Zašto je postizanje dobrovoljnih slobodnih odnosa nemoguće u društvu u kojem je previše ljudi sposobno da vrši nasilje

Voluntarist, Bitarh

Postoji stav da je jedini obavezni uslov za postizanje slobode delovanja, dogovora i udruživanja stvaranje značajnih troškova za kriminalce. Navodno je dovoljno samo to da svako nanošenje štete neizbežno zahteva kompenzaciju, i da svi ljudi poseduju oružje, što će napade učiniti neisplativim (nemojte misliti da smo protiv posedovanja oružja – ono je korisno za evolucionu selekciju, ali sada govorimo o drugom). U tom slučaju, čak i ako bi svi bili psihopate, značajno nasilje u praksi ne bi nastalo. Štaviše, neko bi mogao reći da je nasilnost uopšte neophodna za slobodnog čoveka, na primer, da bi se lako ubijalo za bilo kakve napade na njegov račun i vršila nasilna osveta (po principu „oko za oko“). Ali mi možemo lako osporiti ovu poziciju i dokazati zašto je sloboda moguća samo u društvu mirnih ljudi.

Kao prvo, bilo bi glupo verovati da ljudi uvek deluju racionalno i dobro procenjuju koristi i rizike. Čak i u društvima gde su za krađu otsecani prsti i ruke, lopovi nisu potpuno nestali. A to se još više odnosi na psihopatske pojedince. Kao što istraživanja pokazuju, oni se previše koncentrišu na svoje ciljeve, propuštajući važne trenutke. Na primer, u zadatku gde su morali da prolaze kroz lavirint manipulišući polugama i izbegavajući one koje su bolno udarale strujom, dobro su se snalazili sa prvim uslovom, ali lošije od običnih ljudi sa drugim. U kockarskim igrama loše su savladavali dugoročne strategije, bilo im je važno da brzo ostvare ogroman dobitak, čak i rizikujući da sebe dovedu u minus. Takođe, psihopatski piloti u Drugom svetskom ratu su lako jurili za neprijateljem, zaboravljajući da prate gorivo, položaj drugih aviona i ostale faktore važna za pobedu.

Razumejući ovo, da li će još neko misliti da se psihopatski pojedinci mogu ubediti ili dovoljno zaplašiti tako da sigurno ne vrše nasilje, ne organizuju kriminalne grupe, ili čak ne pokušaju silom potčiniti sve i stvoriti sopstvenu vlast u društvu gde takva neće postojati? Ne zaboravimo da su današnje države nastale upravo nasilnim potčinjavanjem ljudi. I težeći položaju „stacionarnog“ bandita, „nomadski“ banditi su ignorisali rizik od smrti od ruku onih koji su se branili i svojih konkurenata.

Kao drugo, postoji mnogo načina nanošenja štete ljudima bez direktnog nasilja. Razne vrste manipulacija, uključujući tračeve, ucenama, pretnje, okretanje ljudi jednih protiv drugih, provociranje neprijateljske reakcije (kako bi vas predstavili drugima kao neadekvatne), iscrpljivanje, psihološko i ekonomsko nasilje i slično, što psihopate često koriste u potrazi za sopstvenom koristi. Biće nemoguće propisati sдерживаюće faktore i kazne za sve takve scenarije. A to znači, što je više psihopatskih pojedinaca oko vas, to će se više takve manipulacije primenjivati lično na vas, i umesto produktivnog delovanja, sve vreme ćete trošiti na to da se zaštitite od pokušaja da vam neko „igra po glavi“. Takođe, psihopatski pojedinci su skloni sabotaži kolektivnog rada zarad lične koristi.

