Samozaštita i inhibicija nasilja

Voluntarist, Bitarch

Važno pitanje je kako se samoodbrana uklapa u koncept Lorencovog mehanizma (LM)/mehanizma inhibicije nasilja (VIM). Sa racionalne tačke gledišta, suzbijanje nasilnosti je dobra i korisna stvar. Ali, da li će osoba kod koje je LM/VIM snažno izražen biti nesposobna da se zaštiti od neposredne pretnje nasiljem?

Nažalost, do sada nisam uspeo da pronađem konkretna istraživanja koja povezuju samoodbranu i koncept LM/VIM. U budućnosti ću pokušati da detaljnije proučim neurofiziološke aspekte samoodbrane i povežem ih sa istim aspektima inhibicije nasilja. Međutim, sada ću izneti pretpostavku o takvoj međusobnoj povezanosti na osnovu evolucionih aspekata razvoja LM/VIM, od čega se može polaziti u njenom daljem istraživanju.

Prema teoriji Konrada Lorenca, inhibitor je najjasnije izražen kod onih vrsta čiji pripadnici poseduju snažnu urođenu naoružanost i nemaju statistički značajnu mogućnost da izbegnu nasilje bežanjem. Ova dva faktora vrše evolucioni pritisak na jačanje LM/VIM, jer stvaraju pretnju opstanku vrste. I kako je evolucija rešila ovu pretnju? Sve nije tako komplikovano. Nenasilni pripadnici populacije suočavaju se sa intraspecijskim nasiljem samo kada su napadnuti. S druge strane, agresivni pojedinci sami iniciraju nasilje. Zbog toga oni mnogo češće upadaju u nasilne sukobe, a samim tim i češće od drugih jedinki ginu, ne prenoseći svoj genetski materijal sledećoj generaciji. Na taj način se nasilnost eliminiše, dok se snažna varijanta mehanizma koji inhibira nasilje samo učvršćuje.

Ali za učvršćivanje nenasilnosti neophodno je da žrtve nasilja mogu da se zaštite prilikom neposrednog napada koristeći svoju naoružanost. U suprotnom, život agresora ne bi bio ugrožen, a ginule bi manje agresivne jedinke, što bi dovelo do suprotnog efekta, a na kraju i do potpunog izumiranja vrste (osim ako njeni pripadnici kao alternativu ne izaberu bežanje, kao što to na primer čine hamsteri, razilazeći se nakon samo nekoliko uzajamnih ugriza). Ali pošto u prirodi i dalje opažamo snažno naoružane vrste, čijim pripadnicima nije svojstveno bežanje od intraspecijske agresije, a takođe kod njih opažamo snažno izražen LM/VIM, to znači da žrtve nasilja ipak mogu koristiti svoju naoružanost za samoodbranu od agresora.

Kako to može funkcionisati? Neposredna pretnja nasiljem dovodi do odbrambene reakcije žrtve, što može oslabiti rad inhibitora nasilja na kratak vremenski period. Čim neposredna pretnja prođe – sve se vraća u normalu. Pritom je isključena mogućnost oslabljenja inhibitora do stanja u kojem bi oštećena jedinka postala sposobna da sama inicira nasilje. U suprotnom bi i dalje postojala pretnja po opstanak mnogih vrsta, jer se broj nasilnih jedinki u njihovim populacijama kao rezultat činjenih akata nasilja ne bi smanjivao, već bi možda čak i rastao, jer bi žrtve postale novi nasilnici.

Samoodbrana je dopustiva i evoluciono optimalna strategija u iskorenjivanju nasilnosti u populaciji. I to ne zaobilazi čoveka. Ako je sve gore navedeno tačno, onda i čovek mora biti sposoban za samoodbranu pri neposrednom napadu, kada postoji pretnja po njegov život, čak i u slučaju posedovanja snažne varijante inhibitora LM/VIM. Pritom on neće biti sposoban za iniciranje nasilja van situacija koje neposredno ugrožavaju život, jer bi to već pripadalo drugim, uspešno inhibiranim vrstama nasilnog ponašanja. Takođe ću dodati da sve ovo ukazuje na realnost evolucionih strategija borbe protiv nasilja i njegovog iskorenjivanja, zasnovanih na naoružanoj samoodbrani pri neposrednom napadu različitih vrsta agresora.

