovom pitanju jer nisam razumela kako da na njega odgovorim detaljno, a da ne zapadnem u dosadnu hroniku, koja nije nužno beskorisna, ali sama po sebi ništa ne govori. Svako povećanje poreza i svako pooštravanje regulacija imalo je svoj jedinstveni razlog, a kopanje po tome nije nivo popularnog kanala.

Ako baš kratko, Kalifornija je postala Komifornija jer su njeni birači to želeli. Ona ostaje u tom statusu već uglavnom uprkos volji birača, ali sa socijalizmom to obično i ide: taj narkotik se proba jer je moderan i svuda se reklamira, a potom se ispostavi da je lakše umreti nego se skinuti s njega, i tako Kalifornija (kao sistem efikasnog upravljanja resursima teritorije za uređenje te teritorije u interesu njenih stanovnika) umire.

Skinuti se s tog narkotika je kao da je moguće – to pokazuje primer Tečerove Velikobritanije. Ali recidivi su takođe krajnje verovatni, što pokazuje primer savremene Velikobritanije. U svakom slučaju, ostavimo na miru medicinske metafore i zloupotrebu holističkih konstrukcija. Želela bih da skrenem pažnju na drugi momenat.

Uopšte govoreći, Konkin je zapravo i predvideo krizu države, jer da ljudi imaju mogućnost da koriste političke metode za stalno i nepovratno smanjenje državnog mešanja, ne bi bilo nikakve potrebe ni za agorizmom. I, istovremeno, kalifornijski kriptoanarhisti su zaista ozbiljno pomogli čovečanstvu u implementaciji korisnih agoričkih tehnologija, tako da su se Konkinova zapažanja o tome da će Kalifornija igrati važnu ulogu u borbi takođe u određenoj meri opravdala.

Zahvaljujući otvorenim granicama između država, mnogim agoristima i libertarijancima se učinilo jednostavnijim da pobegnu u mali Njuhampšir, nego da pokušaju da preokrenu situaciju u ogromnoj Kaliforniji, stoga oni koji bi želeli da se fokusiraju na biznis i legalnu politiku, a ne na preživljavanje, logično ostavljaju leviste same sa vladama koje su izabrali, odlazeći tamo gde će njihovi napori doneti više koristi. Konkin je iz nekog razloga upozoravao protiv takve taktike kao protiv nekog jednostavnog i pogrešnog rešenja, nazivajući je anarho-cionizmom. S druge strane, on je takođe predvideo pojavu određenih agoričkih geta, gde će ljudi moći efikasno da se odupru pokušajima države da ih regulišu do nule, zahvaljujući tome što će tamo njihova koncentracija biti povećana i neprijateljski agenti će imati poteškoća.

Kratko rečeno, Konkina je malo brinula sudbina konkretne države koja je ionako bila u rukama etatista, i zamerati tome što njegova teritorija sada nije lokomotiva agorizma je kao zamerati Ajn Rend nedostatak Rierdonovog metala na bazi legure gvožđa i bakra u našem životu.

Prava i slobode na nasilje ne mogu postojati

Voluntarist, Bitarh

Na pitanje da li čovek ima pravo da primeni nasilje, imamo samo jedan odgovor – nema! Nijedan čovek na svetu ne bi smeo da poseduje pravo da inicira čin nasilja prema drugom čoveku. Ali neki ljudi (a najčešće zagovornici autoritarno-konzervativnih stavova i silovite metode rešavanja problema) mogu reći da je to zapravo ograničavanje slobode. Sloboda na nasilje je takva sloboda kao i druge slobode, a što znači da sami sebi protivrečimo i da smo sami autoritaristi koji žele prisilno nametnuti svima jedinstven scenario života.

Prilično neadekvatna manipulacija po svojoj suštini, u kojoj se ignoriše činjenica da nasilje dovodi ljude do oduzimanja slobode. To jest, kada jedan čovek inicira čin nasilja prema drugom čoveku, on time onoga lišava slobode. Shodno tome, nasilje je nesloboda. Pravo na nasilje je zapravo pravo da se ljudi liše slobode. A uklanjanje nasilja, težnja ka njegovom potpunom iskorenjivanju kao fenomena u celini – to je uklanjanje faktora koji ljude dovodi do neslobode. I nikakve verbalne manipulacije neće promeniti suštinu fenomena nasilja!

Knjiga o ankapu – završila sam odeljak o tržištuu

Neočekivano sam se zavalila u Albaniji, pa je tempo objavljivanja malo opao. S druge strane, ispadanje iz uobičajenog toka dobro doprinosi polagom kreativnom radu, tako da sam relativno brzo završila u svojoj budućoj knjizi dve preostale glave odeljka o tržištu: zapravo o tržištu i o kapitalizmu. U sledećem odeljku ću konačno pristupiti opisu ankapa – ako me, naravno, opet negde ne odnese.