Zamislimo sada suprotnu situaciju – psihopatskih pojedinaca nema ili ih je zanemarljivo malo. U takvom društvu sloboda međusobnih odnosa nastaje trenutno i bez dodatnih zahteva. U isto vreme, u društvu psihopata verovatno se može očekivati nešto slično onome što se trenutno dešava na Haitiju ili scenario filma „Nova Zemlja“, gde su silovnici poslati da žive na ostrvu organizovali masovni pokolj, a u jednom trenutku je mali njihov deo čak silom potčinio sve ostale i monopolizovao posedovanje resursa. I ako ne biste želeli u „slobodnom“ društvu svakodnevno učestvovati u ratu svih protiv svih, trebalo bi prvo pomisliti o iskorenjivanju takve patologije kao što je disfunkcija mehanizma inhibicije nasilja, koja neke ljude čini psihopatski predisponovanim i sposobnim da lako nanose štetu drugim ljudima.

Mogu li psihopate osećati empatiju i po čemu se ona razlikuje od empatije normalnih ljudi

Voluntarist, Bitarch

Opšteprihvaćeno je mišljenje da psihopatski pojedinci slabo osećaju empatiju ili je uopšte ne pokazuju. To ih, naravno, čini hladnokrvnim i bezosećajnim, sposobnim čak i da lako počine ubistvo ako za to postoji razlog i ako nema značajnih rizika. Ali, pored toga, nedostatak empatije kod njih je dugo stavljao pod znak pitanja mogućnost sprovođenja lake i efikasne terapije njihovog stanja.

Međutim, istraživanje psihopatskih kriminalaca otkrilo je da oni mogu osećati empatiju. Štaviše, u okviru eksperimenta kod njih je primećen isti nivo aktivacije neuronskih ogledala, koji su odgovorni za sposobnost učenja kroz oponašanje drugih ljudi i, kako se veruje, uključeni su i u ispoljavanje empatije, kao i kod zdravih pojedinaca.

Međutim, psihopate izdvaja jedna veoma važna razlika. Dok se kod normalnih ljudi empatija javlja spontano, bez obzira na to da li osoba želi da je oseća, psihopate mogu namerno kontrolisati taj proces. Njihovo uobičajeno stanje je isključena empatija, oni je pokazuju samo kada to sami žele. I u okviru eksperimenta, normalna aktivacija neuronskih ogledala kod psihopata primećena je samo kada su istraživači direktno tražili od njih da pokažu empatiju.

Rezultati ovog istraživanja se poklapaju sa onim što psihopate često sami izjavljuju o sebi, na primer, na sajtovima za pitanja i odgovore kao što je Quora. Ako potražite tamo pitanja upućena psihopatama o tome da li su sposobni da osećaju empatiju, videćete mnogo pozitivnih odgovora, ali uz napomenu da empatiju mogu bukvalno uključivati i isključivati kada žele, kao da imaju prekidač za to. Ipak, postoje i psihopate koje izjavljuju potpunu nesposobnost osećanja empatije. Međutim, s obzirom na podatke koje već imamo, može se pretpostaviti da oni jednostavno ne umeju da je kod sebe uključe.

Istraživači još uvek ne znaju kako da empatiju, koju psihopate mogu namerno pokazivati, pretvore u spontano ispoljavanu empatiju, svojstvenu većini ljudi. Ipak, činjenica da psihopate mogu pokazivati empatiju, barem pod određenim uslovima, daje terapeutima nešto sa čime mogu raditi.

Takođe vredi postaviti pretpostavku da se empatija prilično lako može učiniti spontanom primenom određenih sredstava koja aktiviraju neke serotonin receptore i povoljno utiču na funkciju serotoninskog sistema u celini. Farmakološka aktivacija serotonin 1A i 1B receptora u eksperimentima na životinjama često dovodi do toga da one prestanu vršiti agresivne napade na svoje srodnike, pa čak i postanu sklonije da im pomažu, na primer, deleći hranu sa njima, čak i ako to ne donosi testiranom pojedincu nikakvu ličnu korist. Ovakav efekat povezan je sa aktivacijom mehanizma inhibicije nasilja, koji u slučaju čoveka igra važnu ulogu u razvoju empatije.