Digitalno zlato Salvadora

Salvador je dobio drugu nacionalnu valutu pored američkog dolara – bitkoin. Tako je od jeseni 2008. godine, za manje od 13 godina, bitkoin iz projekta koji je anonim objavio za otvorenu diskusiju, izrastao u valutu ravnopravnu dolaru. Istina, za sada samo u jednoj zemlji.

Sada svet treba da čeka kada će Salvador uvesti nešto slično estonskom e-residency: tada će svako ko želi moći daljinski da otvori biznis u Salvadoru i vodi potpuno zvanična plaćanja u salvadorskoj valuti, jer će ga tome obavezivati salvadorski zakoni.

U čast ovog ogromnog koraka u adaptaciji bitkoina, objavljeni su popusti na njega: pojedini srećnici su danas uspeli da ga kupe po ceni od oko 43 hiljade američkih dolara po bitkoinu. Ali još uvek nije prekasno: u trenutku objavljivanja objave, bitkoin trenutno košta samo 47 hiljada dolara.

Vladimir Milov se sprema da izvrši svoju prvu bitkoin transakciju u životu: frizer mu objašnjava kako da instalira lightning novčanik

Stefan Molynieux. Praktična anarhija. Glava 7

Nakon nepriistojno dugog prekida, vraćam se prevodu Praktične Anarhije Stefana Molinjua. Već sam uspela da zastakujem za njegov stil, pa sam odustala od nedostatka donacija i prevela sledeće poglavlje tek tako, stignućete još da doprinesete.

Sedmo poglavlje nastavlja prvi deo knjige posvećen metodologiji – momak pristupa pitanju objašnjenja svoje teme veoma temeljno, ali istovremeno prilično živopisno. Konkretno, ovde on pokazuje u čemu je glavna snaga postojećeg svetskog poretka, u kojem je sve podeljeno između država – u tome što ne možemo zamisliti da može biti drugačije, iako da sada počnemo da izmišljamo od nule najbolji mogući svetski poredak, nikome ne bi palo na pamet da dobrovoljno konstruiše svu ovu glupost. Naprotiv, rešenje koje bismo smislili verovatno bi ličilo na nešto anarhističko – jednostavno zato što ti recepti odlično rade u privatnom životu. Uglavnom, pročitajte, prilično dobro i ubedljivo je izloženo.

Zatim se ponovo prebacujem na prevod Libertarijanizma Erika Maka, jer je stigla donacija dovoljnog iznosa za prevod sledećeg poglavlja, iz kojeg ćemo saznati šta je zapravo Hajek mislio o ekonomskoj pravdi.

Pogledala sam Milov snimak, puštam unutrašnjeg libertarijanca u šetnju

Juče sam pred spavanje pustila Milov video, ali sam zaspala pre nego što sam stigla do skandalozne fraze o unutrašnjem libertarijancu. Ujutru sam morala ponovo da ga pustim.

Ukratko, Vladimirova teza se svodi na to da u sukobu velikog biznisa koji lobira za svoje interese i države koja brani određene političke interese, nipošto ne treba uvek zauzimati stranu velikog biznisa. A ako vaš unutrašnji libertarijanac ume samo da govori „sve privatno je dobro, sve državno je loše“, onda ga ubijte i odgajite drugog, adekvatnijeg. Jer su vrednosti subjektivne, i ništa nije loše ili dobro u vakuumu; ovi termini se uvek odnose na konkretnog interesenta — kome je tačno dobro, a kome tačno loše.