Erik Mac. Libertarijanstvo. Prevod poglavlja o Hajekovim pogledima na socijalnu pravdu

Ostvarila sam još jednu veliku donaciju i završila prevod četvrtog dela knjige Erika Maka „Libertarijanstvo“. Poglavlje koje objavljujem je zanimljivo po tome što u njemu Mak po prvi put polemiše sa razmatranim stavovima određenog autora, a ne samo da ih prenosi. Ranije nije bilo toga da je ovde Lok pogrešio, a ovde Spenser, ali o Hajeku on iznosi takve tvrdnje. Očigledno to znači da Hajeka smatra dovoljno svojim savremenikom da ima smisla raspravljati sa njim.

Mak klasifikuje Hajekovu argumentaciju protiv socijalne pravde, izdvajajući pet argumenata protiv nje, a na kraju napominje da Hajek u svojim daljim razmišljanjima ipak odstupa od sopstvenih principa i zastupa to da društvo ima pravo da svojim članovima obezbedi osnovni prihod, i da je to pravedno. Ukratko, Nozick u Makovom izlaganju deluje mnogo doslednije.

Koliko god bilo čudno, ovde se završava glavni pozitivni prikaz principa libertarijanstva od strane Erika Maka. Još jedan deo biće posvećen kritici libertarijanstva, a jedan bonus deo sadrži skup potpuno nepoznatih mi prezimena koja su na svoj način dorađivala ideologiju – sumnjam da u nekom pravcu ka levoj strani. Njima ću se pozabaviti od sledeće donacije.

Izbori, izbori!

Konačno sam dočekala preporuke Državnog departamenta Pametnog glasanja za kog tačno kandidata u jednomandatnom okrugu treba da glasam u okrugu 96, koji je na severu Irkutske oblasti: upravo njemu je pripisana naša mala topla zapadna Crna Gora. To je bio izvesni Andrejev Andrej Anatoljevič, iz KPRF-a. Za Navaljnijeve pionire ove informacije su sasvim dovoljne, ali ljubitelji promišljenog istraživanja sorti govna mogu otići na ljubazno od Hodorkovskog kreirani vodič po govnima i pogledati tamo detalje o svim kandidatima.

Što se tiče glasanja po partijskim listama, nameravam da uravnomim svoj glas za komunistu u jednomandatnom okrugu glasanjem po listi za LDPR – tim više što, koliko mogu da procenim, u jednomandatnim okruzima PG uglavnom preporučuje upravo komuniste, a ne želim im previše brojnu frakciju.

Izbore u savremenoj Rusiji ne treba shvatati sa zverskom ozbiljnošću, to nije ništa više od načina da im se piša u papuče. Od toga nas neće bolje hraniti niti će nas manje maltretirati, ali znamo da ih to besni kada im pišamo u papuče. Zar to nije dovoljno?

„Legitimni“ i „nelegitimni“ banditi

Voluntarist, Bitarh

Nedavni slučaj preuzimanja vlasti u Avganistanu od strane pokreta „Talibani“ samo još jednom potvrđuje teoriju stacionarnog bandita, prema kojoj države ne nastaju zahvaljujući mitskom društvenom ugovoru, već zato što nomadski banditi odluče da se naselje i pređu sa neregularnih pljački na stabilno nametanje danaka (ili oporezivanje) i potčinjivanje ljudi. Čak i najliberalnije i najdemokratskije države i dalje nastavljaju ovu tradiciju, jer i u njihovom slučaju pojedinac nema pravo da se ne pokori redovima i poreskim stopama ustaljenim odozgo – neslaganje sa tim se kažnjava nasiljem, baš kao i u slučaju bandita koji je napao nenaoružanu i bespomoćnu žrtvu. I čak pružanje određenih društveno korisnih usluga od strane države ne menja suštinu – to je isto što i takozvano „kroševanje“ (zaštita), u kojem ili pristajete da plaćate banditima za određenu zaštitu, ili će oni napasti vas.

Ali još je važno primetiti to da je legitimitet konkretne grupacije na svetskoj sceni, odnosno njeno priznanje kao države od strane drugih država, isključivo pitanje pobede i preuzimanja vlasti. Još juče talibansko-teroriste neke države su danas već spremne da priznaju, i čak se vode razgovori o saradnji, uključujući i ruske državne strukture na nivou Ministarstva spoljnih poslova. Na isti način su u svoje vreme bili priznati banditi boljševici, nakon što su preuzeli vlast, dok su odjednom predstavnici prethodne, carske vlasti postali banditi.

Pobednika priznaju i sa njim uvek razgovaraju, čak i ako je on još juče bio ludi bandit. I to je jedino, a ne neki „društveni ugovor“, što razlikuje „legitimnu“ i priznatu političku silu od „nelegitimnog“ bandita-teroriste. Ali sama suština ostaje ista.