Rezultati ovog istraživanja daju odgovor na još jedno važno pitanje. Neko sasvim može pronaći i ukazati na pojedince koji su u svom običnom društvenom životu normalni porodični ljudi, dobri prijatelji i kolege, poslušni građani, tj. punopravni članovi društva, uprkos tome što su u određenim uslovima, na primer, tokom službe u organima reda ili kao vojnici na bojnom polju, lako vršili nasilje i čak ubistva, ne osećajući prema tome ni najmanju odbojnost. Kao što je poznato iz niza istraživanja, uključujući i vojna, sposobnost da se lako vrši nasilje i ubistva u sličnim uslovima i dalje će biti manifestacija visoke psihopatičnosti pojedinca. Ali ovde nema nikakve kontradikcije. Jer je moguće da su upravo takvi slučajevi objašnjivi time što psihopatski pojedinci mogu biti empatični kada to namerno žele, na primer, želeći da imaju ispunjen društveni život. Međutim, ne treba zaboraviti da takvi pojedinci u svakom trenutku mogu poželeti da ne osećaju empatiju, a to nosi određene pretnje po društvo.

Mrežna država, poglavlje 4.3. Tehnonomijske ose.

Čestitam svima Dan svetog Patrika, a ujedno i kraj Maslenice, dok ljubiteljima snimanja redova u ubrzanom režimu čestitam priliku da se posvete omiljenom hobiju. Toliko praznika u jednom danu – zar to nije sjajno, zar to nije panarhija!

Što se mene tiče, tiho je prevedeno još jedno poglavlje Mrežne države. Baladži Šrinivasan nastavlja da razmišlja o trendovima bliske budućnosti, i ako je u prethodnom poglavlju govorio o sociopolitičkim trendovima, sada se dotiče tehnoekonomskih posledica digitalizacije i internetizacije svega i svakog.

Tako on primećuje da naglo smanjenje praga publikovanja povećava disperziju: pored tradicionalnih, doteranih i odmerenih, ali malo zanimljivih pozicija, na površinu izbija mnoštvo najneobičnijih htonija. A pored kolebanja diskursa putem društvenih mreža, postoji i kolebanje finansijske stabilnosti putem bezbrojnih kriptovaluta.

Drugi zanimljiv aspekt koji autor razmatra jeste to što totalna digitalizacija svega i svakog dovodi do toga da digitalni entiteti postaju primarni, dok se fizički, u suštini, materijalizuju po narudžbini, ako postoji takva potreba.

Takođe, on se ukratko dotiče zagonetke: zašto u fizičkom svetu ne primećujemo tako lud skok produktivnosti kao u digitalnom svetu. Zatim, ponudivši čitav niz hipoteza, predlaže da među njima biramo samostalno.

Ukratko, poglavlje je prilično zasićeno idejama i generalizacijama, tako da ne vidim veliku svrhu u prepričavanju, jednostavnije je pročitati.

Još jedan pokušaj da vam preporučim monteliberovski jutjub-kanal

Dok je kanal na odmoru, ne opterećujem se autorskim materijalima, ali, kako ne biste bili dosadni, s vremena na vreme ću ubaciti nešto što nije moje.

Soz je snimio i objavio na MTL-TV veoma koristan video, gde objašnjava zašto je bukvalno svakome ko drži velike sume u kriptovalutama izuzetno korisno korišćenje novčanika sa višestrukim potpisima (multi-sig), i koliko je sve to lako i praktično organizovano u Stellar blockchain-u uopšte, a u tokenomiki Montelibera posebno. Srdačno preporučujem, i sama želim da isprobam predložene recepte kada budem imala malo više slobodnog vremena.

I ne zaboravite na rubriku Ankaposhnaya na istom kanalu, tamo su već stigli do objašnjavanja tržišta i čini se da nemaju nameru da stanu.

Kako suze utiču na agresivnost

Voluntarist, Bitarh

Iz teorije mehanizma inhibicije nasilja znamo da zdrav pojedinac, prilikom posmatranja patnje (signala za pomoć) druge osobe, počinje da oseća osećaj odbojnosti i postaje predisponiran da prekine agresivne radnje prema njoj. Ovakav efekat je psihološki, a neuronski putevi odgovorni za njega aktiviraju se kao rezultat samog posmatranja patnje kao socijalnog signala. Barem smo tako mogli misliti ranije. Međutim, neka nova otkrića ukazuju na to da uticaj određenih signala za pomoć na inhibitor nasilja, konkretno plača, može biti hemijske prirode.