Da li je nemačkom potrošaču gasa dobro što će u njegovu zemlju stizati jeftine isporuke tog goriva sa ogromnim viškom kapaciteta transportnog sistema? Očigledno da jeste, i ja iz Crne Gore mogu samo da mu se radujem. Da li je pomeranskom radniku dobro što u njegovu zemlju dolazi novi poslodavac i stvara mnoštvo visoko plaćenih radnih mesta? Da, njemu je to sjajno! Da li je ukrajinskom radniku dobro što je njegov lokalni posao na održavanju gasovoda ugrožen, ako ne i potpuno ukinut, ili mu je plata smanjena? Ništa dobro. A da li mu je dobro što može bez vize da ode u Nemačku i održava gasovod koji se tamo gradi, već za nemačku platu? Pa još pitate! Istina je da će morati da konkuriše Nemcu, i tu će, ako on pokuša da iskoristi državni protekcionizam, Ukrajincu biti loše.

Da li je dobro što se u Rusiji vadi gas i gradi transportna mreža koja omogućava njegovo isporučivanje u najrazličitije delove sveta? To je neispravno pitanje. U pitanju nije naveden subjekt za koga pravimo pretpostavku da li mu je to dobro ili loše. Putinu je dobro — geopolitička palica je dugačka, teška i sija. Radnicima koji polažu cevi — odlično. Akcionarima Gazproma — sumnjivo, jer je komercijalna profitabilnost projekta nejasna; ovo nije toliko pitanje novca, koliko geopolitike. Građanima Rusije koji računaju na neke poreze od tog Gazproma — ne računajte na tuđi novac i bolje ćete spavati, zapravo, šta ste uopšte zaboravili u Rusiji, bežite odatle za mnom i Vladimirovim Milovom. Unutrašnji libertarijanac izbija napolje i pokazuje prst državljanima na budžetu.

Ukratko, ogromno hvala Vladimiru Milovu na PR-u libertarijanstva. Navaljni sedi u zatvoru i više ne može, kao ranije, da nas šalje na prisilni rad, tako da sada Milov mora da odradi taj posao. Ništa, on će se snaći.

Argument najgoreg scenarija

Voluntarista, Bitarh

Prilično često protiv ideje slobodnog društva iznosi se argument „najgoreg scenarija“. On se sastoji u tome da ne možemo odustati od države jer imamo šta da izgubimo; iako je država u mnogim aspektima loše rešenje za naše probleme, bez nje stvari mogu postati još mnogo gore, što znači da ne vredi rizikovati. Ovaj argument se ne može nazvati utemeljenim, jer ne razmatra mogućnost suprotne situacije, odnosno „najboljeg scenarija“, a osim toga, potpuno ignoriše najgori scenario koji može nastupiti ako se državna vlast zadrži.

Apsolutno svaka ljudska aktivnost i sve težnje nose u sebi kako mogućnost postizanja pozitivnog rezultata, tako i suočavanje sa različitim rizicima. To važi čak i za svakodnevne radnje, kao što je šetnja do prodavnice ili na posao. I u takvoj elementarnoj aktivnosti krije se, mada mali, ipak rizik da se negde zakačite usput, padnete i ozbiljno povredite, ili da vas udari automobil na pešačkom prelazu. A šta tek reći o nečemu složenijem od šetnje?

Međutim, verovatnoća nastupanja najgoreg scenarija ne odvraća ljude od aktivnosti i težnji ako one mogu dovesti i do najboljeg scenarija, a naročito kada postoji najgori scenario povezan sa odustajanjem od toga. Mislim da je očigledno koji najgori scenario vas čeka ako odbijete da izađete napolje. Mnoge inicijative su našle svoju realizaciju u pokušaju da se izbegne najgori scenario bezdejstva, čak uprkos tome što je i samo delovanje nosilo određene rizike. Da je svaka inicijativa odbacivana samo na osnovu postojanja rizika, bez razmatranja rizika bezdejstva, sada bismo živeli u mnogo zaostalijem svetu bez mnogih pojava i tehnologija koje su nam uobičajene.