Još par poglavlja za knjigu o ankapu

Sastavila sam prva dva poglavlja trećeg odeljka knjige o ankapu. Odeljak se zove „tržište“ i, naravno, prva poglavlja su posvećena bilo čemu, samo ne tržištu. U prvom razvlačim priču o produktivnosti rada, a zatim iznenada prelazim na nejednakost i razmišljam da li da negde uklonim poslednje odlomke. Drugo poglavlje je posvećeno planiranju, i to je prvo mesto u knjizi gde se pozivam na konkretne imenovane autoritete, Mizeza i Hajeka, što takođe stvara određeni disonans, jer možda previše komplikuje tekst.

U celini nisam zadovoljna tempom pisanja, mislila sam da najavim odmah tri poglavlja, ali poglavlje o tržištu se još uvek ne piše, pa moram da izvestim samo o dva.

Kako rade sudovi i policija – ne, ne pri ankapu – pri FPKJU?

Apsolutno ne razumem kako će u polarizovanom društvu Uralski federalni okrug i Južni federalni okrug dogovoriti se, recimo, oko kritike ovsenog keksa, jer jedni prema ovsenom keksu imaju liberalan odnos, dok je za druge vređanje ovsenog keksa haram. Očigledno je da se na FPKJU ne mogu primeniti sudovi koji važe za klasičnu panarhiju, pošto hipotetskim Uralskim federalnim okrugom ne pokreće želja za profitom, već druge sile, na primer politički ciljevi elita tog Uralskog federalnog okruga. Šta raditi ako federalni okrug nastavi da igra u izolacionizam (što je nemoguće u klasičnoj panarhiji), kako u toj situaciji da reaguju federalne vlasti?

Stari prijatelj

Pitanje upućuje na prevod koji sam objavio pre dosta vremena rada o funkcionalnim preklapajućim konkurentnim jurisdikcijama. Međutim, u njemu se pokazuje prilično tradicionalno za savremenog čoveka nerazumevanje toga čime se funkcionalne jurisdikcije razlikuju od teritorijalnih. Hipotetski Uralski federalni okrug je teritorijalna jurisdikcija. Hipotetski Uralski univerzitet je funkcionalna jurisdikcija: iako ima određenu teritoriju, jurisdikciju univerziteta ne određuje teritorija, već funkcija koju obavlja. U njegovoj jurisdikciji je proces sticanja visokog obrazovanja od strane njegovih studenata i neki prateći problemi. Univerziteti mogu igrati u izolacionizam, pa čak do eksteritorijalnosti kampusa i sopstvenih službi za održavanje reda, a mogu ostati i sumorni resori podređeni ministarstvu obrazovanja.

Model FPKJU predložen je od strane autora prvenstveno za EU, kao razvoj ideje federalizma, kako bi se deo ovlašćenja oduzeo državama koje čine EU, ali da se ona ne prenesu na nivo Evropske unije, već u funkcionalne jurisdikcije. Predlaže se prilično fleksibilan model, sa mogućnošću formiranja FPKJU uključujući i odozdo, i upravo u onoj sferi koja obuhvata razmeru problema koji se rešava.

Odnosi između FPKJU mogu biti konkurentni, ako obavljaju srodne funkcije; mogu se svesti na odnose između naručioca i klijenta, kao na primer kod FPKJU koja održava nuklearne elektrane i FPKJU koja održava elektroenergetsku mrežu; mogu biti uslovno komšijski, kao policija i vatrogasci u jednom gradu; mogu uopšte izostati, kao kod konzorcijuma za sertifikaciju proizvodnje kuvane kobasice i udruženja proizvođača košer hrane.

Pošto interesi različitih FPKJU sasvim mogu doći u konflikt, između njih su mogući sudski sporovi. U okviru prvobitnog modela nije bilo predviđeno da se sudski sistem prebaci na koloseke FPKJU, tako da će se najverovatnije koristiti neki ili drugi arbitraž, poput Stokholmskog. Intervencija policije u rad FPKJU je takođe moguća, ako neka nadležna jurisdikcija, poput stručnog ministarstva, uoči zloupotrebe ili jednostavno greške u izveštavanju.

FPKJU u nečemu izgledaju kao nedovršena panarhija, pošto mogu podrazumevati ne samo ugovorne odnose sa ljudima čiji život regulišu u okviru svoje funkcije, već čak i mogu od njih naplaćivati namenske poreze, ako im država delegira ta ovlašćenja. A u nečemu oni prevazilaze model panarhije, jer u panarhiji imamo nešto poput ugovornih eksteritorijalnih država koje regulišu manje-više proizvoljan skup oblasti života, dok su ovlašćenja FPKJU strogo ograničena njihovom funkcijom, što ih približava ankap modelu po Fridmanu.

Funkcionalni preklapajući ovseni keks