Pre nekoliko godina, u istraživanju na štecovima utvrđeno je da utrljavanje suza ženki u lice i druge delove tela mužjaka, koji su u eksperimentima imali ulogu „uljeza“, smanjuje agresivnost „rezidenata“ – mužjaka u čije su kaveze pušteni. U slučaju ispunjenja svih neophodnih uslova paradigme rezident-uljez, od pojedinca-rezidenta se može očekivati agresivan napad na pojedinca-uljeza. Međutim, kako je utvrđeno, ako uljez miriše na suze ženke, prema njemu neće biti ispoljena agresija. Pritom suze mužjaka nemaju takav uticaj.

Nedavno je sličan rezultat reprodukovan i na ljudima. Za merenje agresivnosti muškaraca korišćena je novčana igra sa provokacijama i mogućnošću da se „osvete“ za njih, ali bez ostvarivanja bilo kakve lične koristi od te osvete. Igračima je rečeno da igraju protiv druge osobe, iako su zapravo igrali protiv kompjutera. Pre igre, muškarci su 13 puta mirisali uzorke od 1 ml supstance u intervalima od 35 sekundi. Prva tri puta to je bio rastvor soli, preostalih deset – takođe rastvor soli u slučaju kontrolne grupe i suze žena u slučaju ispitivane grupe.

Kao rezultat, agresivno ponašanje u igri (težnja ka osveti za provokacije) kod muškaraca koji su mirisali suze žena bilo je niže za 43,7% nego kod kontrolne grupe. Takođe, pomoću MRT-a je utvrđeno da im se prefrontalni korteks i prednji deo insularnog režnja mozga nisu toliko snažno aktivirali kao rezultat provokacija tokom igre.

Naravno, kao što napominju psiholozi, u realnim situacijama mogu se pojaviti određena pitanja, na primer, zašto suze, uprkos izvanrednim rezultatima eksperimenata, ne igraju uvek značajnu ulogu u prekidanju domaćeg nasilja. Postoji pretpostavka da suze možda nisu značajne u odnosima između odraslih, a da je evoluciona uloga njihovog antiagresivnog uticaja zaštita dece od agresije, koja nisu sposobna da izjave da ona mora prestati, ali će mnogo plakati u slučaju njenog pojavljivanja. Eksperimenti sa dečjim suzama su još uvek u planu. Takođe su planirana istraživanja radi pronalaženja konkretne komponente suza koja izaziva antiagresivni efekat. To bi moglo pomoći u kreiranju i proizvodnji visoko efikasnog humanog sredstva za samoodbranu koje ne nanosi nikakvu štetu napadaču.

Možda kanal ide na odmor

Stigao je još jedan nalog za prevod, i to takođe prilično hitan. To znači da će mi možda biti potrebna pauza u vođenju kanala.

Zato vam za sada mogu preporučiti da poslušate podkaste na našem monteliberanskom kanalu MTL-TV, naročito, naravno, novu rubriku Ankapošnaja, tamo nije toliko reč o Monteliberu, već o raznoj libertarianskoj teoriji, pa ste se ovde i okupili da čitate o njoj, zar ne?

Montelibero je decentralizovana zajednica, zato kanal nema jednog vođe, njime se bavi onome kome je u datom trenutku najpotrebnije. Prvo je to bio Soz, zatim Birkin, sada je to Ivan sa kanala Ogurizam, a kasnije će se možda još neko preuzeti.

A takođe, kako ne biste previše bili dosadni, možete u međuvremenu boostovati kanal. Ranije bi mi to davalo samo mogućnost da objavljujem storiz, ali meni deluje divlje raditi na sadržaju koji je suđen da brzo nestane, takva je moja tašta priroda. A sada se dobro razvijen kanal može još i malo iziskanije oblikovati, a bolje je imati takvu mogućnost nego je nemati.