Moguće je da se u težnji za postizanjem slobodnog društva, kao i u svakoj drugoj težnji, kriju određeni rizici. Međutim, ponovo, ne zaboravimo da ne postoji samo najgori, već i najbolji scenario, i da postoji najgori scenario pri očuvanju statusa kvo. Uostalom, istorija nam je već pokazala mnogo primera potonjeg. Koliko je bilo državnih režima koji su uništili milione života. I da li neko zaista može reći da će najgori scenario slobodnog društva biti čak gori od života pod nekim novim Staljinom, Hitlerom ili Pol Potom? A sve države teže upravo centralizaciji i jačanju svoje moći, i taj proces možemo posmatrati čak i sada. Pre 10-20 godina, kako u zapadnom svetu, tako i u našem postsovjetskom prostoru, poredci su bili slobodniji, a sada se veoma lako može dobiti kazna (pa čak i zatvorska kazna) čak i za aktivno zastupanje pozicija ili jednostavno izražavanje mišljenja koje nije u skladu sa državnom agendom. Dakle, put do nivoa autoritarnih komunističkih/fašističkih režima prošlog veka nije daleko.

Države su se oduvek kretale i nastavljaju da se kreću ka svom najgorem scenariju. To samo govori da bi trebalo da pokušamo da postignemo slobodno društvo kao alternativu sposobnu da pruži najbolji scenario. To je naročito aktuelno u slučaju postsovjetskog prostora. Možda ljudi zapadnog sveta imaju šta da izgube u ekonomskom smislu, oni su akumulirali određeno bogatstvo, čiji rizik gubitka verovatno u njihovim očima neće opravdati ovakvu težnju. Mi to nemamo čak ni to. Za nas je slobodno društvo kao injekcija eksperimentalnim lekom za beznadežno bolesnika – ili tako, ili neće ostati ništa osim pomirenja sa situacijom koja se ubrzano pogoršava.

Nova porcija propagande od Libertarian Band-a

Iz navike nastavljam da gledam nove snimke svog bivšeg tima, ali zaboravljam da ih reklamiram kod sebe, što je neuredno, pa ispravljam to.

U snimku, koji je ovoga puta posvećen propagandi, kao i obično, postoji opsežan istorijski uvod koji, takođe kao i obično, ostaje pomalo nedorečen, jer iz njega ne proizilaze određene misli na kojima bi se oslanjao glavni deo snimka. Zatim sledi podjednako opsežna analiza toga kako ona funkcioniše i koje metode primenjuje, a u zaključku se kaže da propaganda sama po sebi nije nimalo loša, jer se može koristiti i u plemenite svrhe. Na primer, propagandisanje vakcinacije protiv neke moderne bolesti i drugi blagotvorni metodi državne brige o stanovništvu — šta bi libertarijanci još mogli navesti kao pozitivan primer? Ne Svetova sa njegovom propagandom lustracija!

Pravni sistemi koji se značajno razlikuju od naših. Pravo Kineskog carstva.

Nastavljam da prevodim svežu Fridmanovu knjigu. Ovog puta sam krenula redom. Prevela sam uvod i prvo poglavlje, o pravu u Kineskom carstvu. Pažljiv čitalac može primetiti da nisam završila posao do kraja, i da u tekstu nedostaje prevod otprilike polovine fusnota. Tako je, zamorila sam se. Sutra planiram da tiho unapredim tekst – kako za onlajn čitanje, tako i u elektronskoj knjizi. Takođe i dalje se nadam da će se neko prihvatiti pravljenja ruskoj verziji knjige korica.

U knjizi mi se dopadaju stalna poređenja: evo, pogledajte, kod Kineza je ovo potpuno isto kao u modernoj Americi. A ovo – baš kao u Engleskoj 18. veka. I postoje pokušaji da se pokaže s kojom je svrhom zakonodavstvo napravljeno baš takvim, šta je funkcionisalo, a šta ne naročito dobro.

Važnost borbe protiv nasilja

Voluntarist, Bitarch

Povodom nedavne godišnjice terorističkih akata koje je Anders Brejvik počinio u Norveškoj, želeo bih da podsetim na važnost borbe protiv nasilja. Iako takav tragični događaj nije katastrofa globalnog razmera, strašno je zamisliti šta nam budući Brejvici mogu pripremiti, naročito s obzirom na to koji plodovi naučno-tehničkog progresa mogu dospeti u njihove ruke. Možda će to biti još jedna pucnjava, što je veoma loše, ali vas lično verovatno neće pogoditi. A možda će takva osoba odlučiti da iskoristi neko visokotehnološko sredstvo kako bi nanela ljudima što više štete, na primer, napravi prljavu bombu, pusti prethodno nepoznat štam virusa koji je veoma opasan i smrtonosan – scenario koji sam opisao u materijalu „Realnost virusne pretnje“, ili iskoristi neko drugo sredstvo koje nam je trenutno nepoznato, a krajnje razorno.

Međutim, sposobnost vršenja nasilja nije norma za čoveka. Naprotiv – 98% ljudi oseća gađenje, barem prema brutalnom nasilju, i svo brutalno nasilje vrši upravo ne više od 2% ljudi. To je zbog toga što je prirodni deo ljudske prirode mehanizam inhibicije nasilja (Lorencov mehanizam (LM) prema teoriji Konrada Lorenca ili VIM prema modelu Džejmsa Blejra). Osoba sa jakim variantom LM/VIM nikada neće moći da počini nasilje. Njegove čine samo oni koji pate od patologije inhibitora nasilja. Nasilnost je patološko stanje. A to znači da se i sa njom treba boriti na odgovarajući način.

Kada bi se nasilne sklonosti u dovoljnoj meri primećivale još u detinjstvu, kada čovek teško može doneti odluku da ih namerno krije do vremena kada će moći da organizuje teroristički akt, ili kada bi se u društvu praktikovalo masovno testiranje radi utvrđivanja urođenog varijanta LM/VIM, kako u detinjstvu, tako i pri ostvarivanju odnosa sa ljudima u odraslom životu, a potom onima kod kojih je otkrivena patologija LM/VIM primenjivalo genoterapijsko lečenje – mnogih terorističkih akata, kao i mnogo nasilja uopšte, moglo bi se izbeći.

Možda u prošlosti nismo imali dovoljnu naučno-tehničku bazu za to. Ali sada je došlo vreme, biotehnologija i genoterapija se razvijaju ubrzanim tempom. I sada još uvek nije kasno početi borbu protiv nasilja, kako bi se izbegao katastrofičan scenario u budućnosti i konačno potpuno oslobodilo ljudsko društvo od patološke nasilnosti. Da li neko želi pojavu novog Brejvika, i to još bolje naoružanog?

Prokleti grad

Davno mi su naručene i plaćene recenzije za tri knjige Strugackih. Piknik sam razmotrila u aprilu, Puža u maju, a do Grada sam stigla tek u avgustu. Tradicionalno ne nameravam da prepričavam zaplet, možete pogledati vikipediciju, a bolje pročitajte samu knjigu.

Jasno je da mnogima nakon čitanja dolazi želja da odmah počnu da istražuju fiziku opisanog čudnog mesta. Ovde je prostor urolan u cevčicu, ovde su napravljeni nabori, ovde je nabijena jaka trava, a ovde peče. Ali ako posmatrati knjigu na tom nivou, to više nisu Strugacki, već Pelevin.

Knjiga je pisana „za fioku“, pa se ne može žaliti na to da je sadržaj plod kompromisa sa sovjetskom cenzurom – nije se ni pokušavalo da se objavi dok je cenzura postojala. Boris Strugacki je tvrdio da je to njihova omiljena knjiga, a njen glavni junak, shodno tome, omiljeni junak. Međutim, meni su kod Strugackih iz nekog razloga junaci manje zanimljivi, mnogo je zanimljivije pogledati šta je tu sa društvom.