Libertarijanska teorija rata, odeljak 2.1. Pripremamo se za rat

Spreman je poznačajan komad teksta za knjigu o teoriji rata, u kojem su osvetljeni različiti aspekti pripreme za rat. Pisalo se veoma dugo, vidljivo je da se odlomci iz različitih perioda razlikuju po stilu, ali ne želim da odložim objavu, stignuću još da ga pregledam.

Smatrajmo da je ovo umesto uobičajene objave povodom godišnjice početka punscale invazije ruskih trupa u Ukrajinu, a ionako sam nakon Navalnijevoj smrti obećala da ću ubrzati. Evo, ubrzavam.

Mrežna država, deo 4. Decentralizacija, recentralizacija. Poglavlja 4.1 i 4.2

Započet je prevod četvrtog dela Mrežne države. Kao što je i očekivano, završivši sa prošlim sadašnjim, autor je prešao na diskusiju o budućnosti.

U poglavlju 4.1, Moguće verzije budućnosti, Baladži Šrinivasan počinje pojašnjavanjem faktora koji ga sprečavaju da gradi precizne prognoze, zatim daje kratak opis pretpostavljenog scenarija budućnosti i, na kraju, procenjuje gde bi se on sa svojom idejom mrežnih država uklopio u taj scenario. Pri tome koristi odvratno trapav termin „recentralizovani centar“. Moje mogućnosti adaptacije teksta prilikom prevoda su ograničene, pa moram samo konstatovati da je termin užasan i teško ga je razumeti, ali mi još uvek ne pada na pamet čime ga zameniti. Šta autor uopšte želi time da kaže? Koliko mogu proceniti na osnovu nepotpunog čitanja, reč „centar“ se odnosi na centar trougla koji je nacrtao u trećem delu knjige i koji opisuje tropolarni svet – kao da je naše spasenje u tome da ne upadnemo u ekstremitete koji se nakupljaju na polovima. A „recentralizovano“ tek treba da pojasni. Možda se radi o tome da svaka startap zajednica mora imati svog vođu, inače neće uspeti. Bila bih srećna da grešim.

U poglavlju 4.2, Sociopolitičke ose, autor kratko napominje da za procenu budućnosti nije dovoljno gledati samo svima poznate i odavno formirane trendove, već vredi pogledati i one koji se tek formiraju. Kao primere sociopolitičkih faktora koji mogu ozbiljno uticati na budućnost, navodi tri potpuno različita primera: Indijce (dok svi gledaju u Kinu, Indija neprimetno smanjuje zaostatak i u narednoj deceniji bi trebalo da se oglasi dovoljno glasno, kako država, tako i dijaspora, odnosno Mreža, u autorovoj terminologiji), suočavanje anprima sa transhum-om (Klaus Švab je zapisan kao transhumanista) i stek identiteta (postoje nekoliko zanimljivih misli o tome odakle identiteti potiču, kao i neočigledna teza o tome da će jedan identitet nužno biti vodeći i određujući).

Poglavlja u četvrtom delu knjige nisu previše dugačka, pa ću se potruditi da ih ne objavljujem po jedno, kako ne bih previše smetala.

Šta uraditi ako ne želite da ponovite sudbinu Navaljnog

Voluntarist, Bitarch

Povodom onoga što se dogodilo, želeo bih da iznesem sopstveno mišljenje. Naravno, mnogi tuguju i izražavaju svoje saučešće. Međutim, sada bi trebalo govoriti o tome čemu nas ova priča može naučiti. Stvar je u tome što istupanje protiv ustaljenog sistema, pri čemu u mnogim zemljama sveta, potpuno otvoreno, igrajući po njegovim pravilima i pribegavajući standardnim i svima poznatim praksama, kao što je to činio tragično preminuli Aleksej, može biti veoma opasno i na kraju neproduktivno. Ali u savremenom svetu može se i treba pribegavati alternativnim pristupima koji u principu ne podrazumevaju direktnu konfrontaciju.