A društvo je tamo sasvim moderno, ne bi se reklo da je opisano 1972. godine. Globalizam, sa jedinstvenim jezikom i sudarom atomiziranih predstavnika različitih kultura. Trijumf jednakosti i inkluzivnosti (ali pri svojoj inkluzivnosti, žene u Gradu, kao i svuda kod Strugackih, potpuno su pljosnati likovi koji nose isključivo dekorativnu funkciju – osim, možda, potpuno epizodične gospođice Matilde Gusakove – ona nije pljosnata, ali je takođe više dekorativna). Konstantne iznenadne nedaće – čas globalno zagrevanje, čas gašenje sunca, čas kovid, čas pretvaranje vode u žuč, čas BLM, čas najezu pavijana. Reakcija ljudi i reakcija vlasti na ove nedaće.

I, znate, imam nekakav osećaj da su Strugacki uvereni: sa čovečanstvom ne može drugačije. Neophodno ga je uvesti u stanje veštačkog stresa i deficita, jer se bez toga deo ljudi pretvara u doktore Opire, a deo počinje da priređuje neke zagonetne „site bune“. Site bunama Strugacki vole da plaše. Navodno, kada je čovek stomacom zadovoljan, ne brine ga previše dalji samorazvoj, i on se udružuje sa drugima sličnima radi samouništenja (Fight Club je verovatno takođe bio inspirisan Strugackima).

Meni je, za razliku od Strugackih, bila sreća da živim u relativno sitim vremenima, i videla sam site bune ne u teoriji, već u praksi. Pristojno obučeni, vaspitani ljudi izlaze da dobiju batina po glavi, a zatim uzdišu da ovde, čini se, neće uspeti da osvoje politička prava, i emigriraju u mirnu Crnu Goru, po kojoj je direktno skrajen grad iz „Plitkih stvari veka“ (samo što sam jutros vraćena s puta, to je bilo jako). Ukratko, site bune su prilično ohrabrujuće, na veoma kratak rok, a zatim, naravno, sledi ambis frustracije. Strugacki su očigledno zamišljali nešto mnogo odvratnije.

Pretpostavlja se da se svim tim beskrajnim eksperimentima nad ljudima kova neki novi čovek, koji je jedini sposoban da izgradi novi svet. Međutim, na primeru glavnog junaka novele vidimo da je jedino u čemu eksperiment uspeva – to što čoveku izbija tlo iz-pod nogu, ruši sve ideološke oslonce i na kraju ga dovodi do samoubistva, umesto izgradnje bilo čega. Iako, naravno, postoji nada da će Voronin nakon povratka u Lenjingrad 1951. godine početi da piše zanimljivu naučnu fantastiku i postati idol cele sovjetske inteligencije.

Neidealni ljudi i društveni ideal

U svojim objavama često tvrdite da će pri ankapu svi ljudi (ili većina) biti skloni nenasilju (a one koji su skloni nasilju će se moći „reprogramirati“), što će omogućiti izgradnju društva slobodnog od nasilja. Ali čekajte! Pa sa idealnim ljudima može se izgraditi idealno društvo na osnovu skoro bilo koje ideologije – pa makar i komunizma u njegovim ranim idealizovanim predstavama. Svaka savremena društvena struktura se gradi polazeći od činjenice da su ljudi skoro uvek neidealni – emocionalni, pomalo glupi, agresivni, pohlepni, kukavice i tako dalje – i društveni poredak mora neutralisati ljudske nedostatke. Kako ankap može postojati u društvu neidealnih ljudi, ako čak i sada kriminalci dovoljno glupo kradu ponekad direktno ispred kamera, a u nedostatku opšte priznate policijske sile potpuno će se razrasuli i njihovo hvatanje/eliminisanje snagama privatnog obezbeđenja postaće otežano zbog masovnosti kriminaliteta i preopterećenja sudova? Neće li to dovesti do brzog propadanja društva u divlje stanje, kada čak i adekvatni ljudi budu primorani da budu u večnom stanju rata protiv svih?

Anonimno pitanje

U pravu ste, od idealnih ljudi može se izgraditi mnogo toga. Upravo zato Bitarh i Voluntarista – autori objava koje redovno pojavljuju na ovom kanalu o izgradnji nenasilnog društva – ne opterećuju se izgradnjom baš ankapa, za njih je ekonomski model sporedan, kao i odsustvo centralne vlasti, dok je primarna vrednost upravo nenasilje, u njegovom uskom razumevanju odsustva fizičke prisile.

Doktrina anarho-kapitalizma pretpostavlja da ljudska sklonost fizičkoj prisili neće pretrpeti ozbiljne promene. Jedino što je potrebno za njen trijumf jeste pojava kritične mase tehnologija koje decentralizovanu proizvodnju i trgovinu čine ekonomski isplativijim od centralizovane – to ako polazimo sa pozicija materijalizma, gde biće određuje svest, a baza nadgradnju. Ako pak smatramo da, naprotiv, svest formira biće, onda je za trijumf ankapa potrebna kritična masa ljudi za koje ideje libertarijanizma imaju značajnu vrednost. Meni je, u suštini, svejedno s koje strane da grizem taj hleb, ukusan je podjednako sa obe strane.

Kada decentralizovane tehnologije dominiraju u svakodnevnom životu, to znači da će uber-policija stići brže, a pružiti uslugu jeftinije i kvalitetnije nego policijska patrola Ministarstva unutrašnjih poslova, te će Ministarstvo unutrašnjih poslova izgubiti ekonomsku konkurenciju za klijenta i nestati. I ako ljudi kradu direktno ispred kamera, decentralizovane tehnologije će pre omogućiti mogućnost da im se upravo ispred tih istih kamera izda kazna. A ako oni umesto toga pomahanu rukom pred kamerom i izjave da, navodno, iznajmljuju taj automobil, onda će im, umesto nesrazmerno velike kazne, u korist vlasnika auta biti skinuta skromna cena najma. A možda govorim gluposti, i tržište će to rešiti na neki drugi način.

Kada libertarijanske ideje dominiraju u društvu, onda čak i u uslovima tehnološki uslovljene centralizacije velikog broja proizvodnji, ljudi će i dalje relativno više ceniti frilans ili slične frilans odnose, i vlasnik proizvodnje će morati da se prilagodi tom zahtevu ako želi da se obezbedi radnom snagom. Ljudi će se zapošljavati u policiji, ali će i dalje svoju patrolnu jedinicu posmatrati kao autonomnu preduzetničku jedinicu, sa sopstvenim stalnim klijentima i obavezama prema njima, koje znače mnogo više od formalne subordnacije u policijskoj upravi.

Najstrašnije za libertarijanizam je povećanje efikasnosti centralizacije nasilja. Sredinom 20. veka takva efikasnost je bila maksimalna, čovečanstvo je ratovalo armijama od više miliona ljudi, a za izgradnju libertarijanskog društva nije bilo ni najmanjih perspektiva. Sada se armija od stotinu hiljada ljudi već smatra velikom, i želi se verovati da će decentralizacija nastaviti ubrzanim tempom. Jeftino i efikasno decentralizovano nasilje, koje se krajnje loše skalira pri povećanju broja uključenih lica ili ulaganju dodatnog kapitala – to je upravo ono što je potrebno kako bi čak i u slučaju nastanka naoružanih konflikata oni brzo utihnuli bez dalje eskalacije.

Kao što vidite, uopšte nije neophodno prepuštati se praznim snovima o tome kako će čipovanje sve učiniti ljubaznima i dragim. Umesto toga, može se prepustiti praznim snovima o tome kako će sve učiniti ljubaznima i dragim totalna naoružanost ručnim oružjem koje efikasno i po mogućnosti bezbolno onesposobljava čoveka, ali ima nisku letalnost. A u slobodno vreme od praznih snova, preferiram da gradim lokalnu libertarijansku zajednicu, gde se sve neophodne veštine interakcije između ljudi stiču običnom navikom – a te navike će biti u veoma snažnom konfliktu sa navikama poslušnosti državi ili drugoj centralizovanoj sili.

Levijatan nikome nije potreban. Hobsu je žao.