Dobrim primerom bih naveo to kako je neki anonim (ili grupa anonima) pod pseudonimom Satoši Nakamoto uništio „sveti“ monopol stacionarnih bandita (država) nad novcem, kreirajući bitkoin. On nikada nije pouzdano deanonimizovan, a njegov alat je bio uređen tako da čak i u slučaju potpune deanonimizacije, ili čak fizičke likvidacije tvorca, on ne bi prestao da postoji i funkcioniše, jer je decentralizovan. A anonimna i nedržavna platna sredstva i elektronske valute koje su postojala pre bitkoina, kao što su E-gold i Liberty Reserve, uništena su od strane vlade SAD-a zbog njihove centralizovane strukture i postojanja konkretnih neanonimnih tvoraca i rukovodilaca, koji su na kraju dobili veoma visoke zatvorske kazne.

U idealnom slučaju, stacionarni banditi uopšte ne bi trebalo da budu obavešteni da neko istupa protiv njih, niti bi trebalo da imaju mogućnost da dođu do onih koji to rade. Metode protivdelovanja moraju biti krajnje nestandardne i netradicionalne, najverovatnije se oslanjajući na moderne tehnologije. Ovde se takođe može pomenuti trenutni ratovi – sa popularizacijom modernih dronova, države su izgubile mogućnost efikasnog uništavanja proizvodnje visokotehnološkog naoružanja pri napadu na nekoga. Koliko god velika centralizovana vojna fabrika, koja proizvodi tradicionalno naoružanje tradicionalnim metodama, bila zaštićena ili skrivena, pre ili kasnije će biti bombardovana. A sa stotinama malih privatnih preduzeća koja dnevno proizvode hiljade dronova i nisu ujedinjena nijednom jedinstvenom upravnom strukturom, apsolutno se ništa ne može učiniti. Takav moderan, netradicionalan pristup proizvodnji visokotehnološkog naoružanja sposoban je da obezbedi zaštitu čak i onome ko se suočava sa neprijateljem koji ga višestruko nadmašuje po snagama.

Koje konkretno metode se mogu predložiti – odlučuju oni koji poseduju potrebne kompetencije u određenoj sferi. Ali mi, u okviru našeg projekta, možemo izneti jedan pristup koji se oslanja na nauku i moderne tehnologije. Razumevanjem da je sposobnost vršenja namernih, planiranih i ciljanih akata nasilja, bez ikakvog unutrašnjeg odbojanja i otpora, rezultat poremećaja kod pojedinca – disfunkcije mehanizma inhibicije nasilja, postaje moguća klinička terapija nasilnog ponašanja pomoću sredstava koja pojačavaju funkciju tog mehanizma. A u slučaju postojanja pretnje vršenjem nasilja od strane određenih privatnih pojedinaca ili predstavnika neke organizovane strukture, trebalo bi razmisliti o kreiranju borbene varijante takvog biološkog rešenja. Detaljnije o konceptu inhibitora nasilja uvek se možete informisati u našim materijalima.

Ne volim i ne umem da pišem epitafije

U Navaljinoj smrti postoji jedan negativan momenat: preminuo je dobar čovek. Ali u njegovoj bajci nije ni moglo biti srećnog kraja.

U ostalom, nažalost, postalo je pretežno bolje.

Ruski režim je izgubio potencijalnu mogućnost da koristi poznatog političkog zatvorenika kao materijal za razmenu ili instrument učebe.

Ruska opozicija ima dodatni povod da odustane od ideje mirnog protesta. Neki njeni predstavnici, delujući po inerciji, izaći će na ulice ruskih gradova kako bi javno izrazili tugu, biće proganjani i napusteće RF.

Ja imam dodatni povod da pojačam napore u pisanju knjige o teoriji rata.

Drugi politički režimi će, možda, ubaciti malo drva u vatru rata sa RF (bilo bi dobro bez novih debilnih sankcija protiv onih Rusa do kojih je lakše doseguti, ali ovde život verovatno primorava na pesimizam).